Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 9, 9-13
Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.
Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?«
A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Zauvijek će ostati zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom. Istovjetno se dogodilo s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni ‘brže bolje’ ostaviše sve, i stvari i osobe, i mreže i lađe te pođoše za Isusom. Kakav je to magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali? I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on nazirao, što je vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: “Milosrđe mi je milo – ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike, a ne pravednike!” Nakon tih riječi čovjek se mora nužno svrstati u jednu od ponuđenih kategorija.
Matejev poziv je nešto kao živi tumač svih prethodnih čudesa koja je Isus učinio. Ovdje Isus prekoračuje i krši sve granice koje su ljudi postavili međusobno. U krug svojih učenika poziva jednoga koga su svi nacionalno svjesni prezreli, na koga upiru prstom kao na kužnu osobu, koga doslovce moraju popljuvati zbog njegove suradnje s okupacijskom silom. Carinik bijaše u očima pravovjernih Židova nešto kao izdajica par excellence, i vjere i nacije, on je suradnik s Izraelovim neprijateljima, on je gulikoža vlastitoga naroda, netko tko se bogati na račun izraelske sirotinje, on potpomaže ugnjetavati vlastiti narod. On je jednom zauvijek, što je izvan svake diskusije, isključen iz svoga naroda.
Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog što je Levi smjesta postao Isusov učenik. Jer obraćenje nije nikada rezultat nekakva slučaja ili trenutka, nego je to kao kad provale brane i ustave. Da je Levi bio zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov, ne bi smjesta ostavio sve i pošao za Isusom. Nije život samo u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje jednom izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi od trenja i naboja, kao pražnjenje.
Tako i ovdje, samo jedna riječ: “Slijedi me!” – bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle, pitamo se, ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tomu putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta, doma ni stana. Ide samo prašnjavim putovima i bespućima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi moralo je biti poprilično prohladno. Što je dobio Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!
Matej je imao sve, a u biti je bio zarobljen. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao, bankrotirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus – vidjevši ga – sagledao svu njegovu nutarnju bol i bijedno bespuće, bezizlazje. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. “Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!” veli psalmist (Ps 34,19).
Ondje u Matejevoj kući skupili se upravo likovi i tipovi poput Mateja, svi oni koje je ovaj čudesni Nazarećanin privlačio, na koje je djelovao oslobađajuće i magnetično. Ne treba ih Isus pozivati, ljudi osjećaju spontano tko ih prihvaća, ljubi, tko im je prijatelj. Ne pristupa Isus nikomu s predrasudama, prigovorima, osudama, da bi ih još dublje gurnuo u njihovu izolaciju, nego ih cijelim svojim bićem poziva u svoje društvo. Oni su u društvu propale, otpisane i izgubljene egzistencije, a pred Isusom su u svome čovještvu potvrđeni i prihvaćeni. Isus je imao srca, smilovanja, prihvaćao sve bez razlike. Dođi k meni, slijedi me! To je Isusova kretnja kojom kao da želi reći: Za mojim stolom ima mjesta za sve, obilje dobrote, srca, ljubavi.
Za takve je Isus imao srce i sućut. I za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad Mateja Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaka ljuštura i teret koji ga je tištao. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliku gozbu, sve rubne i izgubljene egzistencije da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe s čovjekova srca i savjesti, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! – Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životne orijentacije. Kao u Mateja – Levija.
Komentar pak Isusov na sve prigovore jest opet svetopisamski: “Niste li čuli – niste li čitali: Ne želim ni žrtve ni prinose, ne želim vaše paljenice ni okajnice, želim čovječnost, ljubav, smilovanje. Želim da se nitko na drugoga ne okomljuje, da nitko ne bude bilo čija žrtva. Svatko ima pravo na čovječni život”.
Vidimo, Isus izvlači čovjeka iz duboka gliba i močvare u koju je zapao. Pristupa bez predrasuda. S povjerenjem i budi povjerenje. Stoga su mu ljudi vjerovali, kao nikome prije njega. Nije Isus socijalni radnik koji okuplja rubne, nego pastir koji traži izgubljeno, one koji su poput ovaca bez pastira. Isus kao Božji Sin zna što Bog hoće, kakav je Bog – koji je ljubav i milosrđe – i on okuplja u svoj novi mesijanski narod sve, odasvud. Poziva iz ropstva grijeha, iz tamnice na slobodu, iz smrtonosne bolesti na novi život. On je liječnik koji liječi ne simptome, nego samu smrt. Kad budem podignut, sve ću vas privući k sebi, izliječiti!
