Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 3,1-6
Isus ponovno uđe u sinagogu. Bio je ondje čovjek usahle ruke. A oni vrebahu hoće li ga Isus u subotu izliječiti, da ga optuže. On kaže čovjeku usahle ruke: »Stani na sredinu!«
A njima će: »Je li subotom dopušteno činiti dobro ili činiti zlo, život spasiti ili pogubiti?« No oni su šutjeli.
A on, ražalošćen okorjelošću srca njihova, srdito ih ošinu pogledom pa reče tom čovjeku: »Ispruži ruku!« On ispruži — i ruka mu zdrava!
Farizeji iziđu i dadnu se odmah s herodovcima na vijećanje protiv njega kako da ga pogube.
Uz obred obrezanja, što je znamen saveza s Bogom, posvećivanje i poštovanje subote bijaše značajka i znamen svakoga pravovjernoga Židova. Do dana današnjega. Farizejska strogoća u toj točci zacijelo bijaše izričaj velike životne ozbiljnosti. Pa ipak je Isus svjesno i opetovano kršio subotnje propise, ne da bi činio manje od onoga što Zakon propisuje, nego da bi istaknuo pravu nakanu Zakona i volje Božje sadržane u tim propisima. Subota je ponajprije dan slobode, Božji dar čovjeku, da u stvorenju uživa i zahvaljuje svomu Stvoritelju.
Cijela zgoda ima dva klimaksa, vrhunca. Sukob zbog subote i zaključak farizeja – koji se udružiše s herodovcima – da se Isusa mora (s)maknuti, ukloniti s puta. On im je preopasan. Na samome početku djelovanja sve kulminira u odluci kako Isus svojim postupcima zaslužuje smrt.
Farizeji i herodovci zatvaraju se Božjem planu u Isusovoj osobi i stoga je Isusova smrt plod njihove zajedničke urote protiv Isusa. Prva smrtna osuda pada u Galileji, a zaključno se događa u Jeruzalemu. Duhovi se dijele na Isusu, njegovoj osobi i nauku.
Znamo za međusobnu nepodnošljivost farizeja i herodovaca, bili su neprijatelji, ali kako to obično biva, neprijatelj moga neprijatelja moj je prijatelj, svima njima zajednički je neprijatelj ovdje prisutni Isus u osobi. Smetnja i jednima i drugima, pa ga treba ukloniti!
Sve je djelo Božjih i ljudskih ruku
Što znači, čovjek s usahlom rukom? To je čovjek nesposoban za rad i privređivanje. Čovjek koji ne može zaraditi ništa za svoju obitelj, koji je u bitnome zakinut, hendikepiran. Ruke su znamen čovjekova rada i stvaranja, oblikovanja i su-stvaranja sa samim Bogom. Radom svojih ruku čovjek oblikuje svijet oko sebe, i sve što je čovjek stvorio, djelo je njegovih ruku, jasno uz umne sposobnosti. Bog svojom moćnom desnicom izbavlja narod iz sužanjstva, ruka je uvijek onaj dio tijela koji hvata, koji je snažan. “Svod nebeski naviješta djelo ruku Božjih” – veli već psalmist u Starome zavjetu.
Isus čovjeku usahle ruke zapovijeda da ustane i stane u sredinu. On koji živi na rubu društva biva prozvan i pozvan da stane u sredinu. Da ga svi vide, i to usred bogoštovnoga čina, za subotnje Božje službe. Isus ga, tako reći, reintegrira u društvo. Isus svojim postupcima izvrće naglavačke ondašnju društvenu piramidu. Pita sve u sinagogi spram činjenja dobra ili zla. Što je dopušteno činiti subotom, dobro ili zlo? Život spasiti ili ga upropastiti?
Zanijemili su na te Isusove riječi jer su se u prepoznali. Svi su zapravo sakati i osakaćeni u svojim postupcima, u osakaćenosti i otvrdnuću vlastitoga srca. Ponavlja se ono što se dogodilo s Adamom prije pada. Dok je bio u milosti, dotle mu je sve padalo u krilo, bilo blagoslovljeno, ruke su mu se punile dobrima i plodovima sa stabla života. Kad je sagriješio, zemlja rađa trnjem i dračom, unatoč znoju i muci.
Tvrdoća, okorjelost srca
Isus proniče okorjelost njihova srca. Srce je mjesto spoznaje u Bibliji. Isus ih u duši i srcu žali, jer na onaj upit koji postavlja odgovor može biti samo jedan: Činiti dobro. To je ljudski, to je humano, to je sadržano i u Mojsijevu Zakonu. Njegovim protivnicima nije jasno kako treba novo vino u nove mjehove. Trebaju novo djelovanje. Isus ih sažalijeva, s njima ima sućuti. Njegov je odgovor do kraja radikalan, on čovjeka liječi, dok protivnici, zanijemjeli, šute. Promašili su ‘kairos’, trenutak milosti koji se nudi u Isusu, ostaju u svojoj neotkupljenosti. Nevjera se širi. Usahlu ruku i uvenulo, okorjelo srce – imaju onaj svećenik i levit koji ne vide čovjeka što je upao među razbojnike, nego ga zaobilaze. Ne čine dobro. Isus se očituje kao milosrdni Samaritanac koji liječi nevoljnika i svaku nevolju i bol u narodu.
Čovjek s usahlom rukom samo je znamen usahlosti srca Isusovih protivnika, ljudi koji su zakinuti, hendikepirani u bitnome, u ljudskosti, svojim postupcima, nazorima, koji su životno osakaćeni, koji se nalaze u okovima Zakona u koji se čovjek sklanja, kao puž u svoju kućicu, bježeći od odgovornosti. Isus čovjeku naređuje da ustane, tj. da uskrsne iz staroga, da stane na svoje noge. Isti se pojam u grčkome izvorniku rabi i za ‘uskrsni’ i ‘ustani’!
Usahla ruka biva u novom eonu izliječena snagom vjere u Isusa Krista. U toj vjeri u Isusa Krista pohranjena je sva kršćanska etika i moral, a ne u etičkim programima, sustavima, načelima, ciljevima, zahtjevima ili pak moralnim pozivima na činjenje dobra. Za vjernika postoji samo jedno pravilo, naime činiti dobro, spasavati život. Treba djelovati iz vjere, i samo tada će se pretvoriti uzetost u čin ljubavi.
Atrofirana ruka – atrofija srca, osušeno srce
Isus u Novome zavjetu nigdje ne taktizira, ne razmišlja o tome što će reći protivnici. On djeluje snagom svoje osvjedočenosti, iz osobne uvjerenosti. Žao mu je čovjeka s atrofiranom rukom, ali mu je većma žao onih u kojih su atrofirali duh i srce, koji ne spoznaju Božju nakanu. Isusu je jasno kako u Božjim očima čovjekova bijeda i nevolja, bolest i slabost više vrijede od svih zakona i propisa.
Bog želi biti blizak čovjeku, to je temeljna poruka Isusova navještaja. I upravo se Isus nalazi na strani siromaha, bolesnih, izgubljenih, rubnih. Smisao čovjekova života jest spoznaja Boga, a najljepša pohvala Bogu jest spašen, čitav čovjek, rekao je crkveni otac i mučenik sv. Irenej Lionski (+200.).
Ljude ništa toliko ne povezuje koliko nevolja, patnja i brige. Stoga Isus kao terapeut, kao liječnik, zahvaća smjesta sve slojeve društva. Oni su u svojoj bijedi solidarni, dok su farizeji, kao što im i ime veli, ‘izdvojeni’, nemaju doticaja ni veze s običnim pukom. Smatraju sebe povlaštenicima, elitom.
Isus se solidarizira s nižim slojevima, stavlja se na stranu bolesnika i nevoljnika, liječi i subotom. Time je samo očitovao svoju slobodu djelovanja, ali navukao na sebe i smrtnu presudu, već na samome početku. Sve što slijedi u Markovu Evanđelju samo je opis logične posljedice polarizacije koja se stvara oko Isusa. Čudo usahle ruke i čudo koje Isus izvodi upravo u subotu. To je najveća neobičnost u svemu.
