Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 1,18-24
Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako.
Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: »Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – što znači: S nama Bog!« Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu.
Sva tri današnja čitanja govore o novim početcima. Početcima počet(a)ka. Izaija pretkazuje novo vrijeme u znaku Djeteta, nakon što Ahaz odbija znak iz proročkih usta. Pouzdaje se u svoj smisao za realnost, vodi svoju realnu politiku pred prijetećom, nadirućom, nadolazećom opasnošću. Vjeruje u sebe, makar sa svih strana prijete neprijatelji. Odbija Božju ponudu i suradnju, ne vjeruje snovima ni viđenjima. Pavao teološkim kategorijama uvodi svoje čitatelje u tajnu Isusa Krista kako je razlaže u Poslanica Rimljanima. Ono što slavimo na Božić nije plod čovjekovih dostignuća i nastojanja, već je ishod Božjeg silaska, spuštanja. Da nije bilo Božjeg silaska, ma koliko se čovjek trudio, ostao bi zatvoren u granice svoga svijeta i duha. Započinje ‘vita nuova’ (Dante) snagom Božjeg Duha.
‘Emanuel’ – Bog je s nama: Cijelo Matejevo Evanđelje uokvireno je tim Božjim imenom. Na početku Evanđelja sam anđeo kao Božji tumačitelj i posrednik izlaže Pismo Pismom, navodi Izaiju i obećanje Izabranom narodu, a na svršetku obećaje Isus trajnu nazočnost uz svoje do ‘svršetka svijeta’ (usp. 28,20: završna rečenica evanđelja): Ja sam s vama! Ljudski snovi i nadanja postaju zbiljom. Gospodin se sam otkriva kroz snove, san postaje način Božje Objave.
Božić je već započeo, to možemo reći s obzirom na sve što nas ovih dana okružuje, ovo blagdansko raspoloženje. Isto vrijedi i za tekstove ove nedjelje. Božić, shvaćen kao Božje utjelovljenje, bio je vidljiv već kad se “pokazalo da Marija čeka dijete – snagom Duha Svetoga” (Mt1, 18).
“Gdje je Bog” uvijek se iznova čuje kada naiđu nevjerojatne patnje. Ovih božićnih dana, upravo je rat u Ukrajini toliko potresao Papu da mu glas klonuo u molitv, da je plakao. Svatko ima neriješenih roblema koja postavljaju ovo pitanje. Radi se o smislu i sadržaju našeg života, vjeruje li netko u Boga ili ne. S Bogom se ne možemo raspravljati. Ahaz je to pokušao, odbio je ponudi proroka Izaije. Možemo napredovati samo ako pronađemo put prema unutra s Josipom, čovjekom današnjeg Evanđelja koji je pravedan, koji sluša glasove u snu. Što je morao doživjeti kada je saznao za stanje svoje zaručnice? Tu je nježnost ljubavi, tako lijepe i divne, zaručničke, a sada ovo razočaranje! Ona će imati dijete od drugog! “Moguće, ali ne daj Bože! Nije da me ova mlada žena prevarila da ljubi nekog drugog!” I onda poruka u snu.
„U snu mu se ukaza anđeo Gospodnji” (Mt1,20). Otvara se sasvim druga strana stvarnosti. Ovdje nas izvješće vodi u nepoznati svijet. Što je sa snovima? Mogu li oni biti pouzdani savjetnici? Kada nas imamo problem, volimo reći: Moram prvo prespavati jer je jutro pametnije od večeri. Sutra će stvari možda izgledati drugačije. To znači: Duša radi noću, a snovi su pogled u njezinu radionicu. Snovi – radionica duše.
Bilo bi potrebno upravo ovdje u povijesti Isusova djetinjstva u Matejevu Evanđelju uočiti važnost snova. San nije proizvoljno maštanje, nego čovjekov zaokret prema unutra, u vlastitu dušu. Osluškivanje Gospodina u dubinama vlastitog bića. Prema Matejevu poimanju svaki čovjek posjeduje antenu, protežnicu za Božji glas. Potrebno ju je samo izvući i usmjeriti prema Božjim odašiljačima. Jer pitanje snova pitanje je poimanja stvarnosti uopće. Što je zbiljsko i stvarno? Jesmo li mi uopće sposobni shvatiti vanjsku zbilju ili samo privid te zbilje? Što je zbilja: duhovni svijet ideja ili materijalna stvarnost oko nas?
Anđeo u snu otklanja Josipu skučenost i strah, beznađe i očaj; jer ono što se događa u snovima, kaže se, djeluje i izražava se u slikama, uređuje naš unutarnji svijet i daje nam nove perspektive i novu motivaciju za budućnost. To je ključno i za našu budućnost.
Oduvijek su se filozofi bavili tim mislima i nisu dali zadovoljavajući odgovor. Metafizika nam veli da je Bog iskonska zbilja i da mi opstojimo samo ukoliko imamo udjela u Božjem biću. Ako je taj odgovor pravi, onda je veliki upitnik, koliko živimo prema tom načelu, jer je gotovo redovito Bog negdje na rubu našeg života, a mi u središtu svega. Zato su nam često snovi upozorenja za povratak u vlastito srce i biće, gdje je prema Augustinovoj riječi, Bog bliži i intimniji meni od moje vlastite intime.
Kad god se u Bibliji pojavljuju anđeli, riječ je o Božjem dodiru, o Božjem govoru koji dotiče zorno i vidljivo zemlju, o Božjem djelovanju koje je neposredno. Anđeli utjelovljuju u sebi Boga u njegovim mogućnostima i manifestacijama u odnosu na nas. Oni nam otvaraju oči za Božju prisutnost i djelovanje. Uvijek postoji dodirna točka, susret, riječ ili djelo, naputak s Božje strane preko glasnika, anđela. Tek kad se udalji, kad ga nestane, anđeo se prepoznaje kao Božji glasnik. Anđeli su uvijek šifra za činjenicu da čovjek nije prepušten na ovoj zemlji sam sebi, već da je čovjek primatelj, da uvijek ima nebeskih pohoditelja, gostiju koji dolaze i donose vijesti. Oni sa sobom donose promjenu i preobrazbu života te Božju stvarateljsku silu.
Josip je upravo to naučio i iskusio u svom životu. Pravedan i bogobojazan, nalazi se raspet između razuma i srca, ljubavi i pravednosti, osjećaja koje gaji prema Mariji i očiju koje ga ne varaju: Trudna je! U nutarnjem sukobu, ne vjeruje vlastitim očima, i zato biva poučen u snu. On se pokorava snovima i slijedi ih. Na blagdan Duhova sam će Petar u svom govoru navesti Joela koji veli da će, kad se Duh izlije, “proroci biti sinovi vaši i kćeri vaše, mladići će vaši imati viđenja, a vaši starci usnit će snove” (Dj 2,17). Ono što čovjek ni u snu nije sanjao, ozbiljuje se napokon u Marijinu krilu. Sva nadanja stoljeća i naraštaja postaju zbiljom. Bog se spušta u ljudsku bijedu, u ovo more nepravde, bezboštva, bezakonja. Ne zapućuje se s nama u nekakvu utopiju, nekakav povijesni nedohod, već hodi s nama, u našem čovještvu, da bi snagom tog čovještva ovo naše čovještvo i našu ljudsku povijest izliječio.
Jer sve što se pripovijeda o začeću, rođenju i dolasku Isusa Krista na ovaj svijet nije stvar prošlosti, već je to događaj koji nam veli kako se Isus Krist kao Sin Božji rađa u ovom svijetu i čovjekovu srcu. Da bi čovjek uopće znao o kome je tu riječ, treba mu anđeo kao tumačitelj. On uvodi u tajnu Isusove osobe, poslanja, smisla njegova dolaska na ovaj svijet.
Sva potonja iskustva koja su imali ljudi s Isusom u svome životu imaju svoj iskon u ovim sretnim početcima: konačno ispunjenje svih očekivanja ljudi i tisućljeća obistinilo se u obliku sveopćeg blagoslova za sve ljude i sve naraštaje. Jer upravo su tako ljudi iskusili Isusa u svome životu. Ne kao epizodu, nešto prolazno u vlastitoj egzistenciji, nego kao nešto bitno novo, kao kidanje svih okova i lanaca u kojima bijahu ulančeni.
Isus, to će reći: Bog sam spasava, Bog sam zahvaća u sudbinu i tijek svijeta. U njemu dolazi Nebo k nama, on je dodir Vječnosti, uključivanje u strujni krug milosti i smilovanja, osjećaj prihvaćenosti. Isus se Krist shvaća kao dar i plod dugog, upornog hoda Božjeg sa svojim narodom.
Sve nadanje, očekivanje i žudnja bijahu predradnja za ovu točku u kojoj se sad sve ispunja. On je ono, odn. Onaj u kome se sve ozbiljuje, sve ispunja, sve dovršuje. Utjelovljenje Sina Božjega nije krunište ljudskog uspona, već najniža, apsolutna najniža točka Božjeg spuštanja, kenosis. Spas svijeta nije plod ljudskih nastojanja, već Božjeg samoponiženja, predavanja Boga u naše ruke, u prljavu ljudsku povijest.
Siromaštvo Božje postaje našim bogatstvom (“Jer, poznata vam je ljubav Gospodina našega Isusa Krista: on, koji bijaše bogat, postade radi nas siromašan da vi postanete bogati njegovim siromaštvom”: 2Kor 8,9!). Dvije tisuće godina ove naše povijesti govore o njemu, prepune su njega, smjeraju prema njemu. Sve se silnice sliježu u ovu jednu osobu. “Tko je ovaj da mu se pokoravaju more i vjetrovi”, uzviknut će preneraženi apostoli.
A mi se danas pitamo: Tko je ovaj koga su tisućljeća očekivala, tko je ova građevina stoljećima građena, tko je taj zaglavni kamen koji svemu daje čvrstinu i uporište? Ovaj koji je promatrao ljude uvijek u jednini, nikad u množini. Svatko mu bijaše dragocjen jer svatko u sebi nosi Božji otisak, Božji poljubac. Jer svatko tko se s njime susreo osjetio je dodir Neba, njime bi prostrujala nova snaga koja bi ulijevala životne sokove. Budio je u čovjeku nove snage, svatko ga je doživljavao na sebi poseban način: gubavac, hromi, kljasti, grješnik, carinik, prostitutka. Ni na koga nije bacao svoju sjenu jer bijaše savršeno prozračan i čist, božanski velik, a ljudski samilostan.
Pod njegovim se prstima, preko njegovih ruku događaju čudesa: ljudi prestaju promatrati sebe proizvodima svoje okoline, plodom svojih roditelja, rezultatom društva ili uhodanih kategorija. Čovjek postaje u dodiru s njime ponovno Božje stvorenje, uzet iz zemaljskog praha i ništavila, da bi u sebi ostvario divnu Božju istinu o svome bogosinovstvu i svemirskoj veličini. O tome zbori ovaj predgovor Božiću.
