Biblijska poruka 19. 3. 2023. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Isus: Svjetlo svijeta

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 9,1-41

Isus prolazeći ugleda čovjeka slijepa od rođenja. Zapitaše ga njegovi učenici: »Učitelju, tko li sagriješi, on ili njegovi roditelji te se slijep rodio?« Odgovori Isus: »Niti sagriješi on niti njegovi roditelji, nego je to zato da se na njemu očituju djela Božja. Dok je dan, treba da radimo djela onoga koji me posla.

Dolazi noć, kad nitko ne može raditi. Dok sam na svijetu, svjetlost sam svijeta.« To rekavši, pljune na zemlju i od pljuvačke načini kal pa mu kalom premaza oči. I reče mu: »Idi, operi se u kupalištu Siloamu!« – što znači »Poslanik.« Onaj ode, umije se pa se vrati gledajući. Susjedi i oni koji su ga prije viđali kao prosjaka govorili su: »Nije li to onaj koji je sjedio i prosio?« Jedni su govorili: »On je.« Drugi opet: »Nije, nego mu je sličan.« On je sam tvrdio: »Da, ja sam!« Nato ga upitaše: »Kako su ti se otvorile oči?« On odgovori: »Čovjek koji se zove Isus načini kal, premaza mi oči i reče mi: ‘Idi u Siloam i operi se.’ Odoh dakle, oprah se i progledah.« Rekoše mu: »Gdje je on?« Odgovori: »Ne znam.« Tada odvedoše toga bivšeg slijepca farizejima. A toga dana kad Isus načini kal i otvori njegove oči, bijaše subota. Farizeji ga počeše iznova ispitivati kako je progledao. On im reče: »Stavio mi kal na oči i ja se oprah – i evo vidim.« Nato neki između farizeja rekoše: »Nije taj čovjek od Boga: ne pazi na subotu.» Drugi su pak govorili: »A kako bi jedan grešnik mogao činiti takva znamenja?« I nastade među njima podvojenost. Zatim ponovno upitaju slijepca: »A što ti kažeš o njemu? Otvorio ti je oči!« On odgovori: »Prorok je!« Židovi ipak ne vjerovahu da on bijaše slijep i da je progledao dok ne dozvaše roditelje toga koji je progledao i upitaše ih: »Je li ovo vaš sin za kojega tvrdite da se slijep rodio? Kako sada vidi?« Njegovi roditelji odvrate: »Znamo da je ovo naš sin i da se slijep rodio. A kako sada vidi, to mi ne znamo; i tko mu je otvorio oči, ne znamo. Njega pitajte! Punoljetan je: neka sam o sebi govori!« Rekoše tako njegovi roditelji jer su se bojali Židova. Židovi se doista već bijahu dogovorili da se iz sinagoge ima izopćiti svaki koji njega prizna Kristom. Zbog toga rekoše njegovi roditelji: »Punoljetan je, njega pitajte!« Pozvaše stoga po drugi put čovjeka koji bijaše slijep i rekoše mu: »Podaj slavu Bogu! Mi znamo da je taj čovjek grešnik!« Nato im on odgovori: »Je li grešnik, ja ne znam. Jedno znam: slijep sam bio, a sada vidim.« Rekoše mu opet: »Što ti učini? Kako ti otvori oči?« Odgovori im: »Već vam rekoh i ne poslušaste me. Što opet hoćete čuti? Da ne kanite i vi postati njegovim učenicima?« Nato ga oni izgrdiše i rekoše: »Ti si njegov učenik, a mi smo učenici Mojsijevi. Mi znamo da je Mojsiju govorio Bog, a za ovoga ne znamo ni odakle je.« Odgovori im čovjek: »Pa to i jest čudnovato da vi ne znate odakle je, a meni je otvorio oči. Znamo da Bog grešnike ne uslišava; nego je li tko bogobojazan i vrši li njegovu volju, toga uslišava. Odvijeka se nije čulo da bi tko otvorio oči slijepcu od rođenja. Kad ovaj ne bi bio od Boga, ne bi mogao činiti ništa«. Odgovore mu: »Sav si se u grijesima rodio, i ti nas da učiš?« i izbaciše ga. Dočuo Isus da su onoga izbacili pa ga nađe i reče mu: »Ti vjeruješ u Sina Čovječjega?« On odgovori: »A tko je taj, Gospodine, da vjerujem u njega?« Reče mu Isus: »Vidio si ga! To je onaj koji govori s tobom!« A on reče: »Vjerujem, Gospodine!« I baci se ničice preda nj. Tada Isus reče: »Radi suda dođoh na ovaj svijet: da progledaju koji ne vide, a koji vide, da oslijepe!« Čuli to neki od farizeja koji su bili s njime pa ga upitaju: »Zar smo i mi slijepi?« Isus im odgovori: »Da ste slijepi, ne biste imali grijeha. No vi govorite: ‘Vidimo’ pa grijeh vaš ostaje.«


 

Samo je prividno u žarištu evanđeoskog odsječka slijepac od rođenja. Dramatski se zaplet odvija oko Isusove osobe. Tko je, tko ga je ovlastio činiti onakvo nešto subotom? Taj je Isus grešnik, kršitelj Mojsijeva, tj. Božjeg zakona, od njega je nemoguće bilo šta dobra očekivati. Sve se kreće oko središnjeg Isusova izričaja kako je on ‘svjetlo svijeta’ (r.5). Isusu se žuri. Preostalo mu je samo malo vremena za djelovanje. Dok je tu među nama, svjetlo je svijeta. Ljudima se nudi posljednja šansa, životni kairos. Odluka treba pasti, inače čovjek ostaje u životnoj tami. Kako reagirati? Na taj znamen svjetla reagira svijet sljepilom, zas­lijepljenošću. Isusov znamen, čudo na slijepcu samo je objava spasenja, vjere koje se slijeva u Isusovoj osobi. Slijepac koji je progledao jasno to svjedoči pred Židovima, makar uz prijetnju da bude izopćen iz vjerničke zajednice, iz njihove sinagoge. On se ne da smesti u svome uvjerenju.

Međutim, u ovom surječju vrijedno je spomenuti kako taj ozdravljeni slijepac potvrđuje svoj osobni identitet. Na mnogobrojne upite, je li to taj slijepi, je li to on glavom, odgovara sretnik, sav u zanosu zbog zadobivena vida, da je to upravo on. Roditelja je strah pozitivo odgovoriti, a on gromglasno uzvikuje – da, to sam ja! Čovjek pred Kristom stječe svoj identitet. Ono što je bio Božji privilegij, naime, reći za sebe ‘JA JESAM’ (=Jahve), izgovara čovjek pred istim Bogom u Isusu za sebe. Čovjek pred Bogom postaje osobom, on jest, on je potvrđen.

Isusov dolazak početak je konačne razdiobe (grčki: krisis), prosudbe, konačnog sudišta u svijetu i svijetu. Sama njegova nazočnost izaziva alternative: vjera-nevjera, spas-propast. Svijet se suočava i sukobljava nužno s Isusom Kristom kao konačnom ponudom spasenja. To nikako ne uklapa u farizejski koncept, u njihov religijski i teološki sustav. To ima za njih daleko veću vrijednost od svjedočanstva samog ozdravljenika koji je progledao. Njegovo ih svjedočanstvo jednostavno ne zanima. Čak su uvrijeđeni i iritirani, postali su alergični na sve što im taj govori. Obasiplju ga psovkama i pogrdama, što odaje njihovu nemoć i nesigurnost da se suprotstave valjanim protudok­azima. ‘Ti govori i čini što hoćeš, mi ostajemo Mojsijevi’! Zaslijepljen­ost koja je toliko zla nanijela kroz samu povijest Crkve i Crkvi i Božjem djelu. Prisjetimo se samo koliko je zdravih pokušaja u povijesti Crkve propalo upravo zbog neuviđavnosti odgovornih, i koliko je stvoreno heretika jer odgovorni nisu razumjeli znakove vremena. Onaj bismo stav mogli označiti kao namjerna afektivna zaslijepljenost koja ne preže ni pred tim da pojedinca izopći iz svoje zajednice. U njihovim je očima i sam Isus opasni heretik koji je zašao s puta Zakona. Upravo se u starom hrvatskom izričaju za riječ heretik rabi riječ zašlac i stoji sam spram predaje, uhodanih propisa, normiranih istina. Heretik je skrenuo, sišao s puta na stranputicu.

Onaj izliječeni slijepac biva izopćen. Zapravo je to samo predigra konačnom izopćenju i osudi samog Isusa. Jer nije toliko kriv onaj ozdravljenik, već je kriv onaj tko je to učinio. Sami tijek procesa nosi stanovite crte Isusova saslušanja pred Pilatom. Na kraju se čovjek pita: Tko koga ispituje, tko komu sudi? Biva posve jasno: Isus nastupa kao presuditelj onima koji se zatvaraju Božjoj ponudi i istini koja se utjelovila u Logosu. A na završni upit farizeja glede vlastite sljepoće odgovara Isus otvoreno: Nisu oni slijepi. Oni su vidjeli što se zbiva preko njegovih ruku, za njegova zemaljskog djelovanja. Da su htjeli vidjeti, mogli su vidjeti što bijaše potrebno vidjeti: samu Božju nazočnost u Isusu Kristu. Stoga je njihovo sljepilo grijeh koji na njima ostaje kao povijesna hipoteka, jer nemaju ni najmanje želje popraviti svoje stanje. Time su sami sebe isključili iz dometa ovoga ‘Svjetla svijeta’. Sami su svoji krivci.

Ovaj je ozdravljenik dvaput progledao. Prvi put kad je umio svoje oči na Šiloamu. Povraćen mu je tjelesni vid. Drugi put kad je prepoznao u Isusu Božjeg Sina, Mesiju. Obje su činjenice važne u procesu vjerovanja. Vid je važan, ali je važniji onaj koji ga podaruje. Dakle, stari problem: Nešto ili Netko. Što mi je u vjeri najvažnije? I što trebam, odnosno tražim od svoje vjere? Da li samo trenutnu pomoć, olakšanje, utjehu, zdravlje? Zbog čega idemo u crkvu, na hodočašća, prošteništa? Zbog čega činimo zavjete, naručujemo molitve ili mise? Isus traži od nas osobnu ljubav, prihvaćanje. I da ga imamo uvijek u zreniku. On je sposoban izvesti i učiniti čudo.

Prisjetimo se Petra dok je hodio po vodi: dok je imao Isusa u očima, u pogledu, dotle je trajalo čudo protivno svim zakonima sile teže. Kad je ispustio Isusa iz vidokruga, kad su valovi i oluja zastrli pogled prema Isusu, počeo je tonuti i nestajati u vodama Genezareta. I ponovno čudo na vapaj za spas. Onaj tko ima Gospodina u očima, postaje, reći će kasnije Pavao Efežanima “svjetlost u Gospodinu i po Gospodinu” (5,8). I živite kao djeca svjetla!

Neodlučnost naših očiju. Jednom bismo gledali gore, drugi put dolje. Istodobno prema Nebu i Zemlji. Jednom bismo gledali iz Isusove perspektive, drugi put nas zavode primamljivosti ovog svijeta. Kolebanje između svjetla i tame, neodlučnost života. Vjera je trajna odluka za svjetlo. Čovjek postaje i biva ono što gleda, što ima u svojim i pred svojim očima. Psalmist će reći: Postaje sličan nijemom, gluhom, slijepom idolu onaj tko ga je načinio: gluh, slijep, nijem, bez osjećaja (“takvi su svi koji ih načiniše i svi koji se u njih uzdaju” – ps. 115,8).

Ivanovo evanđelje ne umara se naglašavati neprestance kako je s Isusom došlo svjetlo svijeta. Starac će Šimun reći, “svjetlo na prosvjetljenje naroda”(Lk 2,32). Čovjek, stvoren na Božju sliku i priliku, zagledav se u Isusa može vidjeti kako je sam zamišljen. Na nagovor Zmije prestupio je zapovijed i onda su im se oči otvorile za zbiljnost grijeha u vlastitom životu. U Isusovoj nazočnosti otvaraju se oči za zazbiljnost (tj. metafizika) koja je nazočna u Isusu Kristu (usp. učenike na putu u Emaus i kako im se otvoriše oči kod lomljenja kruha: Lk 24, 31). “Pazi, dakle, da svjetlo koje je u tebi ne postane tamom”, reći će na drugom mjestu sam Gospodin (Lk 11,35). Iz dana se u dan mora hraniti to svjetlo koje je u nama, u tihom promatranju, gledanju, zagleda­nosti u Gospodina, u onome što bi se dalo nazvati kontemplacijom. Osluškiva­nje njega sve dok on ne postane u nama živom riječju, puštajući ga kao svjetlo u srce, duh i tijelo.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne