Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 16, 12-15
Reče Isus svojim učenicima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on — Duh Istine — upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi.
On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i — navješćivat će vama.«
Duh je Nutarnji učitelj – Magister interior – kako veli sv. Augustin; onaj koji nas uvodi u istinu. Punu istinu Isusa Krista. Duh kao Čuvar nade, punina objave Isusa Krista, memorija Crkve. Duh kao tumač, zagovornik, kao odvjetnik. On tumači što se odvija u životu, što svatko od nas u sebi nosi, on to pojašnjava.
Židovski mislilac Franz Rosenzweig se izrazio: “Ono što čovjek u svome srcu razumije kao svoj vlastiti ljudski govor, riječ je to koja dolazi iz Božjih usta”. Samo u Duhu i po Duhu uspijeva jedinstvo riječi i života, riječi i djela, posvećivanja i svetosti. On je Duh Posvetitelj, po Duhu život postaje prozračan, jasan, čitav, cjelovit.
Nije najvažnije pitanje, tako veli jedan duhovni pisac, kako ću dosegnuti ljude, kako će moja riječ doprijeti do njih i njihovih ušiju, nego je krajnje značajno jesam li ja u skladu s riječju koju naviještam i izgovaram? Oplemenjuje li i pomazuje li Duh moju riječ? Živim li riječ koju naviještam, izgovaram?
U Isusa riječi i djela bijahu jedno, identični, nemoguće bijaše razlikovati jedno od drugoga. U njega riječi bijahu ono što je činio, riječi su zborile o njegovim djelima, a djela su sama po sebi govorila o Isusu. Riječ bijaše događaj, jer se sve odvijalo u Duhu. Nije on samo najavljivao, nije on samo govorio ili propovijedao, nego se pod njegovim rukama događalo čudo pretvorbe i preobrazbe, promjene i novoga života.
To je ono što danas manjka navjestiteljima. Kad bi u našemu osobnom životu zaživjela riječ koju propovijedam, naše bi riječi bile djela, i svaki put kad bismo otvarali usta ili kad otvaramo usta da nešto kažemo, čudesa bi se događala. O tome Isus govori kad govori o Duhu koji će nas ispunjavati i uvoditi u puninu istine.
Duh čini da govori ne samo jezik nego i život. On stvara jedinstvo između riječi i djela. Život bi trebao biti pravi govor Duha. Tijelo je produžena ruka Duha, a jedinstvo Duha i tijela nosi pashalni značaj naše vjere. Duh Sveti teolog je uskrsnuća, uskrsnuće je njegovo djelo, i to se djelo izvija i rasprostire nad cjelokupnim stvorenjem.
Duh je Sveti dar par excellence, dar u izvornom smislu riječi, on je dar prije svakoga dara, on omogućuje svaki drugi dar. Duh je personalni izričaj same Božje biti i ljubavi koja vlada u Trojstvu. Duh je ljubav u osobi i kao osoba. On je dar u osobi i dar kao osoba. Crkva je samo Crkva Duha, a Duh je Duh Crkve.
S Isusom je, jasno, došla punina objave. Što bismo to još trebali znati? Nema toga. U Isusu je neistraživo blago mudrosti i znanja. Tko je ikada dosegnuo, dovinuo se ili dokučio do kraja Isusovu osobu? I tko je sposoban danas dokučiti tajne Isusove osobe? On je sama Božja Riječ, Božja istina među nama. I kad će i tko će moći shvatiti te božanske dubine u Isusu?
Cjelina istine, puna istina nije skup definicija ili dogma o Isusu, nije to ni teorija ni teološki sustav, nego je to objava samoga Boga u Isusovoj osobi. Njega slaviti i proslavljati znači dovršavati u svijetu njegovo djelo s pomoću Duha Svetoga. Duh Sveti ne će donijeti nikakvo novo Evanđelje.
Ne će on samo podsjećati, nego će uvoditi u dubinu, u široka prostranstva Isusove osobe, u rudnik u kome trebamo svednevice sve dublje kopati i istraživati, iznositi na vidjelo skrivena blaga. Isusovim odlaskom, smrću apostola nije završena objava kao što ni onoga jutra na Duhove nije završeno djelo Duha u Crkvi. Završena je službena javna objava smrću apostola, ali u Duhu spoznajemo dalje i dublje. Sve ono bijaše samo veliki početak božanske drame koja i danas traje.
I što je i tko je Isus? Nešto se božanskije ne može zamisliti, a nema toga tko bi bio čovječniji ili ljudskiji od njega. Snažniji od najsnažnijeg junaka, slabiji od najslabijeg roba. Najljepši od ljudskih sinova, kako govore crkveni oci, a isto tako bez lika i obličja bijaše, iznakažen, ruglo ljudi i naroda prijezir. Mudriji od svih mudraca i filozofa, a istodobno bezazleniji od svakoga djeteta i neodrasla čovjeka. Svetiji od svih svetih anđela i svetaca, a istodobno na njemu leži sva težina grijeha cijeloga svijeta. On nosi i oduzima grijehe i patnju svega svijeta.
Slobodniji od svakoga čovjeka, a okovaniji, vezaniji od najnižega, zadnjega roba. On naviješta riječ, ali je istodobno i riječ. On je u dodiru s čovjekom sav oko, sav uho, sav jezik i sav riječ i govor. On je sama slika Boga živoga među nama. On je ono što kaže. A što izgovara, izgovara s moći i silom! Riječ mu je silna i moćna. To su morali priznati već na prvom koraku njegovi protivnici. On je i više od svoje riječi. Nitko ne poznaje Oca nego Sin i onaj komu Sin hoće objaviti. On je posvemašnja sloboda. Na nama je prigrliti i uživati tu slobodu djece Božje.
Cilj života s Duhom i u Duhu jest obraćenje. Sve drugo je premalo i preslabo. Život Duha u Crkvi mora voditi u tome smjeru. Kad se to Božje djelo u svijetu odvrati i obrati od svojih putova u svijetu, postat će znakom da je Duh u njoj i da je Duh vodi. Odgovor na zbiljnost Duha u Crkvi može biti samo poziv na obraćenje i svetost.
I taj poziv nosi u sebi značajku i odjeću radosti koja nije naša ljudska, nego dolazi odozgor. Duh je Duh istine i ljubavi. A gdje je Duh, gdje je ljubav, ondje je i oko. Ubi amor, ibi oculus. Ljubav vidi, otvara se, stvara u nama i našim srcima kulturu ljubavi i ljepote. Ljubav otvara oči da čovjek pravilno progleda. Da vidi potrebu i bijedu čovjeka, upravo kao što to bijaše Isus u svome životu. Oko i uho! Sav se pretvorio u osjetila da bi čovjeka podignuo iz njegove nevolje i iz zemaljskoga praha.
