Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 12,24-26
Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod.
Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.
Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac.«
Danas je svetkovina svetoga Lovre, Lovrijenca, mučenika Katoličke Crkve, jednoga od najpoznatijih mučenika u Rimu uopće. Mučen je godine 258. za cara Valerijana na krajnje okrutan način tako što je pečen na roštilju. Tri dana prije njega mučeničku je smrt podnio papa Siksto s još četvoricom đakona, o čemu piše kartaški biskup sv. Ciprijan u jednoj svojoj poslanici. Taj Ciprijan hvali rimsku Crkvu i njezine mučenike, a za kojih četrdeset dana, 16. rujna te iste godine, podnijet će i on mučeništvo u Kartagi.
Bijaše to jedan od najkrvavijih progona rane Crkve za Valerijana. God. 257. car je Valerijan izdao edikt – ukaz pod prijetnom smrtne kazne za sve koji se zateknu na kršćanskim bogoslužjima. Zabranio je okupljanja kršćana u katakombama. Edikt je postrožio time što je iduće godine izdao novi ukaz prema kojemu svi nositelji crkvenih službi – papa, biskupi, svećenici i đakoni trebaju nakon uhićenja i dokaznog postupka biti smjesta ubijeni. Papa je Siksto bio zatečen za bogoslužja u Kalistovim katakombama – prema Ciprijanovu izvješću – i bio smjesta smaknut. Za tri dana smaknuta su još dvojica đakona, među njima današnji svečar, sveti Lovre.
Rodio se najvjerojatnije u Španjolskoj, ondje izučavao studije, i ondje se upoznao s budućim papom Sikstom, s kojim se zaputio u Rim gdje mu je vjerno služio. Brinuo se za crkvene posjede, vodio crkvene knjige, brinuo se za siromahe. Kad je car izdao nalog da se zaplijene sva crkvena dobra, on je kao mudri ekonom sve podijelio rimskoj sirotinji za koju je rekao kako je ona najveće blago Crkve.
Kad je prefekt Rima dobio od cara nalog da smakne papu Siksta, ovaj naredi Lovri da pričeka tri dana i podijeli crkvenu imovinu, kršćanskoj sirotinji. Nakon Sikstova pogubljenja prefekt u ime cara zaiska od Lovre da mu preda crkveno blago, a on pred oholog upravitelja grada dovede gradsku sirotinju koju je okupio oko sebe, tvrdeći da je to najveće blago Kristove Crkve.
Bijesan i gramzljiv, prefekt naredi da se Lovro ispeče na gradelama na laganoj vatri. Kažu da je svetac umirući doviknuo prefektu: “Pečen sam s jedne strane, a sad me ispeci i s druge!“ Od tog dana sveti se Lovre 10. kolovoza prikazuje s roštiljem u rukama, a ponekad mu je ruho – dalmatika – na oltarnim slikama u plamenu.
Od ranih vremena on je znamenit svetac. Ime mu se nalazi u Rimskom kanonu, uz imena pape Siksta, Kornelija te biskupa Ciprijana. Car Konstantin izgradio je veliku baziliku uz njegov grob pred rimskim zidinama. Ostala je uvijek u čašćenju kao basilica maior. Do danas je njegova crkva jedna od sedam rimskih hodočasničkih crkava što govori o njegovu trajnom štovanju u svijesti vjernika i povijesti Crkve. Smatra ga se i zaštitnikom grada Rima. Predstavlja ga se s knjigom u ruci, jer je vodio crkvene knjige, zatim u đakonskom ornatu, s palmom koju mu pruža anđeo za mučeništva. Zaštitnik je siromaha, knjižničara, kuhara, pekara, a zaziva ga se kod opeklina, vrućice, opasnosti od vatre.
Odsječak iz Ivanova Evanđelja donosi nam Isusovu usporedbu o zrnu koje umire i donosi stostruk plod. Pšenično zrno kadro je samo onda donijeti rod ako padne u zemlju i umre. U toj slici Isus tumači svoje vlastito umiranje kao nužnu pretpostavku za konačni uspjeh vlastitoga djela. I nije to samo pretpostavka, to je i način kako se uopće događa otkupljenje, to je životni princip, životno načelo, i za Isusove učenike. Samo onaj tko je voljan izgubiti sve, umrijeti, može biti Isusov učenik i njega slijediti. Jedino se kroz smrt ulazi u život. Isus suprotstavlja jednome zrnu golemi urod i plod.
Ovdje je zrno subjekt, ne objekt radnje. Ono djeluje, ono umire, ono izrasta u novu stabljiku, donosi stostruk rod. Usporedba smjera na Isusovu smrt kao sjetvu, umiranje i donošenje ploda. Da bismo shvatili dublji smisao Isusove smrti i umiranja, Isus se sam služi slikom koja sve kazuje i tumači. Kao što zrno umire zbog višega cilja, tako i Isusova smrt nije svrha samoj sebi, nego nosi u sebi snažnu poruku, upravo kao što je u Pavla Isusov križ – za neke ludost i znak sramote, skandalon – za vjernika izvor sile i mudrosti Božje. Isusova je smrt jamac vječnoga života za nas. Dar života smjera prema svima, Židovima i Grcima, o kojima je govor u tome poglavlju kod Ivana.
O tome će poslije govoriti u svojoj Poslanici Rimljanima sveti Ignacije Antiohijski, želeći sam postati žito, Kristova pšenica i ispečeni kruh kako bi unišao u život vječni. To je put kršćana, to je put mučenika i svetaca, i danas. Ne zaboravimo da je upravo ovu Isusovu sliku uzeo kao geslo svome velikom romanu “Braća Karamazovi” i pisac Dostojevski. To je i način kako postati ‘kruh za život ovoga svijeta’. Znamo kako je dug put do kruha, od sjemena, sijanja, klijanja, rasta, sunca, žetve i svega što onda slijedi…
BLAGDAN SVETOGA LOVRE MUČENIKA – PŠENIČNO ZRNO MORA U ZEMLJU
„Ako pšenično zrno pavši u zemlju ne umre, ostaje samo. Umre li pak, donosi mnogo ploda“.
Ostati sam? Tko to želi trajno? Nitko od nas ne želi biti „vuk samotnjak“, ostati sam, trajno. Možda koji dan na odmoru, povući se u tišinu, samoću. Čovjek je „zoon politikon“ – po sebi društveno biće koje ne može bez komunikacije. Ali isto tako – Isus govori u istom dahu o smrti. Tko želi umrijeti? Možda neki kojima je život pretežak, dosadio. Svi vole život i vole živjeti. Htjeli bi živjeti.
Isus govori drastičnim rječnikom. Govori o životu, ali i o umiranju koje plodi novim životom, koje donosi roda. Kako shvatiti Isusove riječi? Zastupa li on „kult smrti“? Svi govorimo o civilizaciji i kulturi života, ne smrti. Pa i Isus je govorio da je došao donijeti život, život u punini, svakomu od nas (Iv 10,10). Isusova poruka jest poruka života, života u ljubavi prema bližnjemu.
Isusovu riječ možemo donekle ilustrirati životom u zajednici, u braku. U bračnoj zajednici svaki bračni partner mora se nečega odreći u korist drugoga. Nešto u njemu mora umrijeti da bi drugi živio. Zaljubljenici moraju „otkidati“ od sebe da bi mogli živjeti, moraju se odreći i odricati od svojih planova, navika, običaja, ponašanja. Moraju žrtvovati nešto da bi brak bio harmonija, sklad. Dio našega dosadašnjega „ja“ mora odumrijeti, da bismo se prilagodili novomu što nas u braku očekuje. Pogotovo ako je dijete na putu.
Moramo se odreći svojih malih ugoda, godišnjega odmora ako imamo dijete u kolijevci, moramo umirati svojim željama i prohtjevima. Želimo li se otvoriti NOVOMU, STARO MORA UMRIJETI. O tome govori Isus. Novi život, novo rađanje, nova budućnost. Želimo li da nam život bude plodotvoran, mora u nama nestati staroga čovjeka.
Isus nastavlja: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovom svijetu, sačuvat će ga za život vječni“.
Tko u životu vidi samo sebe, ostaje osamljen. Gubi smisao života iz svoga zrenika, ide za nerealnim predodžbama, namjesto da se posveti onomu što može učiniti i ostvariti u životu, što mu može donijeti sreću, ispunjenje, ljubav. Samo onaj tko se odrekne svoga „ega“, može se upustiti u nešto drugo, bitnije, značajnije, veće – sposoban je za ljubav.
U svemu tome – najbolji nam je primjer opet sam Isus. On je Božji Sin. Iskusio je na Jordanu za krštenja da ga je Bog prozvao svojim ljubljenim djetetom. On se mogao povući u svoju odaju, daleko od svijeta, živjeti mirnim životom. Životom kontemplacije, uživanja u Bogu. Mogao je reći: „Meni se Bog objavio. Znam da Bog postoji. On mi je riješio životne zagonetke pa mogu biti u miru.“ Mogu biti bez brige. Dobro mi je ovako.
Ne, tako on ne postupa. Spoznaja Boga ne da mu mirovati i zadovoljno uživati u onome što je u životu stekao. Započinje svoje javno djelovanje. On se ljudima priopćava. Započinje propovijedati. S drugima dijeli svoju sreću, svoje iskustvo. Htio bi da i drugi dožive što je on doživio, što nosi u sebi. Upušta se u rizik da bude neshvaćen, prezren, odbačen, izdan, pa čak da ide i u sramotnu smrt. Sve to čini iz ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Ljubav je jedini zakon Isusova života, ljubav bez kraja, u krajnjoj mjeri. Ljubav koja mu omogućuje da zaboravi svoj život, da se izruči za druge. Da bude „Jaganjac Božji koji oduzima grijeh svijeta“.
Što nam poručuje Isus? „Ako mi tko želi služiti, neka ide za mnom. Neka me slijedi. I gdje sam ja, bit će tu i moj sluga. Ako mi tko služi, Otac će ga moj počastiti“.
I to ide. Funkcionira. Svatko to može na samom sebi otkriti. U svojoj životnoj situaciji. Ja, sluga! Ja, onaj koji se trudi oko nasljedovanja Isusa! – Moramo se odvratiti od sebe, okrenuti drugima. Isusu. Odvratiti se od sebičnih planova, snova, predodžaba. Ne živjeti paralelno sa svojim životom. Koja korist od trenutnih zadovoljstava? Alkohola, pušenja, jela, droge? Seksa? Sve to plodi samo nutarnjim nezadovoljstvom, frustracijom, uzaludnošću. Razbacujemo se svojim talentima.
Treba da mene, tebe, Bog pronađe. Isus otkrije. Svi možemo bolje i više ako se Isusu izručimo. Ako njega slijedimo. Moje je mjesto kao svećenika na oltaru, u ispovjedaonici. Biti onaj koji u Ime Isusovo oslobađa čovjeka od zla, grijeha. Tereta. Biti posrednik Božje milosti i ljubavi.
Svatko se od nas treba upustiti u rizik nasljedovanja Isusa Krista. I što više čovjek sebe razdaje, to više prima zauzvrat. Zahvalnost, ljubav, poštovanje, pa i priznanje. Ljubav koju čovjek drugima daje, vraća se oplođena, stostruko.
A i ono što se čovjeku činilo bitnim, prijeko potrebnim, danas je suvišno. Čovjek se lišava suvišna. Čudo u životu događa se – odnosno istinski dobitak stječe se u životu tek kad čovjek isplovi i baci mreže za ulov. Kad ostavi svoje sigurnosti u koje se pouzdavao.
Život je rizik, ljubav je rizik. Ljubav je uvijek u opasnosti da bude prezrena. Ali, što bi bio naš život bez ljubavi! Tek ljubav omogućuje pravi, istinski život, oplođuje ga. Vidimo to kod svojih roditelja koji se nisu bojali života. Davali su život, i pritom umirali.
Trebamo se zaputiti jedni prema drugima i tako ćemo svi zajedno ići naprijed. Na putu u vječnost. Hodočasnici vječnosti ovdje na zemlji.
