Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 1,35-42
Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.
Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.
Prva riječ iz Isusovih usta u Ivanovu Evanđelju glasi: “Što tražite”? Što želite vas dvojica, koja vas sila tjera da ostavite Krstitelja i zapućujete se za mnom? I tako bismo mogli u nedogled kušati uprisutniti sebi taj prvi, pomislili bismo slučajni, susret Ivanovih učenika s budućim Učiteljem. Odgovor je glasio: “Učitelju, (rabbi), gdje stanuješ?” Gdje boraviš, gdje je tvoj dom. Vidimo da nam mnogo toga imaš reći.
Kao da im je Ivanova ‘kuća’ postala pretijesna, kao da se nisu mogli s njime ili kod njega do kraja obiknuti niti udomiti, duhovno. Kao da nisu posve bili zadovoljni s onim što Ivan nudi. Traže više i šire, traže nova prostranstva za svoje duše. Jer čovjek se negdje mora nastaniti, smjestiti i udomiti.
Oduvijek je postojala tzv. ‘stambena kriza’ u svijetu. Pogotovo jer je čovjekov duh nemiran. Traži gdje bi se smjestio, udomio, traži svoj zavičaj. Jer koja korist od velikih stanova, vila ili palača, bogatstva, standarda, ako je čovjek u duši nesretan. Sav mogući ugođaj koji čovjek sebi može priuštiti ne može mu podariti osjećaj toplog doma, pravog prebivališta, ako je duh nesretan, ako čovjek nije pronašao svoje prave temelje, svoje stožište, oko koga se cijeli njegov život mora okretati i odvijati.
“Stanovati, biti kod, ostati, nastaniti se, boraviti, imati svoj stan”, sve su to natuknice i pojmovi koji su vrlo česti u Ivanovu Evanđelju. Moramo se prisjetiti da je ključna riječ Ivanova Evanđelja, misao vodilja zabilježena u Iv 1,14: “I Riječ je tijelom postala i među nama se nastanila“. Bog je podigao svoj stan. Ne više u liku jeruzalemskog Hrama, ili bilo kojeg drugog hrama ili Božje kuće, nego u liku Isusa Krista. On je boravište, prebivalište Boga među ljudima. Kad ga čovjek otkrije, kad otkrije to Srce u komu ima mjesta za svakoga, što će drugo činiti, nego uzviknuti kasnije s jednim Petrom na Taboru: ‘Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ovdje se dade lijepo živjeti. S tobom je tako divno’. Ili s jednim Andrijom, koji nakon proboravljena popodneva i tko zna do u koji kasni sat s Isusom, ranom zorom traži svoga brata Šimuna, noseći mu radosnu poruku: “Našli smo Mesiju”, i onda ga privodi k Isusu.
Ako je onoj dvojici braće iz pradoba, Kajinu i Abelu, bilo pretijesno, makar je jedan bio stočar a drugi ratar, te je stariji ubio mlađega, ovdje se zbiva obrat. Braća postaju nova i pomirena. Mogu zajedno živjeti. Povijest ondje započinje bratoubojstvom, a ovdje pomirenjem. A gdje je čovjek pomiren, tu se dade živjeti, tu čovjek može imati svoj topli dom, osmišljeni životni kutak. To se, jasno, zbiva samo ondje gdje vlada Božji Duh, Duh Isusa Krista. (“Gle, kako je dobro i kako ugodno, kad braća žive zajedno” – pripjev je iz psalma koji čujemo tako često u svojim bogoslužjima).
Ono što izrazujemo prostornim pojmovima treba shvatiti i u drugim dimenzijama. Početno pitanje Isusu “gdje on stanuje”, i Isusov odgovor, da dođu i vide, u Ivanovu Evanđelju poprimaju jasne obrise. Isus nema stana. On je Božji stan među ljudima. “Pronašli smo ga”, uzviknut će prvi učenici. To će reći: Pronašli smo Boga, otkrili smo Boga i mjesto gdje se treba Bogu klanjati – ne na Garizimu, ne u jeruzalemskom Hramu, pa ni u Palestini, ni Rimu, ne ovdje ni ondje, ne u nekoj kozmičkoj religioznosti, općeljudskom osjećaju povezanosti, a za nas kršćane ne ni u možebitnim ostacima nazaretske kućice ili betlehemske špilje, nego ćemo pronaći Boga jedino ondje gdje ljudi vjeruju u Isusa Krista, i poput prvih apostola svjedoče to cijelim svojim bićem. I jasno, po svjedočanstvu dovode nove članove Isusu. Tako, i samo tako se stvara zajednica Isusovih “ukućana”, samo tako se stvara Crkva, novi Božji narod, novo stvorenje.
Jer samo svjedoci mogu druge osvjedočiti, oduševiti, i u tome oduševljenju privesti ih samomu Gospodinu. Ti svjedoci su povijesni odraz i zrcalo Isusove osobe i djela, jer će kasnije i sam Isus posvjedočiti. “Oče, predao sam im slavu koju si meni dao” (Iv 17). To će reći: Učenici su odraz, odbljesak, povijesni izričaj Isusove osobe. To su najprije bili apostoli, osobe prvog trenutka i razdoblja, a kasnije svi oni koji su na njihovu riječ povjerovali i za Isusom pošli. I našli svoj stan, smisao i sreću.
Otkrivši Isusa otkrili su Boga. Što danas Crkva treba? Upravo isto to! Uz pomoć i Isusovo vodstvo otkriti Boga i ponuditi ga svijetu. Svako misioniranje svijeta započinje vlastitim obraćenjem. Ona su se dvojica odvratila od Ivana i pošla za Isusom. Isus ih je osvojio svojom osobom, ljepotom, slavom, ljubavlju, riječju. Pronašli su svoje životno blago, onaj biser o kome će kasnije zboriti Isus u svojim prispodobama, biser zbog koga trgovac rasprodaje sve što ima, samo da bi ga namaknuo.
Takvu žudnju za Bogom traži od nas Isus. I to će biti privlačna snaga Evanđelja u suvremenom svijetu. Lijepe su metode, pastoralni planovi i ciljevi su neobično važni, proglasi i dokumenti, ali to nije duša svega u našem djelovanju. Osvjedočuje i privlači ne institucija, publikacije, lijepe priredbe, nego izvornu snagu posjeduju samo oni koji autentično žive i koji kušaju svoj život usmjeriti prema Božjim mjerilima.
Čovjeka je jednostavno strah što mnogi dobri planovi padaju u vodu zato jer nije Bog u žarištu, nije u središtu, srcu. Nema više duhovne snage, nema pravih obraćenja. Gdje još ljudi govore o Evanđelju kao da ih se ono zbiljski tiče i zahvaća u životu? Ako netko pokuša govoriti drugome o tome snagom vlastitog uvjerenja, odmah ga se otpiše kao ‘karizmatika’, ‘pentekostalca’, sektaša i sl.
Zna se dogoditi da mnogi vrlo dobro žive od Evanđelja i Crkve, ali ne žive cijelim svojim bićem u Evanđelju i Crkvi. Kao što se grijeh širi poput požara, tako bi se morala širiti i milost. Isus je došao baciti oganj na zemlju. Stoga je potrebno zapaliti tim ognjem najprije nas same, navjestitelje, a onda moliti za milost da zahvati i druge oko nas.
JOŠ JEDNOM: IVAN 1,29-39
Ivan upućuje svoje učenike na smisao u ovom svijetu. Isus kao konačni smisao života i traženja. Ivan dovodi do Isusa i upućuje na njega. Na nama je odlučiti se za daljnji korak.
Ivan kao da veli dvojici svojih učenika: Isus je onaj koga čekaju. Nato se njih dvojica zapućuju za Isusom. Što donosim sa sobom, koje pretpostavke i očekivanja imam kad pristupam Isusu? Kako se osjećam kad pred njim stojim? Koje dvojbe i pitanja zaokupljaju moju nutrinu? Osjećam li strah, uzbuđenje, nemir ili mir u sebi?
Isus svakoga od nas pita: Što tražiš, što hoćeš? – Što zbilja tražim, što hoću? Što želim od Isusa? Što očekujem od Učitelja? Što on može podariti našem životu, čega nemam? Koja je težnja moga srca? Koje nade u mome život može Isus ispuniti? Što mogu u njegovu društvu naučiti?
„Učitelju, gdje stanuješ? – I ostadoše kod njega. Ostati, s Isusom, uz Isusa. „Oče, hoću da oni koje si mi dao budu gdje sam i ja, ostanu uz mene” – reći će kasnije Isus. Andrija traži i nalazi Petra. Petar je pronađen. Pronašao je Andrija svoje blago, Mesiju. Nalazak je dar. Najprije smo mi nađeni. Isus je prije vidio nas, našao nas. “Sin je Čovječji došao potražiti i naći što bijaše izgubljeno”.
Gdje stanuješ? – Smijem li navratiti načas k tebi? “Sve što mi Otac daje dolazi k meni” (Iv 6,37). “I dovede ga k Isusu”. “Petre, drugi će te opasivati i voditi kamo ti ne želiš” (Iv 21,18). Zadnje su to riječi koje je Gospodin uputio Petru. Oba se puta Petar daje voditi. Jednom ga vodi Andrija, drugi put će ga drugi voditi. „Quo vadis, Domine?“ – naslov je romana koji je nagrađen Nobelom.
Ti si Šimun, sin Ivanov. Bit ćeš Kefa, Stijena. Preobrazba, pretvaranje iz staroga u novo. Kad čovjek stupi pred Isusa, stupa pred novu stvarnost, u nove odnose, preuzima novi životni stil, (pr)ima novo ime. I meni Isus daje novo ime. S mojim dosadašnjim nije zadovoljan. Isus nam ne podaruje samo novo znanje, nego novi smisao. On posreduje novu viziju života, novi pogled na život.
Filip i Natanael. Isus nalazi Filipa. Filip Natanaela. Koga je Isus našao, sam postaje tražiteljem. Koga je Isus pozvao, taj poziva prijatelja. Filip ne diskutira puno s Natanaelom. “Tko vas sluša, mene sluša” (Lk 10,16). Natanaelu nije ništa jasno. On zna dosta toga, ali nema pravog znanja. Iz Nazareta? Zar može biti što dobra iz tog mjesta? Sumnjivac u nama. Filip zanosno pripovijeda o Isusu i svome susretu s njime. Ali, zar može obični tesar biti nešto neobično? Zar taj tesar ima ključ mog života? Može li doći šta dobra iz moje zajednice današnjem svijetu? Filip odgovara: ‘Dođi i vidi’!
Odakle me poznaješ? – Isus u svemu predusrete Natanaela. “Znam te kad si pod smokvom studirao Pismo! Odgovor si tražio u Pismima, ali odgovor stoji pred tobom” u osobi Isusovoj. On poznaje dubine našeg traženja, našeg osobnog bića. – Ti si doista Sin Božji, ti si Kralj Izraelov! – Vidjet ćeš daleko veće stvari, vidjet ćeš nečuveno i neviđeno, ako se upustiš u pustolovinu vjere, u pustolovinu s osobom koja stoji pred tobom! Ja sam viđen, ugledan, pogledan, spoznat! Njegov milosni pogled prethodi mome.
Isus traži čovjeka u njegovim traženjima i lutanjima. U čovjeka je investirao povjerenje, nadu, pouzdanje. Daleko više nego je čovjek to imao u sebi. Kako je to divan osjećaj! Vidimo na prvim učenicima. Isus sokoli, raduje se, svojim pogledom prožima, obasjava, prožiže, pogledom odgoni svaku dvoumicu. Radost se i sreća šire! Kako je divno da si tu, Isuse. Tko ti pristupi, on je prihvaćen. Ne obazire se Isus na čovjekovu tamnu stranu, grijehe, nego se obazire na naše traženje, težnju za svjetlom, smislom. Njegov pogled daje ono što nam treba.
Pravi Izraelac! Pravi borac, jer Izrael je borac s Bogom i ljudima. Izrael se borio i na kraju zaslužio blagoslov. Dobio ga je. A sad je u samom Isusu nazočan blagoslov. Mesijanski, konačni.
