Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 11,1-4
Jednom je Isus na nekome mjestu molio. Čim presta, reče mu jedan od učenika: »Gospodine, nauči nas moliti kao što je i Ivan naučio svoje učenike!« On ime reče:
»Kad molite, govorite: Oče! Sveti se ime tvoje! Dođi kraljevstvo tvoje! Kruh naš svagdanji daji nam svaki dan! I otpusti nam grijehe naše: ta i mi otpuštamo svakom dužniku svojem! I ne uvedi nas u napast!«
Krunica – sažetak evanđelja
U mjesecu smo listopadu, mjesecu krunice. Krunice, svakome vjerniku tako drage molitve, molitve u kojoj se ispred naših očiju i svijesti nižu i protječu tajne Isusova i Marijina života, tajna spasenja. Isusov život, Marijin život, tajna našega otkupljenja. O Isusovu životu i smrti znamo dovoljno iz Evanđelja, dok o Marijinoj potonjoj sudbini nakon Duhova malo znamo.
Marija je zacijelo najutjecajnija žena u povijesti ljudskoga roda. Prema predaji Ivan Evanđelist uzeo ju je sa sobom u Efez, a preminula je najvjerojatnije u Jeruzalemu, u vremenu održavanja tzv. Apostolskog sabora, oko god. 50., možda malo prije ili poslije toga Sabora. To bi bio jedini prihvatljivi nadnevak njezine smrti u Jeruzalemu jer Sabor bijaše događaj kad su se svi apostoli još jednom zajedno okupili na vijećanje, što je zabilježeno i zajamčeno u samome Novom zavjetu. Vjerojatno ju je Ivan doveo sa sobom iz Efeza ili je zapravo trajno živjela u Jeruzalemu.
Marija je mnoge zgode iz svoga života pripovijedala ili prepričavala, što je potom njezina rodbina ili bliža okolina bilježila te pretočila u ono što vjerni Židovi nazivlju hagada, a to su pripovijesti s biblijskim gradivom i potkom, gdje je mnogo toga legendarno, ali je srčika povijesna istina. Sveti Luka vjerojatno se susreo u svome istraživanju izvora s tom dokumentacijom iz Marijinih usta te je to utkao u svoje Evanđelje. Višekratno on u svome Evanđelju Isusova djetinjstva govori kako je Marija sve te događaje brižno čuvala u svome srcu, o tome razmišljala, sve u sebi pohranjivala, ne kao u mrtvu pismohranu, nego kao živo sjećanje od čega i danas Crkva živi. Mariji mnogo toga nije ni samoj bilo jasno pa se u sebi pitala što bi koja zgoda trebala značiti. Tek je u svjetlu potonjih događaja bila kadra složiti sve u predivni mozaik. Marija je po tome živo sjećanje Crkve.
Takvi Lukini izričaji mogu značiti samo jedno: Marija je bila svjedokinja spomenutih, odnosnih događaja, a sami evanđelist želi nam pojasniti kako njegovi izvještaji nisu priča, spekulacija, nego vjerni izvještaji o navještaju, rođenju u Betlehemu, pastirima, susretu Elizabete i Marije. Marija je, mogli bismo ustvrditi, suautorica Lukina Evanđelja. Ona je živo pamćenje Crkve, kako ju je nazvao blagopokojni Papa.
Marija je nazočna za Duhove u dvorani Posljednje večere kad su svi primili Duha Svetoga, kad je započela najsnažnija nevjerojatna revolucija, najveći prevrat u povijesti čovječanstva, rađanje novoga Božjeg naroda. Bez toga prevrata ne bismo danas imali kao kulturnu baštinu čovječanstva Bibliju. Nakon Duhova, za kojih dvadeset godina održavao se Apostolski sabor, na istome mjestu, i Marija je vjerojatno bila nazočna ponovno te je tu vjerojatno i preminula. Preminula presretna jer je vidjela i doživjela kako se djelo njezina Sina nastavlja te širi blagoslov na sve narode.
Marija ne govori riječima ni slikama, nego naviješta i zbori svojim životom, svojom smrću i proslavom. I dalje nam propovijeda, govori svojim primjerom, kad se uživimo u prizore njezina i Isusova života. Kako se morala osjećati Marija pred javnošću, majka raspetog prevratnika, koji je osuđen na najsramotniju smrt na križu? Kako joj je bilo pri duši? Morala je živjeti u nutarnjem egzilu, progonstvu, i sav ostatak njezina života bio je samo silno mučeništvo ljubavi. Bila je stigmatizirana njegovom sudbinom. Majka su i Sin nerazdvojivi, napose u patnji i ljubavi. I prema predaji preminula je u Jeruzalemu gdje i danas postoji Crkva Marijina usnuća, preminuća u Getsemanskom vrtu, preko potoka Kedrona.
Od samih početaka Marija je među svim svetcima najizvrsnija, prva. Vjerujemo da je dušom i tijelom u nebeskoj slavi. A da je na nebo uznesena dušom i tijelom, dade se zaključiti neizravno iz činjenice da od nje nema nikakvih zemnih ostataka koja bi vjerni puk častio. Za razliku od apostola ili mučenika te drugih svetaca čije moći častimo, zemne ostatke štujemo, pohranjujemo u moćnike, od Marije nemamo doslovce ništa. Unatoč žaru s kojim su pojedinci tijekom povijesti nudili razne relikvije, od Marije se ne nudi ni najsitniji tvarni ostatak. Pa ni pramen kose. Ni toliki krivotvoritelji nisu se usudili ponuditi nigdje Marijine relikvije. Možda nešto od haljina.
To je vanjski bjelodani dokaz Marijina uznesenja na nebo. I vjernici su to od samih početaka shvatili, prihvatili i vjerovali. Marijino uznesenje jest vrhunac i dovršenje povijesti spasenja, vrhunac biblijske antropologije, nauka o čovjeku. Pogledamo li samo europske prvostolnice, veličanstvene portale na čuvenim europskim katedralama, u središtu se redovito ne nalazi križ. Središnji motiv na pročeljima tih ranih crkava bijaše Marijina krunidba, dovršenje Marijina života u nebeskoj slavi. Marijino uznesenje – Bog koji je dopustio da Marija bude uza Sina na križu, da bude samo korak od njegove agonije i umiranja, isti Bog je proslavio Mariju. I zato nema razumnije ni čovječnije svetkovine od njezine proslave u nebesima. Tajne Marijina i Isusova života promatramo dok molimo otajstva svoje krunice.
Krunica je do kraja vezana uz Svetu zemlju, napose uz Jeruzalem. Jeruzalem je grad krunice, svaka riječ iz nje ima svoje mjesto ondje, gdje je Isus u blizini – u Betlehemu rođen, prikazan u Hramu, pronađen u Hramu, gdje su se odvijala otajstva muke i proslave. Svaka se krunica veže uz Jeruzalem.
Blagopokojni, danas već sveti Papa odlučio se podariti Crkvi i moliteljima nova otajstva, Otajstva svjetla. Ako se stoljećima krunica nazivala pučkim psaltirom za nepismene i neuke, sa 150 Zdravomarija u odnosu na 150 psalama, odsada imamo četiri dijela krunice, kao usporednicu s četiri evanđelista. Papa je gotovo i nesvjesno upotpunio tu molitvu, tako dragu svim vjernicima.
Govoreći rječnikom fizike, to je kvantni skok prema novomu, iz Staroga u Novi zavjet, s psaltira prema evanđeljima. Promatrati Isusa Krista očima te srcem i bićem njegove Majke, to bijaše Papina nakana. Tko mene vidi, vidi Oca, veli Isus Filipu. Krunica je sredstvo posvete našega života. U vjerničkim rukama taj jednostavni niz bisera mijenja svijet. To je tajna radosti i snage koji izviru iz krunice. Krunica koja nas vodi prema Isusu, prema svakomu svetohraništu, prema euharistiji – bitnoj tajni naše vjere. Neistraživa tajna i bogatstvo.
Sveti je Papa, rekosmo, uveo otajstva svjetla. To je njegova najdraža oporuka. Najjednostavnija od svih molitava ostaje njegov trajni spomen i oporuka. Svijet će za koje desetljeće zaboraviti sve povijesne činjenice koje su vezane uz netom minulo, dvadeseto stoljeće, kao što su stvar prošlosti provala Mongola u Europu ili Francuska revolucija. Ali će se ljudi i za pola tisućljeća sjećati ovoga Pape koji je bio čudesan u svojim potezima, ostavljajući nam u poklad otajstva svjetla.
Krunica je sažetak Evanđelja, pred oči nam dovodi, pred očima nam se nižu prizori iz Isusova života, ona nam daje mogućnost da doslovce udišemo tajne i s njima živimo. Krunica je kraljevski put kontemplacije. To je Marijin put molitve. A tko bolje poznaje i ljubi Isusa od njegove Majke?
Krunica – za promatranje, za gledanje, krunica – novi pogled na svijet, novi svjetonazor. Razumijevanje kontempliranjem, trajnim gledanjem, stalnom zagledanošću u Isusa Krista. U svakoj dijelu ružarija – a ime znači doslovce ‘ružičnjak’ – promatramo pet ikona-slika iz povijesti spasenja. Dvadeset tajna, dvadeset ikona (a znamo da se ikone ne slikaju, one se pišu, ispisuju, pa su oni koji ih pišu ikonopisci), dvadeset ključnih trenutaka u evanđeljima s pomoću kojih pokušavamo obujmiti zbiljnost Isusove osobe, Boga među ljudima. I to očima njegove Majke.
Krunica je pogled kroz ključanicu, pogled koji nam otkriva nove zbiljnosti, kroz koje gledamo dublje i dalje. Ona je čista teologija, ne samo za studente teologije, nego za teologiju uokvirenu molitvom. Molitvom koja nije brbljanje, nego prodiranje, gledanje koje ne secira, razdvaja, nego stapa i sažimlje u jedno. Teologija na koljenima. Ne odbacuje razum, nego ga oslobađa. To je vrsta pisma za slijepe, brajica, koja ne odvraća oči ni razum, dok vrtimo i dok nam klize zrnca pod našim prstima.
Svaka krunica vodi izravno u Isusov zavičaj, u Jeruzalem te utkiva, ušiva naše živote, naše kršćanske egzistencije sa Svetom zemljom. Svi smo mi povezani u duhu sa svetim mjestima. Svaki je desetak krunice malo hodočašće u Isusovu zemlju, zapućivanje u Marijin i Isusov život. K tomu je krunica i najjednostavnija i najslađa od svih molitava. S krunicom je kao s kruhom u ustima. Što ga više žvačemo i dopuštamo da se rastopi u ustima, škrob se postupno pretvara u ustima u pravu slast, slador. Tako je i s krunicom. Što je više molimo, što češće i opetovano, to je slađa u ustima i srcu. I onda oblikuje cijeli život.
Da, ravnomjerno i redovito moljenje krunice mijenja naš život. Stoga je možemo moliti i sporo, ali i brzo. Dvadeset minuta – pristojno vrijeme za pet otajstava. Može biti i dulje i kraće. Pripovijeda se da su zrnca krunice klizile poput riba kroz prste Padra Pija. Krunica nije nikakav zakon ili kanon, krunica je perivoj, vrt u kome se pojedinac nalazi, šeće, otkriva nepoznato. A ako se zaspe s krunicom u ruci, veli se da anđeli nastavljaju moliti namjesto molitelja. Važno je ne prestati moliti. Držati se krunice kao što se uzdrmani boksač hvata i drži konopaca u ringu. Krunica nas čini pobožnima i posvećuje. Ona nam ne uzima vrijeme, nego nam ga daruje. Počinak. Mir. Opuštenost. S krunicom smo bez straha u duši.
Ne moramo mijenjati tu molitvu. Molitva krunice mijena nas. Krunica je kruna, vijenac. Na Michelangelovu Strašnom sudu u Sikstinskoj kapelici na jednome detalju vidimo kako krunica čupa prokletnika iz paklene provalije. Moliti je možemo posvuda, sami ili u zajednici, u vozilu, na šetnji, na putu, u gužvi, čekaonicama. Krunica odgoni nervozu, ona nas uranja u mir i počinak. Krunica natapa osušeno tlo našega života, uzima strah. A tako je jednostavna. Moliti je za voženje, u autobusu, tišini, radosti i nevolji. Krunica mijenja naš život, a i našu smrt. Stavljamo je u prekrižene ruke pokojnicima, zajedno s križem. Ona nas veže s našim najmilijima, s našim dragima, u životu i smrti.
