18.4 C
Međugorje
19.08.2222.

Biblijska poruka 15. 1. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Tko (ne) treba liječnika? Tko je zapravo zdrav?

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mk 2,13-17

Isus ponovno iziđe k moru. Sve je ono mnoštvo grnulo k njemu i on ih poučavaše. Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.

Kada zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući, nađoše se za stolom s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici. Bilo ih je uistinu mnogo. A slijedili su ga i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grešnicima i carinicima, rekoše njegovim učenicima: »Zašto jede s carinicima i grešnicima?« Čuvši to, Isus im reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«


 

Dva događaja, odsječka, poziv Levijev-Matejev i prijepor oko Isusova druženja i blagovanja s carinicima i grješnicima u uskoj su povezanosti s pojmom ‘carinik’. Carinici su onodobno bili nesretnici. Utjerivali su poreze od osiromašenih podanika, slovili su kao suradnici s okupacijskom rimskom vlašću. Bili su nešto kao produžena ruka rimske i Herodove vlasti na svome području, u narodu omraženi, nešto kao kužni ljudi, do kraja stigmatizirani, obilježeni stigmom kolaboracije, nečasne suradnje s neprijateljem. Pljačkali su svoje sunarodnjake u ime rimske uprave, bili su omraženi kao i svi suradnici s neprijateljem kroz svu povijest, ponekada ugonili i svoju osobnu dobit od podanika. Bili prave gulikože na grbači sirotinje.

A kako su Rimljani slovili za Židove kao bezbožnici, pogani, time su i carinici slovili kao suradnici s bezbožnicima, poganima, pa su i njih smatrali poganima. Zakej bijaše nadcarinik, on je imao pod sobom carinike, a svaki je carinik bio i ucijenjen i druge ucjenjivao, ugonio što je mogao više poreza i carina. Jednom riječju, bili su onodobni „reketari“.

Upravo se takvima obraća Isus. Sam navodi razlog: Došao sam (po)zvati grješnike, ne pravednike, došao sam izliječiti bolesnike; liječnika ne trebaju zdravi. Samo Bog može promijeniti grješnika u pravednika, bezbožnika u svetca, pravednika, nama je to nemoguće. Samo on je kadar promijeniti čovjekovo srce. Isusova simpatija prema tim jadnim stvorenjima očituje moć Isusove osobe i poziva. Isusov je poziv snažniji od svih drugih veza, obiteljskih i poslovnih.

Zauvijek će ostati nerješivom zagonetkom kako to pojedinci doslovce ostavljaju sve i zapućuju se u pustolovinu s ovim nepoznatim, s Isusom. Istovjetni prizor i s Petrom i Andrijom, Ivanom i Jakovom, na obali Galilejskoga mora. Oni ‘brže-bolje’ ostaviše sve, i pođoše za Isusom. Kakav je to samo privlačan, magnetičan pogled imao Isus da su mu se pojedinci smjesta povjeravali!?

I što je vidio Isus u tim pojedincima, što je on vidio u Matejevim-Levijevim očima kad je prolazio pored njegove carinarnice? Možda ćemo odgovor pronaći u potonjem Isusovu tumaču: “Milosrđe mi je milo – ne paljenice! Ne trebaju zdravi liječnika, nego bolesnici! Došao sam zvati grješnike, ne pravednike!” Kao da Isus poručuje svima:  „Svrstajte se u jednu od tih kategorija! Treba li vam ili ne treba Bog, liječnik ili ne treba?“

Možda je tu razlog i temelj za promjenu i preobrazbu cijeloga života, razlog što je Levi smjesta postao Isusov učenik. Obraćenje nikada nije rezultat slučaja ili trenutka, nego je to kao provala bujice i brane. Da je Levi bio sretan i zadovoljan svojim životom, poslom, zanimanjem, ne bi se upustio u Isusov zov. Nije život u jelu i odijelu, novcu i uživanju. Postoji nutarnja napetost i nezadovoljstvo koje izbije na površinu kao munja iz oblaka. Munja dolazi kao posljedica trenja, od trenja i naboja, kao pražnjenje.

Tako i ovdje, samo jedna riječ: “Slijedi me!” – bijaše kao udar groma i munje u Levijevo srce. Ostavlja sve i ide u novu slobodu. Odakle ta spremnost? Odakle odricanje od života, karijere, bogatstva, posjeda, i priključivanje tomu putujućem propovjedniku koji pod milim nebom ništa nema, ni kuće ni kućišta. Ide samo prašnjavim putovima i puteljcima Galileje, često umoran, gladan, siromašan, a zimi je moralo biti i vrlo hladno.

Vjerojatno je Levi bio još razmjerno mlad, pred njim je bila karijera, mogao je napredovati na ljestvici u ondašnjoj Palestini, osnovati obitelj, biti na kraju netko i nešto. Namjesto svega toga, on bira nesigurnu egzistenciju uz ovoga Nazarećanina. Što je dobio Matej-Levi zauzvrat za svoje odreknuće od unosna posla? Dobio je sve! I tu se javlja vječni problem, biti ili imati!

Matej je imao sve, a u biti je bio rob, zarobljenik. Da je nastavio živjeti uhodanim životom, vjerojatno bi u životu kapitulirao. Bio bi zauvijek žigosan kao suradnik s okupacijskom silom, sam se doveo u tu klopku. I vjerojatno je Isus – vidjevši ga – sagledao svu njegovu nutarnju bol. Isus je imao pronicavo oko, intuitivno je gledao čovjeka, što se u njemu događa. I zato je osjetio da je Matej pored svega ipak u duši izgubljen, nesretan. “Gospodin je blizu onima koji su slomljena srca!” veli psalmist (Ps 34,19).

Za takve je Isus imao srce i sućut. Za takva slomljena srca bio je liječnik koji je pozvan bolesnicima. Bog traži izgubljeno i spašava ga. I kad ga Isus pozva, mora da su s njegova srca spali okovi prošlosti, da je njegova duša dobila krila, da je s njega spala svaki oklop i teret koji ga je tištao. Napokon je mogao biti čovjek među ljudima. I zato poziva u svoju kuću, na veliku gozbu, na veliki domjenak, sve rubne i izgubljene egzistencije, da im pokaže tko je Isus koji oduzima grijehe, koji podiže iz provalije, i koji neodoljivo poziva: Dođi, slijedi me! Kao i redovito kroz svu povijest spasenja, Bog se objavljuje malenima, neznatnima, neobrazovanima, djeci, onima koji mogu bez okolišanja reći Bogu – Tatice, Abba.

Što se odvijalo u Matejevoj duši nakon Isusova zova “Slijedi me”? Vjerojatno je pomislio: Evo jednoga koji me prihvaća, koji mi prašta, koji me ne prezire. Evo prilike da budem čovjek među ljudima. Evo ponude da se ponovno vratim u društvo. Isto se i danas zbiva, upravo ovdje u Međugorju. Nakon poziva slijedi uvijek promjena života i životnoga usmjerenja. Kao u Mateja – Levija.

Nikada nisu za Isusa bitni atributi, pridjevci ili ljudske šablone, etikete koje netko nekomu prišiva ili pridijeva. Za njega je značajno samo jedno, je li pojedinac spreman upustiti se u njegovu osobu i poruku, dati se izliječiti, pretočiti u vlastiti život ono što on nudi svijetu. Isus inducira u svijetu proces ozdravljenja svega i svakoga. I sve zavisi od toga je li pojedinac spreman priznati svoj status grješnika, kajati se i zaputiti se u život novim smjerom. Poći jednostavno u Isusovu školu. Nastavni program Isusove škole jest pretakanje riječi u djela, u život. To su nove granice koje on svojim životom podijeva u svijetu.

SVETI ALFONZ LIGUORI – MATEJEV POZIV

„Levi ustade i pođe za Isusom! Ljubljeni moj Spasitelju i Otkupitelju! Evo ti moje srce. Predajem ti ga naskroz; ne pripada više meni, posve je tvoje. Kad si došao na svijet, svojemu si Vječnomu Ocu izručio do kraja svu svoju volju, kako si nam to pretkazao kroz Davidova usta. U svitku Knjige piše za mene da ću vršiti tvoju volju (Ps 40,8.9). I tako ti, ljubljeni moj Spasitelju, predajem danas svu svoju volju. Nekoć sam se opirao tvojoj volji i time sam te uvrijedio. Sad mi je od svega srca žao što sam tako svoju volju zlorabio, žao mi je zbog svih mojih grijeha koji su me tako jadno lišili tvoga prijateljstva. Osjećam duboko kajanje, posvećujem ti svu svoju volju, bez zadrške.

“Gospodine, što mi je činiti?” (Dj 22,10) Gospodine, reci mi što od mene iziskuješ. Spreman sam činiti sve što ti hoćeš. Raspolaži sa mnom i sa svime što meni pripada, prema svome nahođenju. Prihvaćam sve i na sve pristajem. Znam da mi želiš sve najbolje. ‘U ruke tvoje s punim povjerenjem polažem svoj duh’ (Ps 31,6). Smiluj mu se, pomozi mu, sačuvaj ga, učini ga zauvijek svojim, da, posve svojim;  jer si me ti otkupio, Gospodine, Bože vjerni (Ps 30,6), svojom krvlju.“  (Sv. Alfonz Liguori)

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne