Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 11, 28-30
Reče Isus: »Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti. Uzmite jaram moj na sebe, učite se od mene jer sam krotka i ponizna srca i naći ćete spokoj dušama svojim. Uistinu, jaram je moj sladak i breme moje lako.«
Crkva se danas sjeća svetoga Bonaventure, franjevca, biskupa, kardinala, crkvenog naučitelja. Istinskog velikana duha i srca, misli i prakse. Za nj se veli da je bio drugi utemeljitelj Reda nakon svetoga Franje. Rodio se god 1218. ili 1221. u Bagnoregiu kraj Viterba u Italiji. Na krštenju je dobio ime Ivan. Kao dijete teško je obolio i, prema predaji, izliječio ga je sv. Franji na čudesan način. Navodno mu je on dao i ime: Bonaventura, O Buona Ventura – O sretnih li događaja!
Nakon filozofskih studija u Parizu stupa s 25 godina u franjevački red. Učitelj mu je u teologiji bio skolastički filozof i teolog, franjevac iz Engleske Aleksandar Haleški. God. 1257. bio je izabran za generala Reda male braće i tu je službu obnašao do svoje smrti. Red je vodio mudro i razborito, izbjegavajući ekstreme, kročeći srednjim umjerenim putem.
Imenovan je biskupom i kardinalom, na ekumenskom saboru u Lyonu koji je raspravljao o uniji s pravoslavcima god 1274. aktivno je sudjelovao u tu je preminuo. Bio profesor teologije i filozofije u Parizu, zajedno s Tomom Akvinskim. I kao generalni ministar franjevačkog reda zadržao je svoje veze s Parizom. Piše sjajna teološka djela, nadahnut Svetim pismom te filozofskom baštinom. Slovi u filozofiji kao sljedbenik Platona i Augustina, dok je Toma Akvinski više bio sklon Aristotelu.
U listopadu 1259. nalazi se na La Verni gdje je sv. Franjo primio Kristove rane i tu piše svoje znamenito djelo Put duha k Bogu. Nekako istodobno nastaju i manja djela s područja mistike: O trostrukom putu, Drvo života, Redovnicama o savršenom životu, Mistični trs, Pet slavlja u čast djeteta Isusa, te Soliloqium – nešto kao Razgovor sa samim sobom.
Napisao je i djelo O svođenju svih znanosti na teologiju. Iza sebe je ostavio oko 45 djela s raznih područja teologije. Uz Tomu Akvinskoga najznamenitiji je teolog srednjega vijeka, u svome mišljenju, rekosmo, blizak Augustinu. Prema njegovu poimanju teologija mora voditi u mistiku, u vjersko iskustvo. “Bog je stvorio razumsku dušu zbog ove tri stvari: da ga duša slavi i veliča, da mu služi, i da mu se raduje i u njemu počiva. A to se događa samo u ljubavi, jer tko ostaje u ljubavi, ostaje u Bogu i Bog u njemu”. A naše djelovanje treba imati ove tri stvari: “Mjeru, način i red. Mora se mjeriti skromnošću u vanjskom djelovanju, kroz čistoću osjećaja te uređen i lijep čistoćom nakane”.
U svome djelu “Put duha k Bogu” veli ovako: “Pozivam, dakle, prije svega čitatelja na žarku molitvu po Kristu raspetome – čijom smo krvlju očišćeni od ljaga naših mana – da ne bi mislio da je dostatno čitanje bez unutarnjeg pomazanja, umovanje bez pobožnosti, istraživanje bez divljenja, pažljivo motrenje bez radosti, radinost bez poštovanja, znanje bez ljubavi, darovitost bez poniznosti, studij bez Božje milosti, prodornost uma bez božanski nadahnute mudrosti. – Pružam, dakle, ova razmatranja dušama koje su obdarene milošću, poniznim i skromnim, dušama skrušenim i pobožnim, koje su pomazane ‘uljem radosti’, dušama koje ljube Božju mudrost i koje su raspaljene željom za njom; onim dušama koje jedino žele Boga slaviti, diviti mu se i uživati ga.”
U svom djelu Vitis mystica – Mistični trs Bonaventura razvija teologiju štovanja Srca Isusova. Utjelovljenje vječne Riječi u krilu Djevice Marije najčudesnije je otkrivenje ljubavi kojom Bog ljubi čovjeka. Objava punine te ljubavi je križ i probodeno Srce Kristovo. To je znak i znamen kojom nježnošću, sebedarjem i žrtvom Bog otkupljuje čovjeka od njegova zla da ga uvede u život svoga vječnoga blaženstva.
Tako probodeno Srce Isusovo postaje izvorom spasenja, objava milosrđa, zalog oproštenja i pomirenje čovjeka s Bogom.
Štovati Isusovo Srce znači biti zahvalan za tu ljubav, znači unići u školu te ljubavi, znači u svim svojim odnosima živjeti tu ljubav kao nov život Božjega kraljevstva.
Stoga nas sv. Bonaventura potiče: »Živom željom trči k tom izvoru života i svjetlosti, ti, Bogu odana dušo, pa iz dna svoga srca njemu zavapi: ‘O neizrecivi uresu velikoga Boga i najčistiji sjaju vječnoga svjetla, živote što svaki život oživljuješ, svjetlosti što svako svjetlo svjetlošću napajaš te činiš da mnogobrojna svjetla ustrajno blistaju pred prijestoljem tvoga božanstva sve od prvog praskozorja!’«
Ta svjetla su spašenici Božji, pravednici koji su izrasli iz vjere i ljubavi, Duhom Svetim poučavani u školi Isusova Srca. Utječemo li se tom Presvetom Srcu? Vjerujemo li toj Ljubavi? Ili ga svojom grješnošću još uvijek probadamo? Bonaventura kliče: »O, vječno (…) sjajno i slatko vrelo izvorno, koje je skriveno od očiju svih smrtnika, ti si bez dna, dubina ti je beskrajna, širina neobuhvatna, čistoća nepokvarljiva!« (isto, str. 82)
To je Božje Srce za nas! Imajmo srca za Boga i imat ćemo srca za čovjeka!
