23.2 C
Međugorje
13.06.2121.

Biblijska poruka 10. 6. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Pomirba namjesto ubojstva

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 5, 20-26

Reče Isus svojim učenicima: »Ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko. Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu.

A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. Ako tko bratu rekne: ‘Glupane!’, bit će podvrgnut Vijeću. Ako tko reče: ‘Luđače!’, bit će podvrgnut ognju paklenomu.

Ako dakle prinosiš dar na žrtvenik pa se ondje sjetiš da tvoj brat ima nešto protiv tebe, ostavi dar ondje pred žrtvenikom, idi i najprije se izmiri s bratom, a onda dođi i prinesi dar.

Nagodi se brzo s protivnikom dok si još s njim na putu, da te protivnik ne preda sucu, a sudac tamničaru, pa da te ne bace u tamnicu. Zaista, kažem ti, nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.«


 

Kako urediti društveni život? Kako urediti život u zajednici vjernika, u Crkvi? Pronaći ćemo ta pitanja na gotovo svakoj stranici Matejeva Evanđelja. Imamo pred sobom baštinu tisućljeća i stoljeća gdje su ljudi pokušavali s pomoću pravnih norma i temelja dati u jasnim propisima smjernice kako čovječno, ljudski živjeti. Kako uspostaviti politički i vjerski poredak.

I farizejima ali i književnicima bilo je stalo do obdržavanja Božjega – odnosno Mojsijeva Zakona. Mislili su i oni krajnje ozbiljno, ta njima moramo zahvaliti da se židovstvo nije utopilo u poganstvu, u moru helenizma i helenističke kulture. Sjetimo se samo makabejskih ustanaka i borbe za čistoću vjere i bogoštovlja. Oni su zastupali krajnji izolacionizam i odvojenost od ostalih naroda, htjeli su biti sloj, kasta izdvojenih, povlaštenih, onih kojima je zbiljski stalo do Boga i Božje volje.

Ni Isus ne traži ništa više od njih. Ali on iziskuje nešto posve drukčije. Čut ćemo Isusovih šest suprotstavljanja “kazano je – a ja vam kažem”. “A ja vam kažem” – na posve drugi način nego je to rekao Bog preko Mojsija. Bog ne sudi prema vanjštini djela ili čina, nego gleda u srce. U srcu se rađa sve, i ubojstvo, i gnjev, i srdžba, i mržnja – sve to vodi do konačnoga djela, čina, tvarnoga ubojstva. To je za obične uši neshvatljivo i nepojmljivo, ali je krajnje istinito – želimo li da ovaj bližnji bude moj brat, moja sestra, moj prijatelj.

Isusova riječ nije kritika Staroga zavjeta, ali ga on do kraja kritički tumači, u krajnjim posljedicama. On za sebe traži da bude izričaj i tumač Božje volje, on govori Božju riječ. Za Židove je to čista, prava bogohula, zbog koje je poslije i otišao u smrt; ali Isus ne može drukčije jer je on kao čovjek Bog u ljudskome obliku. Bog nije više daleki Bog, on je blizi.

“A ja vam kažem” – jedinstveni je i jedincati izričaj i formulacija u povijesti religija. Ne navodi Isus nikakav dokaz iz Pisma da bi potkrijepio svoje riječi. Osim njihova čista izričaja iz Isusovih usta nema ništa drugo što bi govorilo o njihovoj obvezatnosti. Istina Isusovih riječi sastoji se upravo u tome da su one ono što izriču. Njihovo djelovanje počiva posvema u onome što se u njima izriče i tko ih izriče. Uvjerava, osvjedočuje Riječ po sebi, a ne njezino podrijetlo. Njezina težina počiva isključivo u onome što ona veli i izriče. I Tko je izriče.

Riječ je posvema upućena na onoga tko je sluša i prihvaća njezinu istinitost. Ove antiteze – kazano je, a ja vam velim – pogađaju kao ništa drugo temeljnu značajku Isusova navještaja. Isusu nije stalo do uređenja društvenoga suživota, nego prvenstveno do volje Božje: Dokle ona seže i što ona traži, onkraj pukoga funkcioniranja ljudske zajednice.

Primjerice, za prinošenja darova. Isus se uopće ne pita, je li brat moj s pravom ili ne na mene ljutit te ima nešto protiv mene. To nije tema, nego je tema da sam ja u svome životu prikraćen, ako bilo što ne ‘štima’ u međuljudskim odnosima. Isus hoće da svatko od nas bude poput bistroga gorskoga jezera u komu se zrcali nebo kad je voda mirna a nebo vedro. Svaki nutarnji poremećaj donosi sa sobom nemir u srce i čovjek više nije su skladu ni sa sobom, ni s bližnjim, ni s Nebom. Svaka molitva, svaka žrtva, svaki pohod crkvi ili bogoslužju u konačnici je beskoristan ako iz njega ne plodi nova kvaliteta međuljudskih odnosa i života.

Isus ima u svome zreniku najprije petu, onda šestu i osmu zapovijed Dekaloga. Točku po točku uzima Isus, da bi pozivanjem na povijesnu predaju i slovo ustao protiv krivotvorene i iskrivljene predaje i slova, ne priznajući ništa više ni dalje nego samo Boga i puni čovjekov život. Ne smijemo smetnuti s uma kome Isus upućuje ove svoje riječi, Govor na gori. Prethodno znamo da se skupilo k njemu silno mnoštvo odasvuda, svaka bolest i nemoć u narodu, sva bijeda i nevolja ondašnjega doba.

Isus prividno počinje s posve normalnim činjenicama. Kazano je starima: ‘Ne ubij’! Nitko od nas nije ubojica u doslovnom smislu riječi, inače bismo bili u kazamatu. Ali je za Isusa važno gdje počinje ubojstvo, gdje se ono rađa. Gdje se ono ugnijezdi? U srcu. Svako ubojstvo ima svoju pretpovijest, sjeme nasilja davno je posijano u čovjekovo srce prije nego je postalo stvarni čin. Gnjev, pojačani adrenalin, crvenilo u licu, stisnuta šaka, čovjek bi drugoga naprosto progutao. Sve to spada na pretpovijest samoga čina. Život je stalna borba, natjecanje, konkurencija, i stalno pitanje, tko će koga prije ‘srediti’, tko će ostati na površini, tko će koga dublje utopiti i sl. Isus želi da to jednom zauvijek prestane među ljudima.

On kao da želi reći: Ma nije ubojstvo problem. Nego je problem vaše neprestano zaplotnjaštvo, nutarnji rat koji vodite u samima sebi sa samima sobom i onda ubijate druge. Sve dođe kad-tad na naplatu u obliku tolikih frustracija, neljubavi, nepodnošljivosti, mržnje koje potom izbiju vulkanskom snagom na površinu i pred sobom prekriju i potope sve poput lave ili nezaustavljiva tsunamija. Isus nam govori u ovim riječima riječi koje zvuče rajski, onkraj pripovijesti o Kainu i Abelu. Znamo kako se ondje rodilo ubojstvo, što je Gospodin govorio o smrknutu licu, zvijeri na vratima itd. Kain nije poslušao nego je dopustio da mu navre krv u glavu, da u naletu bijesa, ljutine, ljubomore skoči kao zvijer i ubije brata.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne