Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 2,22-40
Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče: »Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Današnji nas blagdan vraća natrag u otajstva božićnih dana. Bog dolazi k nama, postaje čovjekom, nazočan je kao dijete. Utjelovio se u Mariji. Marija čuje riječ. Riječ je pogađa i više je ne pušta iz svog dosega. Marija pristaje na put koji joj Gospodin namjenjuje, makar ni sama ne zna što je sve čeka. Ništa joj nije uskraćeno u životu, ni križ, ni mač boli, ni patnja. Ali, do kraja ostaje vjernicom.
Marija, čovjek kao i mi, pozvan, izabran. Mora se izboriti za svoju vjeru, i to ostaje za nas mjerilom prema kome moramo mjeriti sami sebe. Ono što Pismo veli za Mariju, proteže se na sve nas, tiče se našeg ponašanja, naših odluka koje moramo svaki dan donositi. Kad mislimo o Mariji, tada nije toliko bitno da spoznamo nešto više o njoj, njezinu životu, prizorima iz za nas skrovitih godina Nazareta ili Egipta, nego je riječ o tome da živimo poput Marije. Da nam Marija postane uzorom. Ispravan odnos prema Mariji mora biti za svakog vjernika istinska životna pomoć.
Uz Mariju bi vjernički život morao biti ispunjeniji, sretniji, uspjeliji. Marija je konkretna životna pomoć na našem vjerničkom putu, u svim odsječcima našega vlastitog života. Njezin je život svakom svojom niti utkan u povijest Božjeg naroda, starozavjetnog, a poglavito novozavjetnog. U proročkom okruženju, pravi proročki lik.
Ovaj prizor u hramu nije obična ceremonija, standardni obred, već proročko pretkazivanje: Bog od nje traži, na usta starca, ne žrtvu ptica, nego žrtvu vlastita života (‘mač boli’), ali i žrtvu vlastitog Sina. Zacijelo joj je malo toga jasno, ili gotovo ništa joj nije jasno, i zato nastavlja svoj život u trajnom ozraju vjere i oblaka svjedoka.
‘Ja sam svjetlo svijeta’, reći će Isus kasnije u Ivanovu Evanđelju za sebe. U Šimunovu naručju zasjao je kao svjetlo Šimunova života, ali i kao ‘Svjetlo na prosvjetljenje naroda’. Što se od toga obistinilo u protekla dva kršćanska tisućljeća?
Starac, nadahnut i vođen Duhom, spoznaje ‘ovdje i sada’ (hic et nunc), na svoje oči, Svjetlo svijeta. Jedinstveni životni kairos koji se ne propušta. Je li moguće danas govoriti o Isusu kao Svjetlu svijeta nakon dva tisućljeća? Prije tridesetak godina slavilo se otkriće američkih kontinenata. Mnogi prigovaraju kršćanima ‘duhovni imperijalizam’. Svojim dolaskom nametnuli su svoju kulturu i vjeru, uništili sve postojeće. Ljudi se svjesno bune protiv bilo kakva tutorstva sa strane. Imamo ‘kulturu odbacivanja’ ili kulturu otkazivanja.
Zato nastaje temeljni problem: U kakvu ‘pakovanju’, kakvoj opremi nudimo to svoje kršćansko svjetlo, uvjerenje, osvjedočenje. Svi se bunimo protiv ideoloških predznaka i uvjeravanja, a problem je zapravo u svakome od nas: Koliko nas je iznutra zahvatilo, prosvijetlilo, ispunilo to svjetlo koje je došlo s Isusom na ovaj svijet?
Govoriti o ognju i vatri koja bi trebala zapaliti svijet, o svjetlu koje bi moralo obasjati sve ljude jest tematika svih pokoncilskih sinoda i vijećanja, ali bitni problem ostaje proces pounutrašnjenja: Svjetlo i vatra moraju žariti, paliti i sjati iznutra, moraju biti kohezivna snaga koja nas povezuje iznutra, a ne da se međusobno isključujemo ili izopćujemo.
Živimo u vremenu u kome je ideja Boga potamnjela ili izblijedjela i zato nam treba svijetlih uzora i primjera koji svojim životom artikuliraju, riječju i djelom, tu zbilju. Ljudi su u potrazi za sretnim osobama jer te na specifičan način posreduju iskustvo i nazočnost Nadnaravnog. Vjerujemo da se Bog na ljudski način susreo s čovjekom u Isusu, da bismo napokon bili lišeni uzaludna traganja za punim čovještvom, ali i za Božjim licem.
Starom Šimunu to se u životu posrećilo. Cijeli je život tragao i iščekivao, u kojem će djetetu prepoznati Obećanog. U ovom surječju može se navesti primjer kako Tibetanci nakon smrti jednog Dalaj Lame traže po cijelom Tibetu u malenoj djeci utjelovljenje njegova duha i novog Dalaj Lamu. ‘Jer vidješe oči moje spasenje tvoje’.
Kasnije će Pavao pisati Korinćanima kako su oni otvoreno pismo Kristovo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga, urezano u mekana srca, a koje vide i čitaju svi ljudi (usp. 2 Kor3,2-3). Svjetlo Isusa Krista svijetli u u ovome svijetu samo uz pomoć ulja našeg života, u povijesnim prilikama u kojima ižarujemo ili zastiremo, odnosno posve trnemo to jedinstveno svjetlo.
Ne smijemo također smetnuti s uma dalje Šimunovo proroštvo kako je Isus ‘kamen spoticaja’, ‘znak protimbe’, nezaobilazivi povijesni međaš i miljokaz. Čovjek se mora prema njemu orijentirati ili ga odbaciti zajedno s njegovom porukom. Jer je smetao od svog samog početka, već ga je Herod htio smaknuti, a onda sumještani u Nazaretu.
Za cijela Isusova javnog djelovanja imamo neprestance urote protiv njega da bi na kraju morao završiti na križu. Da dokaže koliko je Bogu stalo do čovjeka, da bi dokazao svakome od nas da mu nije stalo do vlastita života, nego do našeg spasenja i naše sreće. Cijeli njegov život, cjelokupna njegova pojava i riječ samo su jedan veliki poziv na ‘revision de la vie’, reviziju vlastitog života, ali poglavito na reviziju vlastite slike o Bogu i čovjeku.
Cjelokupna ljudska povijest, u svim svojim usponima i padovima, iluzijama i otrežnjenjima, poprima svoj smisao u ovoj osobi koja ima završnu i zadnju riječ te želi spas svih ljudi. Čovjek može u iluzijama živjeti, ali se ne može u iluzijama umrijeti. Isusov život, smrt i uskrsnuće su nam najčvršće hvatište.
Starac je Šimun to slutio, za to molio, cijeli život iščekivao, i na kraju mogao mirne duše i srca ‘otpočinuti u miru’, umrijeti sretan, jer je na svojim rukama imao onoga koga cijeli Svemir ne može obujmiti. Što je drugo euharistija u našim rukama nego Isus u Šimunovu naručju? Isus položen na naše ruke, ispružene, prazne, gdje nam se daje kao životni kruh i hrana. Bet-lehem dade se prevesti i s ‘Kuća kruha’. Nahrani nas, Gospodine, tom hranom za životni put…
