Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 5, 43-48
Reče Isus svojim učenicima: »Čuli ste da je rečeno: Ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce njegovo izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, što osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Budite dakle savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski!«
Ne nalazi se slučajno ova zapovijed ljubavi prema neprijateljima na kraju Isusovih antiteza, suprotstavljanja, kao šesta u nizu. Tu je vrhunac Isusova novoga navještaja. Ljubav prema neprijateljima nije samo granični slučaj u životu, nego je to ozračje u kome se ljubav dokazuje istinski kao ljubav, a ne kao prikrivena sebičnost. Isusova zapovijed ljubavi prema bližnjemu vrijedi ne samo u Novom zavjetu, nego i u povijesti Crkve kao Isusov specificum, kao nešto čega nema nigdje drugdje, ni u kojoj religiji. Nije li upravo tu Isusovu riječ kritizirao najveći suvremeni protubožac Friedrich Nietzsche kao ropski moral, i od sebe ga totalno odbacio? Isto su činili i marksisti, pripisujući to trulome građanskom moralu. Neprijatelja, dakako i svakako treba dokrajčiti, uništiti!
Ljubav je vrhunac, ona je ispunjenje svega zakona – reći će poslije u svojoj teologiji Pavao, ali i Ivan u svojim poslanicama. Ona nadilazi svaki zakon i propis. Ljubav nikada nije rezultat voljnoga čina ili odluke, pogotovo se ljubav ne može narediti ili propisati. To bi bila obveza. Ljubav je uvijek spontana, nešto što se prelijeva iz osobe u osobu, mimo razuma i volje.
Ljubav počiva negdje u dubini duše i srca. Isus je znao dirnuti strune čovjekova srca koje je onda spontano prelazilo u čine ljubavi. On je znao zapaliti oganj u čovjeku, znao čovjeka potresti i protresti, egzistencijalno.
Sjetimo se što se dogodilo sa Zakejem ili Magdalenom, na što su bili spremni kad su osjetili da ih netko ljubi i prihvaća. I kolika vjernost nakon iskazane ljubavi i prihvaćenosti. Kad Isus govori ili čini, otvara on u čovjeku prostor za novo djelovanje, ponašanje, za novo iskustvo ljubavi. Stoga je mogao govoriti o vlastitu jarmu koji je sladak i bremenu koje je lako (Mt 11,30).
“Kazano je, a ja vam kažem! Pisano je, a ja vam zborim!” – Ono što su zabilježili Mojsije i izrekli Proroci zacijelo je Božja riječ.
I Isus nikada ne uvodi u svoje riječi poput židovskih rabina koji bi započinjali riječima: “Tako je pisano, i to će reći, to znači”, nego: “A ja vam kažem!” Sebe i svoju osobu suprotstavlja starozavjetnom Pismu. Za Isusa nije autoritet ni Pismo koje je Bog dao Mojsiju i svome narodu, za svoju riječ ne traži punomoć ni od proroka.
Pa gdje je onda korijen njegove samouvjerenosti i autoriteta? Isus ne iziskuje posluh pisanom slovu, nego traži da se poštuje Božja volja, ono što je Bog nakanio, koja je Božja volja iza pisane riječi. Božja riječ nije tekst koji se mora doslovce izvršavati, nego je ta riječ svjetiljka na čovjekovu putu, onaj životni putokaz i miljokaz koji mi otkriva Božju volju sa mnom i s cijelim svijetom. On mi govori kad zastranim, kad siđem s pravca. Svatko je slobodan činiti, ali na kraju ipak spoznaje svoju zabludu. Isus čovjeku nudi krajnju slobodu, ali uvijek vezanu uz krajnju odgovornost. Odgovornost za vlastite čine.
Volja je pak Božja da među ljudima mora prestati bilo kakav oblik neprijateljstva, mržnje, osvete. I tko tomu doprinosi, on je uistinu Božji sin, Božje dijete. Bog nije osvetnik niti je on onaj koji bi naše čine blagoslivljao, on nije prizivni ured za naše postupke, naše osude drugih i njihovo isključivanje. On je za Isusa onaj temelj i ona snaga koja nam omogućuje prihvatiti sve, povjeriti se svakomu i živjeti integralno, tj. savršeno.
Sa svojim višekratnim “a ja vam kažem” želi Isus probuditi u čovjeku zapretane sile srca, negdje u dubinama podsvijesti. U tome smislu treba tumačiti i Isusovu zapovijed, biti savršen kao što je savršen Otac nebeski. To bi značilo, ne savršen, precizan ili perfektan kao atomski sat, nego biti cijel, cjelovit pred Bogom, znači rasti i izrastati pred Bogom u ono što je on s nama zamislio. To pak sa sobom uključuje novi, posve novi životni stil. To uključuje cjelovitost, nepodijeljenost u vlastitome srcu, jednoznačnost, dakle, kad u konačnici doživim sebe kao ljubljena neprijatelja. Izložiti sebe i cijeli svijet Božjoj ljubavi i suncu.
Isusov put nije jednostavan, on je zahtjevan i strm, ali daleko bolji od bilo koje druge alternative ili svjetske ponude, odnosno inačice. Onima koji idu njegovim putem prijeti sudbina koju je i Isus doživio, odbacivanje, nasilna smrt, mržnja svijeta. Može se dogoditi da onaj tko pokuša na mržnju uzvratiti dobrotom i ljubavlju doživi prijezir, zastrašivanje, očaj te da njegov postupak u drugome proizvede suprotni učinak, agresiju i mržnju, koji se onda njemu iskale. Ali je to ipak ono što u konačnici donosi svijetu spas i mir. Isusov put je do danas najljudskiji jer je božanski. Svi su drugi putovi samo povećavali krivulju nečovječnosti, nemira, ratova, mržnje među ljudima. Nama drugo ne preostaje nego pristati srcem i bićem uz Isusa.
Stoga za sve vrijedi upitnik: Tko smo i čime, odnosno kime smo obilježeni? Što našim činima daje nutarnji biljeg? Isus veli: Svi ste djeca istog Oca. Ljubite svoje neprijatelje. Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš. To će reći: Budite potpune, cjelovite, nenagrizene osobe. Zvuči to idilično, gotovo u božićnom raspoloženju.
Povijest čovječanstva je velika povijest patnje i ufanja u bolje sutra. U toj povijesti bezbroj je mučenika ljubavi. Jedan od njih je i indijski borac za slobodu, hinduist Gandhi. On veli ovako: “Sve što je od temeljnog značenja za neki narod, ne dade se postići samo razumom. Potrebno je to otkupiti patnjom. Možda moraju poteći potoci krvi dok ne postanemo slobodni. Ali, onda to mora biti naša krv, ne krv drugih. Patnja je daleko snažnija moć od zakona džungle, jer ta je patnja sposobna preobraziti i naše protivnike”. Možda je upravo on, nekršćanin koji je duboko cijenio Isusa zbog Govora na gori, daleko bolje shvatio Isusovu riječ i osobu od mnogih nas. Takvi bi nam mogli biti istinski učitelji.
“A ja vam velim: molite za svoje progonitelje’… Nerijetko nam dolazi do ušiju kako živimo u divnome vremenu, u vremenu velikih ljudi… Razumljivo je naskroz da ljudi žude za snažnim, sposobnim vođama… Ova vrst neopoganstva (naime, nacizam) smatra prirodu emanacijom božanskoga… Jednu rasu smatra plemenitijom i čistijom od svih drugih… Stoga imamo kult rase i krvi, kult junaka vlastitoga naroda.
Ovaj nazor koji proizlazi iz takve sulude ideje može dovesti do kapitalnih zabluda. Čini nas žalosnim toliko oduševljenje i toliki napor u službi jednoga do te mjere pogrješnoga i ničim utemeljena ideala. Ali i od svoga neprijatelja možemo nešto naučiti. Iz njegove prijetvorne i lažne filozofije možemo naučiti kako svoj vlastiti ideal očistiti i poboljšati. Možemo naučiti svoj ideal još snažnije ljubiti, raspaliti za nj snažno oduševljenje, štoviše, spremnost, za nj živjeti i umrijeti. Naučiti da taj ideal poprimi u nama i drugima čvrstom upornošću svoju istinsku sliku.
Kad govorimo o dolasku kraljevstva i kad molimo da ono dođe, onda ne mislimo na diskriminaciju prema rasi i krvi, nego na bratimljenje svih ljudi. Jer, svi su ljudi naša braća – ne izuzevši ni one koji nas mrze i napadaju – u tijesnoj povezanosti s onim koji daje da njegovo sunce izlazi dobrima i zlima (Mt 5,45)” (Bl. Tito Brandsma, karmelićanin i nizozemski mučenik +1942.)
