Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 5,17-30
Odgovori Isus Židovima: »Otac moj sve do sada radi pa i ja radim.« Zbog toga su Židovi još više gledali da ga ubiju jer je ne samo kršio subotu nego i Boga nazivao Ocem svojim izjednačujući sebe s Bogom.
Isus nato odvrati: »Zaista, zaista, kažem vam: Sin ne može sam od sebe činiti ništa, doli što vidi da čini Otac; što on čini, to jednako i Sin čini. Jer Otac ljubi Sina i pokazuje mu sve što sam čini. Pokazat će mu i veća djela od ovih te ćete se čudom čuditi. Uistinu, kao što Otac uskrisuje mrtve i oživljava tako i Sin oživljava koje hoće. Otac doista ne sudi nikomu: sav je sud predao Sinu, da svi časte Sina kao što časte Oca. Tko ne časti Sina, ne časti ni Oca koji ga posla.
Zaista, zaista, kažem vam: tko sluša moju riječ i vjeruje onomu koji me posla, ima život vječni i ne dolazi na sud, nego je prešao iz smrti u život. Zaista, zaista, kažem vam: dolazi čas — sada je! — kad će mrtvi čuti glas Sina Božjega i koji čuju, živjet će. Doista, kao što Otac ima život u sebi tako je i Sinu dao da ima život u sebi; i ovlasti ga da sudi jer je Sin Čovječji. Ne čudite se tome jer dolazi čas kad će svi koji su u grobovima, čuti njegov glas. I izići će: koji su dobro činili — na uskrsnuće života, a koji su radili zlo — na uskrsnuće osude. Ja sam od sebe ne mogu učiniti ništa: kako čujem, sudim, i sud je moj pravedan jer ne tražim svoje volje, nego volju onoga koji me posla.«
Nakon što je iscijelio čovjeka bolesna i uzeta, paralitičara, koji je bolovao punih trideset i osam godina, Isus ulazi u raspru sa Židovima. Prijepor je oko subote te liječenja subotom. Isus se sukladno njihovu poimanju ogrješuje o subotu jer subotom liječi; Isus huli na Boga jer se s Bogom poistovjećuje. Isus se stavlja iznad Zakona i svoj zahtjev utemeljuje svojim jedinstvenim odnosom prema nebeskomu Ocu.
On neprestano govori i čini samo ono što mu je sami Otac zapovjedio činiti. Liječi bolesne, uskrisuje mrtve, nositelj je objave samoga Oca. Riječ, njegova riječ je stvarateljska. Tko sluša njegovu riječ, već sada ima život. I preminuli će čuti u svojim grobovima glas Sina čovječjega i uskrsnut će na život. Na sve prigovore odgovara riječima svoga poslanja.
Otac i Sin su jedno
On je poslan kao Božji Sin i kao gospodar živih i mrtvih. Kao što Otac djeluje, tako djeluje i sami Sin. Isusov identitet proistječe iz njegova jedinstvena odnosa prema Ocu i s Ocem. Odnos je to intimne ljubavi. A kako živi iz toga odnosa, stoga je kadar reći: „Sam po sebi ne mogu činiti ništa. Ne vršim svoju volju, nego Očevu“.
Otac je predao sav sud nad svijetom Sinu. Ne znači to da se Otac povukao iz svijeta. Ne, nego je smisao: Ono što čini Sin, čini zapravo sami Otac preko Sina. Odluka konačnoga budućega suda bit će identična s odlukom, krizom koju proizvodi sama Isusova osoba u ljudima: Isus dijeli ljude u dva tabora, vjernike i nevjernike, one koji će ići u život i one koji su određeni za propast, jer nisu povjerovali Ocu u Sinu.
Nikakve razlike između Oca i Sina, nemoguće se utjecati Ocu, a zaobilaziti Sina, Isusa i njegove zahtjeve. To je ono što je rekao Isus kod Mateja: “Sve mi je predao Otac moj. I nitko ne poznaje Sina nego samo Otac, a nitko ne poznaje Oca nego Sin i onaj kojemu Sin hoće objaviti” (Mt 11,27). Odluka na konačnom, završnom sudu pada na temelju današnjega i sadašnjega odnosa prema Isusu. “Tko se prizna mojim pred ljudima, njegovim će se priznati i Sin Čovječji pred anđelima Božjim. A tko se odrekne mene pred ljudima, bit zanijekan i on pred anđelima Božjim.” (Lk 12,8).
Isus zrači Svjetlom, donosi Boga
Isus jasno veli Židovima: Vi ne kršite prvu Božju zapovijed priznajući mene Očevim Sinom i dajući meni čast kao i Ocu. Iskazujući meni čast, iskazujete je istodobno svomu Bogu. Tko sluša njegovu, Isusovu riječ, ima već vječni život i ne će na sudu biti svrstan među osuđenike. Sve se buduće ozbiljuje već ovdje, u ovom trenutku: “Dolazi čas, već je tu” – rekao je Isus Samarijanki (4,23). Isto se ponavlja i ovdje u ovome surječju. Treba danas i ovdje započeti živjeti čovječno, prema Isusovu uzoru. I Božje će se kraljevstvo uzbiljivati, obistinjivati u sadašnjem eonu, u ovom vremenu.
Čovjek koji čini ono što Bog hoće, ne stavlja se Bogu na put, ne baca nikakvu sjenu između sebe, Boga i drugih ljudi. On je prozračan za svjetlo, svjetlopropustan, on propušta svjetlo kroz sebe. Svjetlo-propusnost jest ujedno i bogopropusnost, to je ravno izlasku iz groba i grobova; iz grobova straha i smrti, grobova mržnje i nepodnošljivosti. Po ljubavi se čovjek spaja s Božjim izvorom svjetla i života. Jednom će doći sudnji čas i stupit ćemo pred oči vječne Pravde. Ondje će biti sve bjelodano jasno. U svome „Tebe Boga hvalimo“ ispovijedamo: „Vjerujemo da ćeš doći kao sudac“.
Prozbori da te vidim
Osoba se očituje u riječi. Progovori, prozbori da te vidim i iskusim – moglo bi se reći. Bog se očituje u utjelovljenoj Riječi, u Isusu Kristu. Isusova je riječ susljedno sama Božja riječ, riječ spasenja ili pak strašna riječ osude. Sam je Isus u osobi objava, slika i riječ nevidljivoga Boga u ovome svijetu. Govor o sudu neotklonjiv je iz Isusova navještaja i kod sinoptika. Sve što govori ili čini, čini i govori po Očevu nalogu da bi ljudima posredovao spasenje i vječni život. Stoga su njegove riječi ‘Duh i život’ (Iv 6,63), ali isto tako i sva njegova djela kao i njegova sudbina. Njegovo izručenje u smrt također je djelo za koje ga je Otac poslao izvršiti.
Ne vrijede ti odgovori koje Isus daje samo za ono vrijeme. I ovo vrijeme može pronaći u njima odgovor na svoja duhovna traženja i egzistencijalna pitanja. Isus Krist kao pristup Bogu, kao objava dalekoga i nevidljivoga Boga u svijetu, samo Božje srce među nama, izvor neshvatljive i skrivene Božje ljubavi za svijet, svjetlo koje podaruje našemu životu smisao, put na kome možemo dospjeti do svoga životnoga cilja. Sve su to zrenici, vidici, perspektive koje nam se otvaraju kad čitamo Ivanovo Evanđelje te njegove izričaje o Isusu, odnosno Isusove izričaje o samome sebi.
Čovjekova bogolikost
Sve što Ivan piše u svome Evanđelju nalik je pisanju, slikanju jedinstvene ikone Isusa Krista, u riječima. Na zlatnoj pozadini sja taj svjetlonosni lik u jedinstvenom svjetlu. Znaci su to vječnosti u vremenu, spuštanje je to neba na ovu zemlju, u neponovljivu liku Isusove osobe. Stara je to ikona, ali uvijek nova, s novim sjajem, poznata i tuđe-strana, shvatljiva i neshvatljiva.
Kako Otac, onako i Sin. Kao što je mene poslao Otac i ja šaljem vas u svijet! Sve se odvija u tim ključnim riječima dara i naloga. Sve se treba nastavljati u životima onih koji su Isusovi, koji svoj život vuku iz Isusova života, kao što i on vuče svoje žilje iz odnosa prema Ocu. Nitko ne može živjeti bez određenoga poslanja, bez smisla, bez osjećaja da ima izvršiti neku zadaću u svijetu. Sve se usredištuje u onome što čovjek treba činiti, što treba postati, što treba ostvariti u svome kratkom vijeku. Za to živjeti, iz toga živjeti – to je cjelokupnost i smisao života.
Kao što cvijeće odražava ljepotu sunca koje ga umiva i kupa, ono je, dakle, suncoliko, nalik samome suncu, koje cvijeće miluje i oblikuje, tako bismo i mi morali odražavati ljepotu neba koje se u nama odražava. Biti neboliki, bogoliki, kristoliki. Odražavati ljepotu neba i samoga Gospodina.
