Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 17, 1-11a
Isus podiže oči k nebu i reče: »Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe i da vlašću koju si mu dao nad svakim tijelom dade život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: da upoznaju tebe, jedinoga istinskog Boga, i koga si poslao — Isusa Krista.
Ja tebe proslavih na zemlji dovršivši djelo koje si mi dao izvršiti. A sada ti, Oče, proslavi mene kod sebe onom slavom koju imadoh kod tebe prije negoli je svijeta bilo.
Objavio sam ime tvoje ljudima koje si mi dao od svijeta. Tvoji bijahu, a ti ih meni dade i riječ su tvoju sačuvali. Sad upoznaše da je od tebe sve što si mi dao jer riječi koje si mi dao njima predadoh i oni ih primiše i uistinu spoznaše da sam od tebe izišao te povjerovaše da si me ti poslao.
Ja za njih molim; ne molim za svijet, nego za one koje si mi dao jer su tvoji. I sve moje tvoje je, i tvoje moje, i ja se proslavih u njima. Ja više nisam u svijetu, no oni su u svijetu, a ja idem k tebi.
Sljedećih nekoliko dana slušat ćemo iz Ivanova Evanđelja sedamnaesto poglavlje poznato i nazvano Isusova Velikosvećenička molitva. Molitva u cijelom Isusovu životu bijaše jednostavno izljev Isusova bića i srca. Isus se sav pretače u molitvu Ocu. Isus se od svojih najintimnijih prijatelja oprašta na kraju svoga života usrdnom molitvom. Sve što svojima ima reći i ostaviti – oporučno – prelijeva u žarku molitvu Ocu. Molitva je to da učenici upoznaju Oca i onoga koga je on poslao, Isusa Krista. Tako će biti baštinici vječnoga života.
U svome troknjižju o Isusu iz Nazareta J. Ratzinger/Benedikt XVI. predlaže da se napiše „duhovna kristologija“ koja bi se temeljila na Isusovoj molitvi, njegovu odnosu prema Ocu, te što je molitva bila u Isusovu životu. Isus je cijeloga svoga života bio molitelj, par excellence, u izvornom smislu riječi.
Ivan evanđelist oslikava Isusov lik u oproštajnim govorima kao lik velikoga, neprestanoga molitelja. Molitva je najprimjereniji i najprikladniji način izražavanja Isusove osobe. Cijeli život Isusov ne bijaše ništa drugo nego neprekinuta molitva, razgovor i dvogovor između Oca i Sina.
To je neprekinuti pokušaj staviti svakoga čovjeka u neposredni odnos prema Ocu. Da bismo spoznali tko je to Isus, moramo ćutjeti i čuti kako on moli. Molitva je njegova prva i najdublja istina, i sa zrenika molitve trebamo promatrati cjelokupni njegov život, sve njegove riječi i djela.
Usredotočimo li se na srž svega onoga što je on živio i što nam je povjerio, možemo reći kako to bijaše pokušaj da si predočimo Boga ne kao daleka, tuđa despota, stranca, nego da ga zamišljamo kao Oca koji ljubi i prihvaća svoju djecu. Isus je tu svijest sinovstva živio tako snažno da ga Ivan evanđelist jednostavno zove Sinom Božjim, a Boga njegovim Ocem. U njega se pouzdaje, njemu se povjerava, sokoli nas da se odvažimo zvati ga Ocem.
Isus nam je objavio Oca, njegovo lice. Isus je objava Oca. “Lice tvoje, Gospodine, tražim. Ne skrivaj lica svoga od mene!” – moli psalmist. Augustin pak veli: “Ne skrivaj svoga lica od mene; umrijet ću, ne da bih umro, nego gledao tvoje lice”.
Na nama je spoznati nebeskoga Oca kao zaslon i pozadinu svijeta, temelj svega što opstoji, kao silu koja hoće da mi jesmo, da egzistiramo, da ona može raširiti svoje ruke nad nama, blagoslivljati nas i svakoga tko dolazi na ovaj svijet. Treba se preporoditi kako bi čovjek bio kadar spoznati tu očinsku ruku u Duhu Svetome. Makar ljudi uklonili Isusa sa svijeta, njegova će smrt poslužiti samo jednome, naime, proslavi njegova Oca. Sve služi objavi ljubavi koja je među nama zasjala u Isusovoj osobi.
Mi smo još u svijetu, ali nam je Isus omogućio da pobijedimo svijet, da ne budemo samo obični kotačić u svijetu, igračka u kolopletu svjetskih sila i mišljenja. Isus je Očev ljubljeni Sin i nama daje mogućnost da budemo svi sinovi istoga Oca, a međusobno braća i sestre Isusa Krista.
Isus pretače svoju egzistenciju u osobnu molitvu za sve nas, i sve što nam želi reći, prerasta i prelijeva se u molitvu koju moramo i mi izgovarati jedni za druge. On se proslavljuje u nama, i nikad se ljepše ne će proslaviti nego kad svi mi shvatimo osobno svoje bezgranično dostojanstvo s kojim nas je Otac za svu vječnost obdario.
U Bibliji oproštajne riječi igraju veliku ulogu. Oproštajne su riječi i zbog toga bogate jer dolaze iz srca i dubine bića, one su izričaj cjelokupnosti osobe. Te su riječi ljekovite, pogotovo kad dolaze od osobe koja ljubi – a Isus je sama ljubav. “Oče, proslavi Sina svoga!” Ostajemo uvijek iznova zatečeni snagom Isusove riječi i osobe te dubinom njegovih izričaja.
Ovdje nam postaje konačno jasno da svi mi koji vjerujemo u njegovo ime postajemo njegovi srodnici, ulazimo u krvotok njegove osobe. On nam daje udjela u svojoj osobi, on se s nama poistovjećuje. On je ovdje naš snažni zagovornik i odvjetnik pred Ocem.
Cjelokupni Isusov život jest zapravo osobni i neprestani dvo-govor s Ocem. On se Ocu uvijek obraća, on noćima moli. Isusova je osoba savršena dijaloška egzistencija. I zato ga Otac ovjerovljuje, daje mu vlast nad cijelim svijetom. Daje sve u njegove ruke, ne da sudi, već da spasi i podari život vječni onima koji u njega vjeruju.
Bit Isusove osobe ocrtana je upravo u ovoj molitvi. Isus nastupa kao objavitelj Božjega Imena. U Starom zavjetu Bog se objavio Mojsiju u gorućem grmu i izrekao riječi: “Ja sam koji jesam!” Bog dakle jest “Ja jesam”, dok mi i jesmo i nismo, nestaje nas. U Isusovoj osobi (Isus=Bog spasava) Bog je prisutno spasenje i ponuda spasenja svakomu čovjeku.
Isus je ponuda sreće, spasa, smisla, mira. Spoznati to Ime, zavoljeti to Ime, ostati u tome Imenu – to je jezgrenica naše vjere i vjerovanja. Konačni cilj našega života ovdje na zemlji jest spoznati Boga i onoga koga je poslao – Isusa Krista.
Spoznati, upoznati svoga Boga smisao je života i čovjekovo blaženstvo već ovdje na zemlji. Od svega je pak najveća sreća što nam se sami Bog objavio, on daje da ga spoznamo, upoznamo, da se on daruje našemu pogledu. Najveća pak sreća jest biti spoznan, prožgan tom božanskom energijom, bez zadrške, Božjom dobrotom.
Kršćanstvo, nikada nije dovoljno naglasiti, istaknuti, nije moral, nije etika, nije skup zapovijedi, propisa, pouka, dogmi, nego je ono misterij, otajstvo prisutnoga Boga, tajna Boga među nama u Isusovoj osobi. Ono je Isus Krist u osobi.
Rani su kršćani nazivali sebe jednostavnom riječju oni koji žive („hoi zoontes“) jer su pronašli ono što svatko traži, naime, život u Kristu. Vjera i spoznaja nisu neko znanje koje bi bilo u čovjeku, nego način čovjekova egzistiranja. Kršćanstvo nije katedrala uzvišenih misli, ideja, umjetnosti, nego proces uranjanja i pretakanja Isusove osobe u vlastito biće. Pokušajmo to i mi.
