Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1, 39-56
U one dane usta Marija i pohiti u Gorje, u grad Judin. Uđe u Zaharijinu kuću i pozdravi Elizabetu. Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa:
»Blagoslovljena ti među ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda meni da mi dođe majka Gospodina mojega? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!«
Tada Marija reče: »Veliča duša moja Gospodina, klikće duh moj u Bogu, mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo! Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. Prihvati Izraela, slugu svoga, kako obeća ocima našim: spomenuti se dobrote svoje prema Abrahamu i potomstvu njegovu dovijeka.«
Marija osta s Elizabetom oko tri mjeseca, a onda se vrati kući.
O Mariji je moguće govoriti suhoparnim rječnikom dogmatike i katekizma, ali je o njoj ipak zahvalnije govoriti tankoćutnim rječnikom izričaja o čovjeku i čovjekovu poslanju u svijetu, dakle rječnikom poetike, ljubavi i antropologije. U Mariji slavimo ispunjenje čovjekova poslanja na ovom svijetu, u njoj se orisava do kraja drama bića koje je svim svojim žiljem bilo utkano u Božji plan i svakim svojim danom ugrađivalo u božanski mozaik po jedan vrijedni kamenčić. Osoba koja se predano dala Božjem planu spasenja svijeta. Dakle, govoriti o Mariji na nebo uznesenoj znači govoriti o završetku jedne životne psihodrame gdje su čimbenici Bog i čovjek, Stvoritelj i stvorenje.
Govoriti o Mariji znači govoriti o Božjem djelu na jednoj osobi, na čovjeku, teološkim ali i čisto ljudskim rječnikom. Jer govor o Mariji, napose na današnji dan, uključuje i teologiju i antropologiju, tj. svi izričaji o Mariji su izričaji o Bogu koji djeluje u povijesti, ali i o čovjeku koji je u punini prihvatio i iskusio spasenje i otkupljenje.
Nepotrebno je govoriti o Marijinim povlasticama, privilegijima. Pitamo se, u čemu i po čemu to ona bijaše povlaštena? U patnjama, bolima, križevima, nerazumijevanju i sl.? “O vi koji putem prolazite, pogledajte i vidite ima li boli veće od ove moje”: Na nju bi se mogle doslovce primijeniti te riječi iz Tužaljki proroka Jeremije.
Stari istočni oci, kad govore o Mariji, onda govore ne rječnikom dogmi, povlastica, nego rječnikom himnologije. Zanosnim, pjesničkim rječnikom, hvaleći i kličući samome Bogu što se pokazao velikim u svome stvoru. Govoreći o Mariji govore i veličaju Boga koji je velik u njoj. Marija je samo prizma, onaj ledac kroz koji se prelama Božje djelovanje za čovjeka i na čovjeku. Marija je najdivnije zrcalo u kome se zrcali Božje djelo spasenja i otkupljenja. U tome nam je Marija najveća, pomoć i putokaz.
U Marijinu životu te u slikama o Mariji Božje djelo postaje zorno i razumljivo. U njezinu se životu Božje djelo uranja u ljudsko svjetlo i riječi. Po tome ono postaje fascinantno, privlačno, dira nas u srce. A čovjekovo srce uvijek iznova traži izražaje i slike kojima bi veličalo Božje tajne, napose tajnu utjelovljenja u Mariji, da bi izrazilo udivljenje pred otajstvom: Bog se zatvorio u krilo jedne žene. I zato je govor o Mariji uvijek udivljeno promišljanje i slavljenje Božjih silnih djela koja je izveo na čovjeku, u čovjeku i za čovjeka.
Stoga je za nas današnji dan poziv otkriti Mariju, ne na nebesima, nego u svome životu, u svome srcu. Mariju kristonositeljicu, Mariju kristoroditeljicu, Mariju vjernu učenicu, supatnicu, suradnicu, slušateljicu Božje riječi. Jednom riječju, Mariju kao uzorak ostvarena života, realizirane antropologije. Mariju kao ozbiljenje Božje milosti među nama.
Zato je današnji blagdan svetkovanje naše nade. Blagdan proglašenja dogme Marijina uznesenja na nebo označio je poznavatelj čovjekove psihe C.G. Jung ‘najvažnijim religioznim događajem i činom od vremena reformacije’. Čovjek u svojoj osobi ujedinjuje Boga i čovjeka, Nebo i Zemlju, muško i žensko. On postaje jedno sa sobom, dolazi do pravog ja. Današnji dan je oprjeka jeftinom veličanju, profaniranju i prostituiranju čovjekova, napose ženskoga tijela, ovaj nam dan veli da je čovjekovo tijelo posvećeno i određeno za ‘uskrsnuće i život vječni’. Tijelo je, dapače, stvoreno od Oca, Sinom otkupljeno, Duhom posvećeno i – već zauvijek spašeno. Tome je Marija svjedok i jamac.
Čovjekovo je tijelo dostojno nositi u sebi slavu Božju po utjelovljenju Isusovu. Na njegovu licu, za preobraženja, zasja Bog u svoj svojoj slavi. Isto se događa u Mariji. Tijelo je propusno za Boga ako mu se čovjek otvori. ‘Premda se naš izvanjski, fizički čovjek raspada, pod utjecajem sudbine, bolesti, patnje i križeva, naš se nutarnji iz dana u dan obnavlja i preobražava u nebesko stanje, dom nerukotvoren, vječan na nebesima’ (usp. 2 Kor 4,16 sl). Zato je Marija znak i znamen nade i preobrazbe, proslave Boga u tijelu, a ujedno i proslave cjelokupnog Svemira u svome Tvorcu. U njoj je zasjala nada blažene slave koja nas očekuje. I neka nam svijetli na našem životnom obzoru.
