20.8 C
Međugorje
12.08.2222.

Biblijska poruka 1. 6. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Posvećeni istinom

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 17, 11b-19

Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Oče sveti, sačuvaj ih u svom imenu koje si mi dao: da budu jedno kao i mi. Dok sam ja bio s njima, ja sam ih čuvao u tvom imenu, njih koje si mi dao; i štitio ih te nijedan od njih ne propade osim sina propasti, da se Pismo ispuni. A sada k tebi idem i ovo govorim u svijetu da imaju puninu moje radosti u sebi. Ja sam im predao tvoju riječ, a svijet ih zamrzi jer nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta. Ne molim te da ih uzmeš sa svijeta, nego da ih očuvaš od Zloga. Oni nisu od svijeta kao što ni ja nisam od svijeta.

Posveti ih u istini: tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet tako i ja poslah njih u svijet. I za njih posvećujem samog sebe da i oni budu posvećeni u istini.«


 

Najsnažnije i najdublje što u životu nekoga čovjeka možemo učiniti, isto tako i zadnje što na kraju jednoga života možemo nekomu darovati, jest molitva. Svaka ljubav dolazi do svojih granica, i jedino što nam preostaje jest da osobu prepustimo Božjoj ljubavi i Božjem srcu. Upravo to čini i Isus u svojim oproštajnim riječima. Sve prelijeva u jednu veliku molitvu, u vapaj za one koji ostaju u svijetu. Na kraju svih mogućnosti, na razdjelnici svjetova ostaje nam da samo stupimo praznih ruku pred samoga Boga i molimo za ljubljenu osobu. Velikosvećenička molitva upravo je stoga tako nazvana jer je u sebi vapaj za druge, obavljamo svećeničku službu u svijetu prema drugima. To čini Isus za svoje. Zahvalna molitva, ali i prinosnica, molitva nade i pouzdanja.

Isus govori o posvećenju, trostrukome. Naime, Otac je posvetio Sina i poslao ga u svijet. Sin posvećuje samoga sebe (tj. žrtvuje sebe) te moli da i učenici imaju udjela u njegovu posvećenju te da budu posvećeni u istini. Posvećenje znači izabranje, odvajanje od svijeta, ali ujedno i poslanje u svijetu za Božje djelo.

Isus u molitvenom obliku polaže račun pred nebeskim Ocem o svome djelu u svijetu. Usrdno moli da Otac očuva one koje mu je dao od zla i Zloga. Oni nisu od svijeta. Ne-biti-od-svijeta, to je zadaća učenika za sva potonja vremena. Oni su strano tijelo u svijetu. Svijet će ih uvijek mrziti. Isus moli da Otac posveti sve njih u istini. Isus se posvećuje, a to posvetiti u Bibliji znači prvenstveno žrtvovati. Prinosi i žrtvuje sebe i svoj život za život svijeta. Isus ne živi za sebe, nego za svijet i za svoje. Žrtvuje se, prinosi se, posvećuje se!

Učenici žive u svijetu, nisu od svijeta. To pak ne znači kako su neprikladni, kako ih svijet ne treba, kako nas se svijet više ne tiče. Svijet od Isusova dolaska na ovaj svijet, od Golgote i uskrsnuća, nije više isti svijet kakav je prije bio. Ni mi do kojih je doprla, koje je dosegnula Božja riječ, ne možemo biti više isti kao i sav ostali svijet. Svijet je postao Božji svijet, novo stvorenje je na djelu. Nismo iz svijeta istrgnuti, nego upravo poslani u svijet. Svijet je naše radno mjesto i polje rada. U svijet treba sijati Božju riječ, svijet je Božja njiva. Suodgovorni smo za Božje djelo u svijetu.

Pod riječju ‘svet’ i ‘posvetiti’ u Bibliji se ponajprije ističe bitna Božja oznaka. Bog je svet. On je sama svetost. Svetost je način Božjega bivovanja. Samo je Bogu svetost svojstvena. On je jedini istinski i izvorno Sveti. Svaka druga svetost izvire, izvodi se iz Božje svetosti, te je time sudjelovanje u Božjoj svetosti. On je čisto svjetlo, istina i dobro bez ljage i mane.

Nešto ili nekoga posvetiti znači stoga izručiti stvar ili osobu Bogu, izdvojiti je iz područja profanoga, svagdanjega i ljudskoga, prenijeti je u ozračje Božjeg djelovanja, u Božje energetsko polje. Kad Isus veli “Ja se posvećujem”, on time čini sebe istodobno i svećenikom i žrtvom. Posvećujem se znači isto što i ‘žrtvujem se’. To je Isusov svećenički čin u trenutku rastanka sa svojima. Time možemo zaviriti u Isusovo srce koje se daje kao otkupiteljska žrtva, žrtva pomirnica i okajnica za naše grijehe. Za nas pak vrijedi kako nitko bez posvećenja i svetosti ne može vidjeti Božjega lica.

‘Posveti ih u istini’ i ‘tvoja je riječ istina’. Riječ je nešto poput kupke kroz koju učenici moraju proći, ona je stvarateljska Božja sila koja oblikuje i preoblikuje učenike u Božje biće. Isusovo posvećivanje učenika istodobno je i njihovo odašiljanje. Učenici moraju biti živo očitovanje, re-prezentacija, tj. usadašnjenje, uprisutnjenje onoga života kojim živi sam Bog i nalazi se u samome Bogu. Odnos Oca i Sina u Duhu Svetome. Te kupke čišćenja, pranja su sami Gospodin Isus. Moraju proći svi kroz njegovu sudbinu, biti uronjeni u njegovu smrt, preobučeni u nove, bijele haljine, te tako imati udjela u njegovu svećeničkom poslanju u svijetu.

Teško nam je dovidjeti dosege ovih Isusovih riječi. Europa jest bila kršćanski kontinent, ljudi su krštavani i kršteni, ali vidimo danas kako kršćanstvo odumire, kako nestaje onoga izvornoga što je nosilo ovaj kontinent stoljećima, kroz skoro dva puna tisućljeća. Ljudi su govorili i izgovarali toliko puta ‘Oče, naš’, nazivali su Boga Ocem, upravo kao što to čini i Isus u ovoj molitvi. Kako danas izgovoriti te riječi gdje nema više svijesti Boga Oca, kako danas prevaliti preko usana riječi koje više nisu tako ni jednoznačne ni jednostavne? Nazivati Boga ‘Oče sveti’?

Ljudi, pa i vrhunski fizičari, rado govore o Savršenom principu, o Počelu svih stvari, o Razumu ili Umu koji je moguće otkriti u svim stvarima, ali kako nazvati to počelo i zadnji uzrok svih stvari Ocem, kao što to čini Ivan u svome Evanđelju, odnosno Isus koji od svojih odlazi? Naša se vjera temelji upravo na tome iskustvu da nam trebaju posrednici koji će nam posredovati Boga kao Oca.

Isusu to bijaše moguće, on je došao iz Boga i upravo je u njegovoj blizini pojedinac mogao iskusiti povezanost s Iskonom, božanskim Počelom, u konačnici dobrim Ocem. Tomu se Ocu on vraća kako bismo mi bili obilježeni ne strahom, nego radošću, srećom, što nam život plodi blagoslovom i uspijeva u okrilju ove božanske očinske ruke.

Oče, sačuvaj ih od Zloga! Svijet s pravom očekuje riječ koja oslobađa, zacjeljuje, liječi, koja otvara prozore u vječnost te podaruje ljubav i volju za životom. Ove Isusove dirljive riječi nisu puke krilatice ili ‘sentimenti’ u času rastanka, nego jasni i trijezni pogled u budućnost, veličanstvena vizija, silno polje rada koje čeka učenike.

Toliki će ‘na riječ učenika’ povjerovati. A povjerovat će samo onda ako je učenik u životnome odnosu sa svojim Gospodinom, ako se napaja na Isusovu izvoru, ako je na Gospodinovim grudima, kao Ivan. Čime se oblikuje naše mišljenje? Mišljenjem medija, svijeta, novina? Prema čemu mjerimo svoja uvjerenja i svoje istine? I tko našim mišljenjem gospodari? Zapitajmo se i odgovorimo sebi pošteno.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne