-0.6 C
Međugorje
09.02.2323.

Biblijska poruka 19. 11. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Pitanje spram uskrsnuća mrtvih

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 20, 27-40

Pristupe Isusu neki od saduceja, koji niječu uskrsnuće. Upitaše ga: »Učitelju! Mojsije nam napisa: Umre li bez djece čiji brat koji imaše ženu, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svomu. Bijaše tako sedmero braće. Prvi se oženi i umrije bez djece. Drugi uze njegovu ženu, onda treći; i tako redom sva sedmorica pomriješe ne ostavivši djece. Naposljetku umrije i žena. Kojemu će dakle od njih ta žena pripasti o uskrsnuću? Jer sedmorica su je imala za ženu.«

Reče im Isus: »Djeca se ovog svijeta žene i udaju. No oni koji se nađoše dostojni onog svijeta i uskrsnuća od mrtvih niti se žene niti udaju. Zaista, ni umrijeti više ne mogu: anđelima su jednaki i sinovi su Božji jer su sinovi uskrsnuća.«

»A da mrtvi ustaju, naznači i Mojsije kad u odlomku o grmu Gospoda zove Bogom Abrahamovim, Bogom Izakovim i Bogom Jakovljevim. A nije on Bog mrtvih, nego živih. Ta svi njemu žive!«

Neki pismoznanci primijete: »Učitelju! Dobro si rekao!« I nisu se više usuđivali upitati ga bilo što.


 

Isus je u Jeruzalemu, upušta se u prijepore s ljutim, nepomirljivim protivnicima, s predstavnicima židovstva, s farizejima, saducejima, pismoznancima, s raznim ondašnjim židovskim strankama. Saduceji su prihvaćali i priznavali jedino Mojsijevo Petoknjižje, a kako ondje nema govora o uskrsnuću, oni ga stoga niječu. I tako su smislili i iskonstruirali  priču o besmislenosti, apsurdnosti vjere u uskrsnuće.

Žele učiniti vjeru u uskrsnuće smiješnom, misao na uskrsnuće nestvarnom. Ma kako njihovo zaključivanje bilo iskonstruirano i nakaradno smiješno – riječ je o temeljnoj i bitnoj istini vjere, o bitnoj nadi koja prožima svakoga čovjeka. Postoji li vječni život ili ne postoji? Smijemo li se nadati uskrsnuću, s onu stranu smrti. To je odlučno pitanje, tu padaju kocke i sve obrazine. Nema više igre skrivanja.

Zvuči krajnje neobično da Stari zavjet kao jedina velika religija u čovječanstvu zapravo i ne poznaje u pravom smislu riječi stvarnost uskrsnuća. Možda je tu posrijedi snažni otklon od egipatske religije koja je sve svoje polagala u onostranost. U egipatskome vjerovanju, u njezinu žarištu i središtu nalazi se nauk o čovjekovoj besmrtnosti, a faraoni su sami besmrtni sinovi Neba pa stoga grade piramide kao svoje nebesko prijestolje.

Starozavjetni mudraci strahovali su od toga da oni koji vjeruju u život nakon smrti ne budu živjeli u strahu od duhova i sablasti te se zato moraju bojati sjene svojih predaka. To čovjeku uzima njegovu istinsku slobodu. U tom bi slučaju naši pređi, roditelji, praroditelji, bili daleko moćniji od nas, mi bismo bili vezani uz prošlost. Vezanost za prošlost, za pretke zastire pogled i misao na budućnost.

Stoga je Stari zavjet vjerovao kako nas je Bog stvorio da živimo ovdje punim osobnim životom, nepatvoreno i dostojanstveno, odgovorno, otvoreni za buduće događaje. Paul Tillich (američko-njemački teolog) izrazio se ovako: “Vrijeme nije besmisleno. Ono ima svoj skriveni smisao – otkupljenje. Ono ima svoj skriveni cilj – kraljevstvo Božje. Ono otkriva skrivenu zbiljnost – novo stvaranje. Beskrajno je značenje svakoga pojedinoga vremenskog trenutka da se moramo u njemu odlučiti te da se u vremenu odlučuje o nama – našoj vječnoj budućnosti”.

Međutim, istinsko je obećanje religije kako Bog koji nas je stvorio, koji nas je od vječnosti htio, da taj Bog želi da postojimo, živimo i u vječnosti. Vječna ljubav koja je odlučila pozvati nas u život nikada ne će opozvati taj nama upućeni poziv. U svakoj je religiji sadržana ta sigurnost, to pouzdanje.

Tako odgovara i Isus saducejima: “Bog je Bog živih, ne mrtvih!… Njemu svi žive!” Tako se htio Bog predstaviti i u Starom zavjetu. Kad se upušta u povijesti sa smrtnim ljudima, on se upušta sa svojim vječnim životom. Njegov zakon jest zakon života i za život, a ne zakon smrti. Bog se ne zove Bogom mrtvih nego Bogom živim te on takvim ostaje zauvijek. Ne želi da ga imenujemo ili nazivamo prema mrtvima nego prema živima.

Ako se dakle Bog naziva Bogom živih, te ako je to oduvijek tako, onda nisu ni Abraham, ni Izak, ni Jakov mrtvi  nego živi. Žive u Bogu. A ako su oni umrli, ako Biblija govori o njihovoj smrti, mora da su nakon smrti ponovno oživljeni. To je ovdje u Isusovu poimanju uskrsnuće. Svi od njega i iz njega žive, sve od njega prima život. Život je od Boga, a jer je prema njihovu poimanju krv izvor života, zato im je zabranjeno uživati krv. Krv pripada samomu Bogu.

Za nas je to veoma značajno. Nama je kršćanima stalo ne samo do besmrtnosti duše. Riječ je o novome Savezu što ga Bog sklapa s nama u Isusu Kristu. Nerazorivi, nerazdvojivi savez koji stvara novu obitelj. Nitko tko se životno (po)veže s Isusom ne će propasti. Pavao govori i o preobrazbi, pre-tvorbi svega na kraju vremena.

Pobjedu odnosi život a ne smrt. Sve će biti drukčije. Bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kakav jest. Ono što je čovjek htio u raju, biti kao Bog, nudi mu Bog dragovoljno, sam od sebe, u ljubavi i u Isusu. Do te mjere seže Božje sebedarje u Isusu Kristu, u Sinu koga je Bog poslao na ovaj svijet. Isus govori o posvemašnjoj preobrazbi i ovdje kad govori o budućem stanju na onom svijetu, u onoj zbiljnosti.

Bog jest i ostaje stvoritelj, svega života, a Isus je osobno od mrtvih uskrsnuo. Ne bismo bili kršćani kad bismo u to sumnjali. Uskrsnuće od mrtvih je najsnažnija moguća revolucija u cjelokupnoj povijesti svemira. K tome je značajno i svjedočanstvo mučenika. Kad se D. Bonhoeffer penje na vješala, izgovara, upućuje posljednje riječi svomu krvniku: “Ovo ovdje za tebe je kraj, ali za mene je ovo početak pravoga života!” – te se time svrstava u neprekinutu rijeku i lanac kršćanskih mučenika čije je svjedočanstvo u času smrti oduvijek bilo veoma značajno za kršćanske misije. To bijaše u pravilu sjeme novih kršćana.

Ni ovdje Isus ne spekulira, ne umuje o onostranosti. On biva (u)pitan, prozvan te odgovara slikom o Bogu i vječnom životu. Upravo kao što se predstavio i Mojsije Izraelcima u Egiptu: „Onaj koji JEST posla me k vama. Šalje me k vama s ovom porukom o životu!“ U Isusu je taj Bog koji JEST prisutan. Prisutan u životu, prisutan i u mojoj smrti. U surječju ovoga današnjega odsječka i pitanja vrijedi navesti i Isusov razgovor sa Samarijankom koja je imala mnogo muževa.

Gdje je zapravo život, tko ima vodu života? Što i tko podaruje puninu života, ovdje i u vječnosti? Isusov je odgovor jasan: samo Bog. A život, vječni i vremeniti, može primiti samo otvoreno srce, otvorena vjera. Tko se zatvori pred Isusom i njegovom božanskom tajnom, ne može doprijeti do dara života u Bogu. Postoje životni, egzistencijalni glad i žeđ koje može samo Bog u čovjeku utišati i utažiti. Nada ne smije posustati, stagnirati, treba se otvarati beskraju, vječnosti. Tomu je Isus jamac.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne