Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”biblijska poruka dana” u programu radiopostaje mir međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra tomislav pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 15,4-10
Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Ja sam trs, vi loze.
Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne.
Takve onda skupe i bace u oganj te gore. Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.
Kao što je Otac ljubio mene tako sam i ja ljubio vas; ostanite u mojoj ljubavi. Budete li čuvali moje zapovijedi, ostat ćete u mojoj ljubavi; kao što sam i ja čuvao zapovijedi Oca svoga te ostajem u ljubavi njegovoj.
Godine 2009. slavili smo 800 godina od utemeljenja Franjevačkog reda. 16. travnja 1209. Franjo je s prvim drugovima – na broj ih bijaše dvanaestorica – došao u Rim i tražio od papa Inocenta dopuštenje da živi posve novim načinom života, doslovce, prema riječima svetoga Evanđelja, prema primjeru Gospodina Isusa.
Doskora je utemeljen i ženski ogranak toga posve novoga načina života. Započelo je to s Klarom, uglednom asiškom plemkinjom, iz plemenitaškoga roda.
Rodila se u Asizu god. 1293., a prije dvadesetak godina slavili smo 800 godina od njezina rođenja. Tom prigodom franjevački su generali podarili općinstvu svoje pismo naslovljeno kao Klara – nova žena.
Ako se za Franju veli da je on, prema riječima samih papa, drugi Krist, Krist koji se pojavio u svome vremenu, Klara je bila doslovce nova žena, nova majka. Susret s Franjom dogodio se na Cvjetnicu god. 1211. Toga dana posljednji je put viđena na proslavi Cvjetnice u crkvi svetoga Rufina u Asizu. Bježi iz roditeljske kuće k Franjinoj braći u crkvicu Svete Marije Anđeoske kako bi ostvarila svoj naum, prihvatila evanđeoski ideal sv. Franje.
Franjo joj je tu, na Marijinu oltaru, ostrigao kose u znak odreknuća od svijeta i njegovih čežnji i zaodjenuo u posve priprostu halju, a oko glave joj je ovio veo djevičanstva. Sklonio ju je kod benediktinki u Bastiji pa kod pokorničkih pustinjakinja na brdu Subasio povrh Asiza, da bi se onda konačno nastanila kod Svetoga Damjana – gdje je sagrađen samostan – i tu s prvim klarisama – „siromašnim gospođama“ kako ih je Franjo kavalirski nazivao – živjela sve do svoje smrti god 1253.
Taj prizor u Mariji Anđeoskoj – Porcijunkuli bijaše jedan od najdirljivijih i najljepših u samim početcima Franjevačkog reda. Kolika samo hrabrost, vjera, prostodušnost kod Franje i njegove subraće i ove djevojke?! Ona se zapućuje u nepoznato, nema joj ni dvadeset godina, njemu trideset. I prihvaća odgovornost, duhovnu i materijalnu, prima je u zajednicu, prima njezine ‘zavjete’.
Za nas danas neshvatljivo. Franjo je još uvijek obični laik, nije bio ni đakon. Ali sigurnošću mjesečara ide naprijed jer ga Gospodin nadahnjuje. Franjo nastupa bez kanonskoga autoriteta, nitko ga od crkvenih poglavara za takvo što nije ovjerovio ili delegirao da prima nečije zavjete. Klara raskida sa svijetom, doskora i njezina sestra Janja i druge Asižanke. Poslije će ih Franjo smijesiti u San Damiano gdje će im se pridružiti i njihova majka Hortulana i najmlađa joj sestra Beatrica.
I Franjo i Klara žive iste ideale, Klara više u kontemplaciji a Franjo kontemplaciji i akciji. Život u pokori, siromaštvu, u bratstvu, odnosno sestrinstvu, vjernost Crkvi do kraja. Razabiremo u Klari odraz Franje u samoći, a u Franji Klaru na putovima svijeta.
Ivan Pavao II. rekao je za pohoda Asizu 14. ožujka 1982. godine: “Teško je razdvojiti imena Franje i Klare, te dvije pojave, te dvije legende, legende svetosti. To je nešto duboko, nešto što se ne može dosegnuti ljudskim prosudbama. Franjo i Klara su stvarnost koja se razumije samo kršćanskim, s neba duhovnim kategorijama, ali je to ujedno i stvarnost ove zemlje, ovoga grada, ove Crkve. Sve je bilo utjelovljeno ovdje. Nije riječ o čistom duhu, i nisu bili čisti duhovi: bili su tijelo, bili su osobe, bili su duh… Nije to samo ljudska legenda, nego je božanska legenda, dostojna da je se promatra kroz božanske prosudbe, da je se promatra u molitvi…”
Za svoje je sestre napisala strogo pravilo o potpunom siromaštvu, o odreknuću od svega. Dva dana prije njezine smrti, 9. kolovoza 1253. Papa potvrđuje njezino Pravilo, pod geslom koje stoji na početku Pravila: “.. da zajednički živite u duhovnom jedinstvu i u zavjetu najvećega siromaštva”.
Klara i danas svijetli na nebu Katoličke Crkve kao sjajna zvijezda. Ime Klara znači Jasna, Sjajna, Bistra, Svijetla, Slavna, Svjetlana. Vrijedi spomenuti da joj je tijelo i danas neraspadnuto i čuva se u bazilici Svete Klare u Asizu. Tu se nalazi i onaj čuveni Križ iz Svetoga Damjana, s kojega je Isus progovorio Franji da mu ide obnoviti Crkvu koja se urušava. Dobar poticaj i za naše dane…
