Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 6, 7-15
Reče Isus svojim učenicima: »Kad molite, ne blebećite kao pogani. Misle da će s mnoštva riječi biti uslišani. Ne nalikujte na njih. Ta zna vaš Otac što vam treba i prije negoli ga zaištete. Vi, dakle, ovako molite: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji! Kruh naš svagdanji daj nam danas! I otpusti nam duge naše kako i mi otpustismo dužnicima svojim! I ne uvedi nas u napast, nego izbavi nas od Zloga!’
Doista, ako vi otpustite ljudima njihove prijestupke, otpustit će i vama Otac vaš nebeski. Ako li vi ne otpustite ljudima, ni Otac vaš neće otpustiti vaših prijestupaka.«
Doslovce, usred Govora na gori imamo ovu Gospodnju molitvu (Oratio Dominica – jer ju je sam Gospodin naučio učenike moliti). Ne treba joj velika tumača, treba je samo su-moliti, su-meditirati, unijeti se u nju, proćućivati je. Pjesmu je moguće tumačiti pjesmom, molitvu molitvom, himan himničkim zanosom. Onaj tko ovu molitvu skalpelskim ili egzegetskim nožem secira, nanosi joj nepravdu. Ona je jedan veličanstveni blok unutar samoga Evanđelja.
Čovjeka možemo shvatiti samo u odnosu prema Bogu i iz Boga, a taj Bog nije nepoznanica, nego je u Isusu objavio svoje lice. U njegovu djelovanju možemo spoznati i naučiti Božju volju, u njegovim mislima Božje misli, u njegovim molitvama način, kako moliti u svome životu.
Ako je za nas odnos s nekom osobom bitan, onda je također i odnos s Bogom bitan. Taj se odnos uspostavlja samo molitvom. Za nas je bitno govorenje s Bogom i slušanje Boga. Zato i govor o molitvi. I kako moliti.
Očenaš! Molitva nad molitvama. Najčešća molitva koja se svakodnevno, u svakome trenutku, izgovara na cijelome svijetu. Makar je svojina cijeloga svijeta, makar je postala nešto kao zaštitni znak ispravne molitve, ipak ona nije molitva svijeta. Nju je Isus naučio najprije svoje učenike. Nosi zaštitni znak ili copyright samoga Isusa, Gospodina. To bi trebala biti molitva Isusovih učenika.
Kod Mateja naći ćemo je u sredini Govora na gori, a kod Luke jedan od učenika pita Isusa da ih nauči moliti, kao što je Ivan učio svoje učenike molitvi (Lk 11,1).
Očenaš je i po svome sadržaju molitva učenika. To najjasnije izražava četvrta molitva, za kruh. Učenici koji slijede Gospodina trebaju zaboraviti svoje želje, potrebe i životne planove, i htjeti samo ono što Bog hoće. Budi volja tvoja! – Zacijelo je ta molitva svakomu tko je moli veoma opasna molitva. Molitva Očenaša bijaše u ranoj Crkvi dragocjenost. Katekumenima, pripravnicima za krštenje, davala se tek na kraju katekumenata, neposredne priprave za krštenje, uoči samoga krštenja. Nazivalo se to traditio orationis, predaja, predavanje molitve.
Nakon krštenja, u svečanom bogoslužju, novokrštenici su je smjeli prvi put moliti s cijelom vjerničkom zajednicom. Kao što bijaše s predavanjem Vjerovanja – Creda katekumenima, tako bijaše i s predajom Gospodnje molitve – Očenaša. Za nas je danas ta svijest o dragocjenosti ove molitve iščeznula negdje u nekakvoj sumaglici – obrisi su joj krajnje nejasni i kad je osobno molimo.
Očenaš je čista prosidbena molitva. Ne hvalbena kakve ćemo pronaći u židovskoj tradiciji ili u psalmima. Isus je poznavao hvalospjev, zahvalu, pa i tužaljke. Očenaš je kratka molitva, ima tek kojih pedesetak riječi. To je krajnje izravna molitva, bez velikih uvoda. Samo jedna riječ oslovljavanja: „Oče! Abba!“ To je krajnje obiteljsko oslovljavanje. I odmah se prelazi na stvar, krajnje zbijeno i zgusnuto.
Najprije se riječ o Bogu i Božjim nakanama, tek onda o našim ljudskim svakodnevnim potrebama i odnosima. Tko se bude brinuo u životu o Božjim stvarima, i Bog će se brinuti za njega. U ovoj molitvi sudjeluju Bog i čovjek. U prvom dijelu kad se sveti Božje ime, kad se moli da dođe kraljevstvo Božje, kad se moli da se vrši volja Božja – može se odnositi i na Boga i na ljude. Ljudi trebaju svetiti, trebaju činiti Božju volju, trebaju uzbiljivati kraljevstvo Božje zajedno s Bogom.
U ovoj molitvi čovječanstvo postaje ponovno jedno i jedinstveno pred svojim Bogom. I tu se možemo ponovno ogledati kao djeca istoga Oca koja se prihvaćaju i praštaju jedan drugome, koja imaju jedno kao konačni cilj: ozbiljenje Božje volje u svijetu i životu.
Vrijedi upamtiti: Tko moli za svagdanji kruh, on je stvarni siromah. Isusova molitva pretpostavlja upravo siromaštvo i posvemašnju ogoljenost kao preduvjet da čovjek stupi pred Boga. Isus pretpostavlja one koji su zbog Radosne vijesti ostavili sve, upravo kao njegovi učenici, koji nemaju ništa, upravo kao što ni on nije imao gdje bi naslonio glavu. Oni koji su Isusovi odriču se svijeta i njegova bogatstva. Oni nemaju ni najnužnije. Uvijek treba u Crkvi likova poput svetoga Franje koji su ostavili sve da bi Gospodina slijedili, i koji su upućeni na tuđu pomoć, odnosno na dobrotu dobroga Oca. Stoga je onako razgoljen na trgu mogao reći: Odsada mogu reći – ne oče Bernardone, nego Oče naš…
Dakle, biti ljudi koji sve grade na odnosu prema Bogu, koji nemaju nikakve druge sigurnosti ni usidrenosti osim u Bogu, koji se Bogu do kraja povjeravaju. To je i znak solidarnosti sa svim siromasima na svijetu. To je i podsjećanje na ono putovanje kroz pustinju za 40 godina kad su Izraelci bili ovisni o nebeskoj mani.
Učenici, svakim danom upućeni na Božju dobrotu, podsjetnik su i na iskustvo putujućega Božjeg naroda u pustinji. Ondje ih je sam Bog hranio. Taj kruh treba biti i euharistijski u kojemu Gospodina blagujemo svakodnevno. Kruh naš euharistijski daj nam danas, kruh o kome govori Isus u Ivanovu Evanđelju, kad zbori o kruhu života.
Oslobodi nas, Bože, od zlih sila, od svake ugroze koja nam prijeti. Kršćani su to mogli moliti u Rimskom carstvu, a i danas diljem svijeta. Ugroze su na sve strane od Zloga i zla.
