Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 11,47-54
Reče Gospodin: »Jao vama! Podižete spomenike prorocima, a vaši ih oci ubiše. Zato ste svjedoci i sumišljenici djela svojih otaca: oni ih ubiše, a vi spomenike podižete! Zbog toga i kaza Mudrost Božja: ‘Poslat ću k njima proroke i apostole. Neke će poubijati i prognati — da se od ovog naraštaja zatraži krv svih proroka prolivena od postanka svijeta, od krvi Abelove do krvi Zaharije, koji je pogubljen između žrtvenika i svetišta.’ Da, kažem vam, tražit će se od ovoga naraštaja!«
»Jao vama, zakonoznanci! Uzeste ključ znanja: sami ne uđoste, a spriječiste one koji htjedoše ući.«
Kad Isus izađe odande, stadoše pismoznanci i farizeji žestoko na nj navaljivati i postavljati mu mnoga pitanja vrebajući na nj, ne bi li štogod ulovili iz njegovih usta.
Drugi ‘jao’ upućen pismoznancima, učiteljima Zakona. Daleko je lakše i unosnije – prema poimanju Isusovih suvremenika, ali i uopće u gotovo svim vremenima – štovati veličine iz prošlosti, podizati spomenike onima koje su njihovi suvremenici smaknuli, nego povući zaključke za svoj konkretni život, što nam je danas činiti. Lakše je praviti monumentalna zdanja u čast bivših veličina koje su oci ubili, nego se obratiti i živjeti prema onome što su proroci sa svojim riječima, porukom i svojom pojavom tražili od svojih suvremenika.
Treba promijeniti stajalište, mišljenje, način života, zrenike. Slične će riječi uputiti i prvomučenik Stjepan svojim tužiteljima. Lakše je štovati svetce, nego činiti pokoru i obratiti se. Lakše je podignuti i danas uz put ili u vlastitom dvorištu malu kapelicu s likom svetoga Ante ili Gospe, ili pak Srca Isusova i Marijina, nego živjeti sveto, sa svakim u miru. Nema koristi od veličanja slavne svetačke prošlosti, ako naš današnji život ne odgovara onomu što od nas traži sam Gospodin. Sveti je Franjo u svojim Opomenama rekao kako je za nas velika sramota slaviti svece i njihova djela, a ne ih istodobno i nasljedovati. Treba slijediti ono što su oni u svome životu primjerno, uzorno živjeli.
Isus kao da javno izaziva: „Dovršite, ispunite mjeru svojih otaca!“ Da, doskora će se to i dogoditi s Isusom u Jeruzalemu. To je klimaks, završna točka cjelokupne povijesti spasenja, ali ujedno i zapečaćivanje sudbine svetoga grada Jeruzalema i Hrama za vrijeme osvajanja i razaranju za Vespazijana i Tita, rimskih vojskovođa, sedamdesetih godina toga stoljeća, za nepunih četrdeset godina.
Nakon Isusa imamo u slijedu mučeništvo jednoga Stjepana, zatim Jakova Zebedejeva, a onda Gospodnjega brata Jakova, nazvanoga ‘Pravedni’ (god. 62.), koji je nakon Petra predsjedao Crkvom u Jeruzalemu. Njega je veliki svećenik Ananos II. dao – u odsutnosti rimskoga namjesnika – zbog prijestupa Zakona, osuditi na smrt i kamenovati. Odbacivanjem, progonom i ubijanjem Božjih glasnika, svjedoka i poslanika te svjedoka Isusa Krista ‘ovaj naraštaj’ nalazi se na istoj crti kao i predci. Ništa nisu bolji, nego ovi sada samo dovršuju mjeru svojih otaca…
Sada je mjera ispunjena. Naraštaj priziva na sebe Božji sud i prokletstvo. Isus navodi pravednike sve tamo od Abela do Zaharije, koji je ubijen u samome Hramu. Isus jasno podvlači na kraju kako će upravo ovaj naraštaj odgovarati za sva podmukla ubojstva u prošlosti, sadašnjosti, i konkretno zbog ubijanja Isusovih učenika i glasnika.
Ovi sadašnji držeći u rukama ključ spoznaje, sami ne ulaze, a drugima priječe unići. Isus pak još kao dječak zadivljuje svojim znanjem i mudrošću one u Hramu. Imati u ruci pravi ključ za bravu znači konkretnu mogućnost unići u kuću, dvoranu, u određeni prostor. Ovdje Isus misli na pravu spoznaju Boga. Ovi su se ‘eksperti’, stručnjaci u Zakonu zatvorili za Isusovu riječ i poruku, za Isusovu osobu. Njegov bi im poziv na obraćenje pružio ključ i zacijelo omogućio stupiti u kraljevstvo Božje. Stoga je razumljiva reakcija farizeja i pismoznanaca, i već se jasno nazire i ocrtava Isusova smrt u Jeruzalemu.
Na jednom je mjestu francuski katolički pisac Georges Bernanos napisao, kako “Crkva podiže na čast oltara samo jedan veoma maleni broj iznimnih pravednika, k tome redovito dugo nakon njihove smrti, pravednika kojih je nauk i herojski primjer zajedničko blago svih vjernika, pri čemu vjernicima, kao što vidite, nije dopušteno bez nadzora crpsti iz toga blaga, iz te riznice. Iz toga slijedi kako su ti zadivljujući ljudi slični skupocjenim vinima koja sasvim lagano kroz dugo vrijeme postaju dobra, vinogradaru pak pribavljaju veoma mnogo muke i brige, kako bi napokon razveseljavala nepca njegovih praunuka”.
Tragično je upravo da danas, u vremenu akademske teologije i teološkoga studija na državnim sveučilištima, mnogi izrijekom gube vjeru zbog nevjere profesora. Kao da se ponavlja (ne)vrijeme i nevolja iz Isusova vremena. Profesori govore o Bogu u koga zapravo ne vjeruju, govore o uskrsnuću, o onostranosti, a mnogi vjeruju samo u ovo vidljivo i ovostrano. I na kraju, ispada kao da nikomu ništa ne nedostaje, ako Boga nema, ako je Bog puka hipoteza. Bez Boga se može. Samo neka svakoga prvoga stiže redovita zarada i profesorska plaća. Tako se život pretvara u naukovanje, egzistiranje u dociranje, subjektivno u objektivno, osobno u činovničko.
Isusove su riječi takve da nakon njih ne ostaje ni kamen na kamenu, nerazvaljen. Isusove su riječi posvemašnje razobličavanje religije privida, laži, prijetvornosti. Ovo je razobličavanje svake prerušenosti i krivotvorina, skidanje obrazina i maska, prevrat i ‘demontaža’, dekonstrukcija svega postojećega, svih obijeljenih grobova, rušenje svih ograda i bodljikavih žica na putu u kraljevstvo Božje. Stoga nikakvo čudo da su Isusovi protivnici gnjevni i gromoglasno prosvjeduju protiv ovoga i ovakva Isusa. I zbog takvih riječi navukao je na sebe gnjev i u konačnici smrtnu presudu.
To bijaše poruka Isusa Nazarećanina – rušenje svega prijetvornoga, lažnoga, dvoličnoga, farizejskoga u nama i našoj vjeri te našemu odnosu prema Bogu. Isus ne prigovara farizejima da njima nije stalo do vjere, nego je žalac kritike upućen na profanaciju, na polaganje naglaska na vanjštinu, dok je srce daleko. Stoga upozorava svoje učenike pred farizejskim ‘kvascem’.
Dovoljno je, naime, samo malo kvasca i cijelo se tijesto uskvasa, dovoljno je samo malo vanjštine i privida, i sav je vjerski život kvaran, profaniran. Isus je otjerao duha u pustinji koji ga je napastovao da pretvori kamenje u kruh. Tako treba i u nama otjerati svaku natruhu zavođenja da bismo živjeli u Bogu, za Boga, s Bogom, po Bogu.
Stoga i mi danas moramo znati u što se upuštamo kad se zapućujemo za Isusom, kad želimo u ovome svijetu i svome životu slijediti Isusa. Nije dovoljno uključiti se u mnoštva, pljeskati na nekome velikom milijunskom skupu; on želi identitet u osobi, ne poistovjećivanje s masama, s mišljenjem većine. Mnoštva ponesu do te mjere da čovjek bjesomučno, stisnute pesnice, nedugo nakon Hosana Sinu Davidovu i s drugima skandira na kraju “Raspni, raspni ga! Ukloni ga s lica zemlje! Ne smije taj više živjeti!“
