Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 8, 14-21
Učenici zaboraviše ponijeti kruha; imali su samo jedan kruh sa sobom na lađi. Nato ih Isus opomenu: »Pazite, čuvajte se kvasca farizejskog i kvasca Herodova!« Oni zamišljeni, među sobom govorahu: »Kruha nemamo.« Zamijetio to Isus pa im reče: »Zašto ste zamišljeni što kruha nemate? Zar još ne shvaćate i ne razumijete? Zar vam je srce stvrdnuto?
Oči imate, a ne vidite;
uši imate, a ne čujete?
Zar se ne sjećate? Kad sam ono razlomio pet kruhova na pet tisuća, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Kažu mu: »Dvanaest.« »A kada razlomih sedam na četiri tisuće, koliko ulomaka punih košara odnijeste?« Odgovore: »Sedam.« A on će njima: »I još ne razumijete?«
Nakon raspre s farizejima spram znaka, Isus odlučuje prijeći na drugu obalu jezera, prema današnjoj Golanskoj visoravni. Protivnici misle kako su u pravu, kako su pobijedili Isusa koji je priznao svoju nemoć ne svodeći nikakav znak s neba. Izruguju mu se, nije im podastro nikakve vjerodajnice. Isus je nemoćan pred njihovom nevjerom. Nije mogao ništa drugo nego im se ukloniti. Misle kako nad njim slavodobitno odnose pobjedu, a u svoj žurbi učenici su zaboravili ponijeti kruha sa sobom.
Njihova – učenička – nevjera drukčije je naravi od farizejske. Imali su uza se samo jedan kruh, a zaboravljaju da je s njima u lađi sami Kruh života. Hrana za vječni život. Ili ono što reče sv. Ivan u Proslovu: „U njemu bijaše, u njemu jest Život!“ Neshvatljiva je njihova nevjera nakon svega što su na svoje oči vidjeli, toliko čudesa, umnažanje kruha i sl., nakon svega što su iskusili na misijskom putovanju pod svojim rukama i na svoje riječi koje bijahu refleks samoga Gospodina.
Da su znali tko je i što je ta osoba koja je s njima u lađi, ne bi ga to nikada pitali. Pa umnožio je toliko kruha u pustinji, oni su tomu svjedoci, pa ga još i ovo pitaju. Stoga ih Isus prekorava spram tvrdoće srca. „Nije li i vaše srce otvrdnulo?“ Njima Isusov put ostaje još uvijek zagonetka, makar su toliko toga iskusili. U Isusovim ustima toliko upitnika, a i učenici su u nedoumici. Strašno je to pitanje i prigovor koji vrijedi za sva vremena, prigovor učenicima i Crkvi.
Farizejski kvarni kvasac
Isus skreće s govora o kruhu na riječ o ‘farizejskom kvascu’. Ono što farizeji čine s Božjim zakonom, što njima predstavlja u vlastitom poimanju pravo bogoštovlje te što je prema njihovu poimanju bit pobožnosti i svetosti – to je sve za Isusa nalik na kvasac. Slika kvasca ima u židovstvu negativni prizvuk i kvalitetu. Kvasac se povezuje sa zaraznim i lošim djelovanjem i ižarivanjem, kvasac zapravo kvari – pronaći ćemo to i kod Pavla (1 Kor 5,6; Gal 5,9). Kao što kvasac nezaustavljivom snagom iznutra ukvasa cijelo tijesto, ili pak malo octa, kvasine pokvari cijelu količinu vina u bačvama, tako su i oni – prema Isusovu poimanju – cijeli Božji puk pokvarili svojim naukom, podarili svemu svoj nepitki, kiseli okus, dali su svemu svoj pečat. Njihov je nauk za Isusa krivotvorina, lažni papiri, krivotvorene novčanice. Isus upozorava pred tom opasnošću svoje učenike. Jer i oni su sami dolazili iz prilika i ozračja koje se divilo farizejima, koje je cijenilo farizejsku „svetost“, obdržavanje Božjega zakona.
K tome i Herodov kvasac, tj. pokušaj živjeti i po Božju i po svjetsku, pokušaj ugoditi Bogu i tijelu, svojim strastima i prohtjevima, ta trajna mješavina židovstva i poganstva, svjetoljublja i bogoljublja, praznovjerja i divlje, razuzdane požude, koja je zbacivala sa sebe sve okove i uzde. Pokušaj sjediti na dva stolca, ugoditi Bogu i svijetu. Učenici svojim mislima smjeraju na vanjsko, dok Isus svojim odgovorom upućuje na nutarnje, na srce, koje postaje leglom svega zla. Samo malo farizejskoga i herodovskoga ‘kvasca’, i nema više kruha slobode od koga se može živjeti.
Otvoriti oči i uši za Gospodina
Prigovor koji su nekoć upućivali proroci svome narodu kako nemaju očiju ni ušiju da čuju i razumiju upućuje Isus sada svojim učenicima. Trebamo zahvaliti Božjoj milosti i Duhu Svetome da su učenici ostali kod Isusa nakon svih ovih napadaja i sukoba. Nije to njihova zasluga, nego dar Božje milosti.
Dosada smo mogli slijediti kroz Markovo Evanđelje – na općem planu – tri postaje koje govore o trajno većem otvrdnuću i neshvaćanju Isusove osobe. U početku imamo zaključak farizeja i herodovaca ubiti Isusa, ukloniti ga s puta jer je heretik, zašao s puta pravovjerja (3,6), potom imamo odbacivanje Isusa u Nazaretu (6,6), i na kraju imamo ovdje neshvaćanje i sljepoću samih Isusovih učenika. Oni ne vide niti čuju, i stoga nakon ovoga slijedi izlječenje slijepca u Betsaidi. Isus otvara oči slijepcu kako bi čovjek ponovno progledao. To bi trebalo otvoriti oči i učenicima da i oni konačno povjeruju.
Nepomirljivost i neprijateljstvo spram Isusa
Neprijateljsko raspoloženje prema Isusu širi se kao kvarni kvasac koji truje u koncentričnim krugovima. Već je zaključena Isusova smrtna osuda, kocke su odavna pale. Isus se pita, kako će reagirati učenici u danom trenutku. Hoće li oni slično postupiti kad im doskora bude jasno koji su i kakvi Isusovi zahtjevi.
U Ivana se veli – nakon euharistijskog govora u šestom poglavlju – kako mnogi učenici nisu više išli s njime, okrenuše mu leđa. Stoga ih Isus upozorava da se ne zavaravaju, da budu spremni na ono što slijedi, kad se do kraja razotkrije tajna njegove osobe.
Pita ih spram sljepoće, spotiče im i prigovara kako su nesposobni shvatiti njega i odlijepiti se od svagdana. Zar im nije jasno jedno, iz iskustva, kad ih je slao propovijedati bez igdje išta, kako im ništa nije manjkalo? Zar je moguće drugima propovijedati, a sam ostati slijepac kod očiju? Nastavlja se taj Isusov upitnik kroz cijelu potonju povijest Crkve.
Moramo imati uvijek na umu kako je Isus izabrao upravo tu dvanaestoricu, one koje je sam htio, da budu s njime. Oni su u zajedništvu s njime dijelili nasamo sve. I upravo ta razlučnica je bitna i danas u Crkvi. Učenicima Isus otkriva tajnu Božjega kraljevstva, njima tumači sve, dok je drugima kazano u slikama.
Ali to je tipično za sve proroke. Počevši od Mojsija, preko Izaije, Ilije i ostalih. Tko im je u konačnici vjerovao? Tako je i s Isusom i u Crkvi. Ništa nije toliko tajanstveno, da čovjek ne bi mogao vidjeti. Treba samo Gospodina ljubiti, i otkriva se. Pod Isusovom se rukom mijenja sve. Umnaža kruh, čini znakove, pretvara staro u novo. Isto se zbiva i s ljudima koje je pozvao u svoje društvo. Želi od njih stvoriti novo društvo, promijenjeno, preobraženo, gdje se sve mijenja snagom ljubavi i beskrajnoga povjerenja. Onda i danas!
