Kratku emisiju ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ slušatelji Radiopostaje Mir Međugorje mogu čuti od ponedjeljka do subote u 3 sata, te u 7:10. Ovog tjedna, od 16. do 21. ožujka 2026. godine, ‘Duhovni poticaj – Živo vrelo’ pripremao je i kazivao brat Marinko Klaić.
Rođen je 1980. u Vojvodini gdje je završio osnovnu i dio srednje škole. U postulaturu Franjevačkog Reda stupio je 2003. u Samoboru, a doživotne zavjete polažio u Vukovaru 2009. kao brat laik (ne svećenik). Završio je Institut za teološku kulturu pri KBF-u u Zagrebu.
Kroz različite službe do sada je boravio u samostanu u Požegi i Trsatu, Palestrini (Rim) te u Pazinu. Jedan je od sudionika u projektu e-duhovnih vježbi od samog početka tog evangelizacijskog djela na internetu. Od kolovoza 2021. svoj put posvećenja nastavlja kao biskupijski pustinjak na području Gospićko-senjske biskupije
“Smiri se pred Gospodinom i njemu se nadaj.” (Ps 37,7)
Ako ste njegove duhovne poticaje – u kojima ovih govori o svetom Josipu – propustili u našem programu, donosimo ih i ovdje, na našem portalu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 21. ožujka 2026.
Ostaviti prostora Božjem djelovanju
Još danas želim s vama podijeliti koju misao o sv. Josipu. I Josip i Marija pripadali su kraljevskoj Davidovoj lozi. Ali, ta se kraljevska čast stoljećima više nije očitovala, kako znamo, Marija i Josip žive na rubu egzistencije upravo zbog događaja koja su ih zatekli pri Isusovu začeću. Čini se kao da je ta kraljevska čast Davidove loze posve ustuknula, dotakla dno i konac svoga postojanja. Upravo u takvom poraznom trenutku slavne povijesti izabrane loze, izabranog Božjeg naroda, nakon Davida, Salomona i drugih, Bog po dvoje posve siromašnih i jednostavnih ljudi, iz usahlog panja Jesejeva, podiže mladicu koja mijenja tijek povijesti i donosi čovječanstvu spasenje.
Očito je trebalo da ljudska slava, koliko god bila plemenita i povijesno bogata, ustukne mjesto Božjem djelovanju. Upravo u tim spoznajama možemo pronaći mjesto za sebe. Dokle god smo duboko uvjereni da smo netko i nešto, da nam pripada poštovanje i čast, još ako tome doprinosi i ugled obiteljskog stabla, čini se da ne ostavljamo previše prostora Božjem djelovanju. Bog voli podizati iz prašine one koji, svjesni vlastite bijede, gotovo i ne spominju svoje zasluge, porijeklo ili osobna postignuća. Sve to ne mora biti loše. Mi moramo znati tko smo i poznavanje vlastite povijest ima svoje mjesto, ali ništa ne smije stajati između nas i Boga. Josipu evanđelja ne ostavljaju prostora niti za jednu riječ. On samo čini što mu se kaže i tihi je vršitelj Božjih nakana. Ipak nesumnjivo je da uživa u Isusovoj i Marijinoj blizini i za tu mu odgovornost i milost nisu potrebne riječi. Tradicija Crkve čuva vjerovanje da je u njihovoj blizini sv. Jospip i preminuo. Na početku Isusova djelovanja oni koji su trebali prepoznati Isusa kao Mesiju svjedoče kako čitamo u Ivanovi Evanđelju: Filip nađe Natanaela i javi mu: »Našli smo onoga o kome je pisao Mojsije u Zakonu i Proroci: Isusa, sina Josipova, iz Nazareta.« (Iv 1,45). Našli su Mesiju i našli su sina siromašnog drvodjelje…
Zahvalan sam što sam u ovom tjednu mogao s vama tražiti Josipa, Isusa i Mariju.
Duhovni poticaj Živo vrelo 20. ožujka 2026.
Poslušnost svetog Josipa
Jedan od zaziva litanija sv. Josipu priziva malo cijenjenu krepost u današnjem društvu, a ta je poslušnost. Josipe poslušni, moli za nas. Čitamo u Evanđelju po Mateju: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji“. (Mt 1,24)
Poslušnost se uglavnom u suvremenom društvu poistovjećuje s podređenošću, s nedostatkom vlastitog ja i svojeg mišljenja. Možda smo previše dali pozornost prvom slogu te riječi po – slušnost. Možda nas asocira na podređenost, podložnost, možda čak i na podcijenjenost i sve to doprinosi nepopularnosti kreposti poslušnosti. No što nam govori Josipova slušnost, Josipov sluh, posluh, poslušnost?
Josip zna slušati i učiniti kako mu je rečeno: „Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju.“ (Mt 1,20b) Ima sposobnost osluškivanja u snu i u stvarnosti. Zna poslušati što je dobro za Mariju, što li za njega, što na koncu i za dijete Isusa.
Biti poslušan nekome u obitelji, u radu, u raznim odgovornostima, ne znači slijepo prihvaćati tuđi stav i odluke, iako se i to ponekad opravdano od nas traži, kao na primjer u vojsci ili sportu gdje se donose brze, riskantne i važne odluke. Biti poslušan znači imati sluha, čuti, uvažiti, pomoći, dobro reagirati, surađivati i mnogo toga važnog i plemenitog za sve nas. Upravo nam ta sposobnost sluha daje temelj u razlučivanju što i kako i kada prihvatiti. Josip je čuo Božji glas u svom srcu, čuo je Marijin glas, čuo je Isusov plač i sve što je do njegove smrti Govorio kao np. nakon hodočašća u Jeruzalem: A Isus im reče: „Zašto ste me tražili? Niste li znali da mi je biti u onome što je Oca mojega?« Oni ne razumješe riječi koju im reče.“ (Lk2,49-50) Josip je i to čuo, poslušao i kako veli evanđelist, nije razumio ali je nastavio voditi svoju obitelj. Čitamo u sljedećem retku: „Isus siđe s njima, dođe u Nazaret i bijaše im poslušan.“ Tko je na koncu tu bio kome poslušan?
Poslušnost je dvosmjerna krepost i u Svetoj obitelji, i samo takva može biti ispravna. Ona stoji između Josipa, Marije i Isusa kao put uvažavanja, međusobnog podupiranja i jamac sigurnosti. Može poslušnost otići i u krivom smjeru, ali dajmo prostora ovoga puta pozitivnoj strani. Ja sam br. Marinko Klaić i želim vam istančanu krepost slušanja Boga, bližnjih i vlastite nutrine. Kako kaže jeda velika žena ovdje u Međugorju: Hvala vam što ste se odazvali…! To mogu čuti samo oni koji znaju slušati.
Duhovni poticaj Živo vrelo 19. ožujka 2026.
Sveti Josip – Čuvar Svete obitelji
Danas slavimo svetkovinu sv. Josipa, čuvara Svete obitelji, čovjeka pravednog i tihog. Veća sam ovih dana spomenuo kako se pobožnost sv. Josipu ponovno budi u našem narodu i zašto se to događa. Osim što je u pitanju Isusov poočim, osoba od povjerenja i posebne zadaće za povijest spasenja, riječ je o svecu koji nikome nikada ništa nije obećao, ništa iza sebe izgovoreno, a još manje napisano, nije ostavio. Zanimljivo je to da nam upravo takav zagovornik na poseban način progovara i privlači rijeke vjernika da ga štuju i traže njegov zagovor. Tko danas želi odvjetnika koji ne zna govoriti ili političara koji ne zna obećati? A ipak, sv. Josip, oskudan na riječima i obećanjima, čini neizmjerno puno.
Jedna od Josipovih zadaća bila je nadjenuti Isusu ime i dati mu pravnu osobnost, prezime rekli bi smo danas, iako toga tada nije bilo. Moralo se znati iz čije kuće potječe dijete i kojoj lozi pripada. Kako čitamo u Isusovu rodoslovlju i Josip je bio iz loze Davidove, one slavne kraljevske loze koja je očekivala Mesiju. Ipak, onima koji su imali priliku susretati i slušati Isusa, promaklo je upravo to da dolazi iz doma Davidova. Čitamo u Lukinom evanđelju kako Isusovi sugrađani prepoznaju Isusa u svom gradu: »I svi su mu povlađivali i divili se milini riječi koje su tekle iz njegovih usta. Govorahu: »Nije li ovo sin Josipov?« (Lk 4,22). Dobrim riječima i djelima koje Isus iznosi pred mnoštvo, isto to mnoštvo u čudu suprotstavlja Isusovo porijeklo. Kao da jedno uz drugo ne može ići. Josip je ovdje samo ime i vjerojatno ga u tom trenutku Isusova djelovanja nije više bilo među živima, no ime ostaje. Isus je iz Josipova doma. A kakav je to dom? Mogu li ja svoj dom prepoznati u Josipovom? Može li Isus biti i iz mog doma?
Tamo gdje mu svakodnevnica ukućana ne uskraćuje prostor i vrijeme, gdje ga se dostojno hrani i njeguje, gdje ga se sluša i gdje ga se traži, tamo se kao i u Josipovoj kući prepoznaje Isusova prisutnost i milina onoga što nam ima za reći. I sam sigurno možeš posvjedočiti da se u nekim obiteljima doista živi svetim životom Isusa iz Nazareta. U pozadini toga doma stoji tiha prisutnost Josipa i Marije, njihova šutnja i rad, molitva i zagledanost u Isusa. Neka tako bude i u tvom domu, pa makar se susjedi čudom čudili, odakle tolika Božja prisutnost u tvoja četiri zida.
Neka vam ovaj moćni zagovornik od Isusa izmoli svaki blagoslov i zaštitu i neka vas svakodnevno potiče da svoj dom gledate i njegujete kao Isusov dom iz Nazareta.
Duhovni poticaj Živo vrelo 18. ožujka 2026.
Josip u svojoj šutnji neizmjerno puno govori
Duboko smo u korizmi, ali ovih nas dana katolički mediji sve intenzivnije podsjećaju na nadolazeću svetkovinu sv. Josipa. U našem narodu on je poseban zaštitnik, odabran od crkvenih i svjetovnih autoriteta. Smijemo se toga prisjećati s ponosom, ali i s odgovornošću. Josip, osim što je bio pravedan i što mu je bilo povjereno da prvi izgovori sveto Ime Isus, bio je nadasve osjetljiv na Božje poticaje, na nutarnji Božji glas u svom srcu. U Evanđelju po Mateju čitamo: »A pošto oni otiđoše, gle, anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: »Ustani, reče, uzmi dijete i majku njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga pogubi.« (Mt 2,13). Ova slika Josipa koji u snu prima naredbe od Gospodina iznjedrila je u Crkvi posebnu pobožnost prema svecu. Papa Franjo nas je na to više puta podsjetio u svojim govorima i iskrenim svjedočanstvima kako i sam na svom radnom stolu drži kip Josipa koji spava te mu svakodnevno podastire razne molitvene nakane koje često bivaju uslišane.
Josip u svojoj šutnji neizmjerno puno govori. Nije teško povjerovati da svaka molitva i potreba koju pred njega stavljamo ima pred Gospodinom osobitu težinu i tu se najvjerojatnije krije tajna tolike pobožnosti prema njemu. Njegova nas šutnja poziva da i sami dobro bdijemo nad vlastitim riječima, da ih ne bacamo u vjetar, da im šutnjom doprinesemo na težini i na vrijednosti. Možda i sami imate iskustvo da ljudi koji oko nas malo govore, imaju i te kako što za reći kad napokon progovore. Riječ služi tome da se izgovori i da prenese neku informaciju, ali kad se previše izgovara ona, vidi apsurda, gubi na svojoj vrijednosti i gubi na pozornosti.
Bog ovaj svijet stvara Riječju, Riječ postaje tijelom, Riječ nam je ostavljena u Svetom Pismu, Riječ je sveto sredstvo stvaranja i Božje prisutnosti među nama. Josip je sav podređen tišini i osluškivanju kako ne bi propustio ijednu od Boga izgovorenih riječi. Neka nam u tom osluškivanju njegov primjer i zagovor uvijek pomažu.
Duhovni poticaj Živo vrelo 17. ožujka 2026.
Sveti Josip prvi izgovorio ime Isus
Mnogi će propovjednici ovih dana govoriti o sv. Josipu. Jedna od čestih informacija koje će podijeliti s nama je ta da Josip, muž pravedni, nije iza sebe ostavio niti jednu riječ koju bi Evanđelja zapisala. Imamo ponešto Marijinih riječi i ako uzmemo u obzir hvalospjev ‘Veliča’, to je neiscrpno duhovno i teološko bogatstvo. Od skromnog Josipa pak niti riječi. No, ako zaronimo malo bolje u evanđeoske tekstove, Evanđelje po Mateju donosi jedno posebno svjedočanstvo koje sasvim sigurno stavlja u Josipova usta jednu važnu riječ. Josip ju je morao izgovoriti. Poslušajmo pažljivo: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« (Mt 1,20 – 21). Veli Evanđelist: Ti ćeš mu nadjenuti ime Isus. Ti ćeš Josipe prvi izgovoriti njegovo sveto ime. Ime mu je Isus. Isus pak znači Bog spašava. Evo prve i posljednje riječi koju je Josip svakako morao izgovoriti, odnosno evanđelje nam govori da ta riječ najprije izlazi iz Josipovih usta. Morao ih je izgovoriti i u hramu kod prikazanja jer i to je bila očeva zadaća.
Zašto evanđelja ne bilježe druge Josipove riječi, dijalog s Marijom ili s anđelom u snu? Volim razmatrati ovo pitanje i ne nalazim drugačije objašnjenje osim tog da je sveto ime Isus bilo dovoljan sadržaj Josipovu životu. Njegova skromnost i šutnja ostavile su prostor u evanđelju i općenito u povijesti spasenja da dovoljno snažno odjekne ime Isus. Za to je ime vrijedilo šutjeti i ostati nijem. Ne znači da Josip nije govorio, ali ostalo je zapisano samo jedno: Ti ćeš mu nadjenuti ime Isus. Sve druge naredbe Josipu bile su, uzmi dijete, pođi, vrati se i sl. tome. Na istoku Crkve postoje redovnici koji čitav svoj molitveni život svedu na neprestano ponavljanje Isusova imena, toliko je vrijedno pažnje i štovanja, i tome nas uči sv. Josip, odnosno njegova šutnja. Koliko je tebi važno ime Isus?
Duhovni poticaj Živo vrelo 16. ožujka 2026.
Sveti Josip – O Bogu se ponajviše govori šutnjom
Ulazimo u tjedan u kom na osobit način častimo sv. Josipa, Isusovog poočima i zaručnika Blažene Djevice Marije. Mnogi su od nas u velikoj tridesetodnevnici, neki u velikoj devetnici – devet uzastopnih srijeda, drugi pak u maloj devetnici ili barem u trodnevnici, što stignemo još danas započeti. Pobožnost sv. Josipu u posljednjih nekoliko godina doživljava novi procvat. Katolici kao da su shvatili da im Josipov očinski lik na osobiti način donosi blagoslov, ispravlja i liječi sliku Boga Oca i odnos prema Isusu i Mariji u duhovnosti i pobožnosti. Sliku Boga u nama najprije stvaraju naši roditelji, odgojitelji i općenito autoriteti uz koje smo odrastali. To znači da ta slika ne mora nužno biti ispravna i dobro oblikovana. Kad vjernik dosegne određenu zrelost u duhovnom životu, valja se polako odvajati od naslijeđenih slika i uspostaviti osobni odnos s Bogom utemeljen na osobnim iskustvima. U tome nam trebaju pomagati Sveto Pismo, molitva, duhovna pratnja i ispravna pobožnost. Sveti Josip, premda šutljiv i suzdržan u Evanđeljima, svojim gestama, odlukama i poduhvatima govori puno više nego što bi nam se moglo činiti. Bog je očito pomno odabrao svog zastupnika na zemlji i čuvara svojemu Sinu te zaručnika Djevici Mariji. Kada np. u Matejevi Evanđelju čitamo Isusovo rodoslovlje, onaj dugi niz imena od postanka do Davida i od Davida do Isusa, posljednji je u nizu Josip. U plejadi velikana poput Abrahama, Izaka, Jakova, Davida i Salomona, na koncu je tihi Josip. Nit je što zapisao, nit koga poveo u obećanu zemlju, niti koga spasio od gladi i pomora. Jednostavni drvodjelja Isusu, sinu Božjemu, daruje identitet, očinsku zaštitu i vodstvo.
Čemu nas uče prve informacije o Josipu sinu Jakovljevu, unuku Matanovu? Bog se prihvaća u skromnu i poniznu srcu, o Bogu se ponajviše govori šutnjom jer On je otajstvo, Boga se štiti ponajviše osluškivanjem Božjega glasa u nutrini srca.
