20.4 C
Međugorje
21.09.2121.

Biblijska poruka 17. 7. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Isus – kralj čovjekova srca

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 12, 14-21

Iziđoše farizeji iz sinagoge i održaše vijećanje protiv Isusa, kako da ga pogube. Kad Isus to dozna, ukloni se odande. Za njim je išlo mnoštvo. On ih sve ozdravi i poprijeti im da ga ne prokazuju — da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: Evo Sluge mojega, koga sebi izabrah: mog ljubimca, miljenika duše moje! Stavit ću Duha svoga na njega: naviještat će pravo narodima; preti se neće, neće bučiti, glas mu se neće čuti po trgovima; trske stučene prelomiti neće, stijenja što tek tinja neće ugasiti — sve dok do pobjede ne izvede pravo. Ime njegovo nada je narodima!


 

Cijelo Matejevo Evanđelje ima kao prokazani cilj pokazati i dokazati Židovima, odnosno vjernicima koji su došli iz židovstva kako je Isus zbiljsko ispunjenje svih starozavjetnih obećanja, kako je on novi Mojsije, zakonodavac, kako on u svemu nadmašuje starozavjetne uzore, pa i samoga Mojsija i Salomona, jer on dolazi izravno s neba, kao Sin Božji, kao Sluga Gospodnji.

Farizejima je i pismoznancima, tumačiteljima Zakona jedno naskroz jasno: Za njih je Isus stvarna opasnost i čista ugroza. Drma i p(r)otresa njihovu rukotvorenu zgradu predaja, zakona, tumača zakona, svega onoga što narodu vežu o vrat kao mlinski kamen. Ali Isus je u svome stavu i svojim riječima neuzdrmljiv. Isus nikada i ništa od onoga što izgovara ne povlači. Nikada se nije za svoju riječ pokajao. On se doduše povlači u samoću, da izbjegne prvi udar neprijatelja, ali odsada njegov život stoji u znaku gornje sudbinske odluke: Isus je preopasan, njega se mora (s)maknuti, ukloniti.

Isus je redovito uzbuđen, pa čak žalostan i bijesan, zbog toga što pojedinci, pozivajući se na Boga i njegov zakon i zapovijedi, druge isključuju od Božjega milosrđa, praštanja, od Božje blizine i Hrama, praveći sebe čuvarima istine, poznavateljima nauka i života, kanonom, zakonom u pravu.

On se sam nerijetko gnjevio na tumače Zakona i Božje riječi, bio je gnjevan na njihovu krutost i nepopustljivost u izlaganju Božje volje, tako da su svojim životom i ponašanjem bili krajnja oprjeka onome što je Bog htio, a k tome su i u očima puka dovodili na zao glas, ozloglašavali Božju riječ. Tvrdoća srca o kojoj već govore proroci, napose jedan Jeremija, imala je svoj najzorniji odraz u njihovoj nepoučljivosti, u stvaranju oprjeke između prava i milosrđa, zakona i dobrote, propisa i razumijevanja, jednom riječju, oni su svojim stajalištima zaleđivali, zamrzavali Božju riječ što je sa sobom povlačilo smrt duše.

Stoga je za svoje riječi i svoja stajališta požnjeo prijezir i mržnju onih ‘gore’. On je svjesno izazivao svojim postupcima, napose u pitanju subote. Ako je smisao subote da čovjek bude čitav i cijel, da više ne pati i ne boluje, da bude potpuno, savršeno stvorenje, onda je on to htio ostvariti upravo svojim iscjeljenjima u subotu. U izboru između sinagoge i bolesnika Isus se stavlja jednom zauvijek na stranu čovjeka i bolesnika, i liječi ga. Dakako, tko tako živi, uvijek on i trajno opasno živi. I zato odluka da ga se ukloni, da ga se ubije. Već na samom početku djelovanja.

Za njegovu je riječ rekao jedan veliki znanstvenik i fizičar: “Kao djetetu Isusove su me riječi potresale, trgale su me iz moga samozadovoljstva i ambicioznosti, a kad ih danas čitam, kao znanstvenik, obrazovan čovjek, moja je reakcija na Isusove riječi: Nešto je Isusovih riječi uvjetovano vremenom i prilikama. Ali svatko će jasno vidjeti i zaključiti: Kad bismo ispunili zahtjeve Isusovih riječi, naš bi život bio u svakoj protežnici bolji, nitko u životu ne bi bio gubitnik. Otvori li se jednom čovjek Isusovim riječima, one su kadre i mogu se i danas na nama ozbiljiti, ispuniti”.

Upravo to bijaše problem i nevolja Isusovih suvremenika, i svih potonjih naraštaja: Ljudi se nisu htjeli otvoriti silini Isusovih riječi, slobodi koju on donosi u svakome pogledu, slobodi od okovanosti, ulančanosti i zarobljenosti, slobodi za Boga i slobodi dobro činiti. Stoga se našao između svih fronta. Na neko vrijeme izmiče svojim protivnicima, još nije došao njegov čas i njegovo vrijeme, protivnici čekaju završni udarac. Ali se Isus ne obazire natrag, nego smjelo ide naprijed.

Pa ipak on ne može djelovati skriveno. Istina koja je u njemu treba se navijestiti svima, i zato je ovdje već govor ne samo o Židovima nego i o drugim narodima. Kako je samo potresan i obećavajući ovaj završetak: “I njegovo će ime biti nada narodima!” (r.22). Ime kao nada, kao uzdanje, kao krajnje utočište. Hoće li i može li on donijeti pravicu narodima? Velik je to upitnik nama danas. Odgovor nije u brojkama ni statistikama, nego u našem prihvatu ovoga Imena, našem polaganju sve svoje životne nade u Isusa.

Usuprot svim tadašnjim mesijanskim očekivanjima, Matej naglašava ono što Mesija ne čini: Nema zaglušne promidžbene dreke i vike kakvu danas imamo na izborima, ne gazi on siromaha i nemoćnika, ne lomi krhka i slabašna, ne trne dah života koji još u čovjeku tinja. Riječi uvelike podsjećaju na Pavlovo propovijedanje među poganima. Bog u Isusu traži čovjeka, vraća mu ljudsko i Božje dostojanstvo, pravo. Stoga to pravo podiže, ne osuđuje niti tlači. Zauzima se za slabe, sirote i udovice.

Isusu je jedno jasno: U Božjim očima više vrijedi ljudska nevolja nego svi ljudski propisi i zakoni koji nisu u skladu sa zahtjevima čovjekova života. Nastupio je s riječju kako je kraljevstvo Božje blizu, tj. sam je Bog blizu čovjeku, i tu se dijele duhovi i ljudi, tu se dijele svjetovi.

Već je veliki Irenej Lionski, mučenik i biskup, rekao: “Najdivniji hvalospjev Bogu jest zdravi, cijeli, savršeni čovjek!” A što je s našom vjerom i pouzdanjem u Isusovu riječ, kad više danas ne idemo svećeniku po blagoslov i savjet, nego radije liječniku, psihijatru, bioenergetičaru, ili se punimo kojekakvim lijekovima koji nas zapravo samo uništavaju? Ta svijest počiva u Isusovim riječima i postupcima. On je sa svojim Ocem kao dijete, uvijek u dosluhu, i zato je ovdje da skida s nas terete koje nam život donosi, a ne da na nama i preko nas lomi koplja. Ne, takav nije Isus. On je tankoćutan, sućutan, umilan. I poziva nas sve u svoje zajedništvo. Na nama je stvoriti odluku.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne