Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 1,16.18-21.24a
Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.
A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nade se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Gospodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.«
Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji.
Josip, muž Marijin, hranitelj Isusov, bijaše iz ugledne kuće. Iz Davidova doma. Kraljevskoga roda. Kraljevska kuća. Marija – obična djevojka, neznatna podrijetla. Ipak je njoj namijenjena glavna, a Josipu sporedna uloga. Josip ostaje u pozadini. On nije u žarištu zbivanja. Nije riječ o njemu, nego o Majci i Djetetu. Oni su u fokusu, u žarištu.
Za svoju sporednu ulogu treba dovoljno poniznosti, pogotovo u patrijarhalnom društvu kakvo bijaše onodobno židovsko, gdje su žene i djeca bile drugorazredne osobe. Međutim, takvo se što ne primjećuje u Josipa. On je vjerni, brižni, ponizni suprug. Znalački igra namijenjenu mu ulogu u drami Isusova ali i vlastitoga života.
Tajna je prevelika, ne može dokučiti sve to što se oko njega zbiva. Treba mu trajno poduka – u snovima. Ne zna što se sve s Marijom zbiva, velebno je to što je Gospodin zamislio s njom i njime na njezinoj strani, kao zaručniku. I nikada nije u pogrješnoj ulozi. Zna on da se sve što se zbiva odvija prema Božjem planu i zbiva na slavu Božju. I on je suradnik u tome djelu. Ljubi Mariju. Ljubi Boga. Ljubi i prihvaća njezino Dijete po Duhu začeto. I to je ono što ostaje!
Josip – do kraja trijezan i normalan. Promišljen. Kako protumačiti Marijinu trudnoću? Pa to što se s njom zbiva, protivi se zdravom razumu. Tko bi mu danas zamjerio da je izišao u javnost s tim skandalom? Međutim, on to ne čini, ne ide u javnost. Vjeruje anđelu koji mu u snu govori. Nije on čovjek od senzacija, javnih skandala. Ne stvara nikakvu javnu aferu. Ne izlaže Mariju sramoti.
I po tome se on ne uklapa u naše vrijeme koje ne propušta priliku da ljude razobliči, u javnosti ocrni, iznosi u javnost tuđe ili svoje prljavo rublje. Jer to je sržna, temeljna zadaća medija. Oni moraju elektrizirati javnost i držati je u napetosti. Mir i tišina ne ‘pale’ danas u javnosti. Tišina nema šanse da se probije na površinu!
Josip je zamišljen, ali i promišljen. Ima svoje misli koje mu se roje u glavi. I dok se bavi svojim mislima i promišlja, u njegove se misli miješa sami Bog preko anđela. Ne boj se! Vjeruj Bogu, vjeruj njegovu glasniku, makar to sve nadilazilo granice tvoga uma. I Josip se do kraja povjerava anđelovoj riječi u snu. Sad on vjeruje i Mariji. On pretače u djelo ono što je spoznao kao volju Božju. Uzima k sebi Mariju za ženu.
Josip vjeruje. Vjerovati ne znači samo, smatrati neke vjerske tvrdnje istinitima, makar je istina temelj vjere. Vjerovanje je u ovom slučaju ponajprije povjerenje. Upravo kao kod Isusovih čudesa.
Bog želi i nas osloviti, kao i Josipa: Ne boj se! Nerijetko znamo prečuti Božji glas u svome životu, u buci i zauzetosti. I ako prodre donekle, znamo ga ugušiti. Povjerenje u Boga nije nikakva lakovjernost. Naime, čuti i slušati Božji glas i činiti Božju volju – to je primjereno povjerenje svakoga kršćanina. Primjer je tomu sveti Josip.
Josip je i dobar, pošten građanin i podložnik. Ispunjava svoje obveze, svoje dužnosti i prema državnim vlastima. Plaća poreze, daje caru carevo, Bogu Božje. Čini on to cijelim svojim srcem. Napose ono što se odnosi na Boga. Pa i kad se treba zaputiti na dug put. U Betlehem, u Egipat. Ondje živi kao (e)migrant. Riječ nosi sa sobom – Božju Riječ u osobi Isusa Krista. Kao da se i time želi reći: Isus je određen biti Poruka cijelomu svijetu, njegova riječ vrijedi za cijeli svijet, za sve ljude. Bez razlike na rasu i boju, države ili granice. Josip se, jasno, pokorava više Bogu nego ljudima, kad uzima Mariju, usuprot propisima i običajima okoline u kojoj je odrastao te govorkanja susjeda spram Marijine trudnoće. S Marijom uzima i Isusa – dijete, te s njima tvori Svetu Obitelj.
Josip je i osoba djela. Nema u njega velikih riječi – u Bibliji iz njegovih usta nije zabilježena ni jedna jedina riječ. Za razliku od proroka, on se s Bogom ne svađa, ne prepire, ne cjenka. Lako je Bogu s Josipom! Josipova je zadaća odlučno se i spremno prihvatiti Božjega plana, a to je odgovornost za Dijete i Majku. Time on postaje Božjim suradnikom u Božjem planu spasenja.
Aktivno se uključiti u odgovornost, preuzeti odgovornost, bez velikih riječi – to je i danas zadaća trenutka. Imperativ koji nam se nameće. Onodobno bijahu ugroženi život Majke i Djeteta. I danas imamo slične prilike. Treba nam činiti ono što je Josip činio, inače će ostati neostvarenim snom Božji plan spašavanja svijeta.
Josip je marljivi radnik, čestit i pošten. Radio je radom svojih ruku. U evanđeljima se veli da je bio „tekton“, što je daleko više od „drvodjelja“. Riječ uključuje u sebe sve ono što je vezano uz gradnju, uz obradu drveta, ali i zidanje. Bijaše to pojam opora, tvrdoga obrta, danas bismo kazali, bijaše građevinar koji je gradio kuće (danas su to arhitekti – arhi-tekton).
Istodobno je s tim povezana i konstrukcija kuća, ali i naselja. Graditi, sagraditi mjesto za život i suživot. Pavao će reći, da smo svi suradnici Božji, radimo, surađujemo na Božjem planu. Svatko je od nas upotrebljiv. Raditi i odraditi svoj posao, ne očekujući pohvalu, plaću ni nagradu. Raditi za Boga, za Crkvu, ne za sebe i svoj ‘image’. Raditi poput Josipa. Predano i ponizno. Zahvalimo mu na primjeru.
