Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 12, 18-27
Dođu Isusu saduceji, koji vele da nema uskrsnuća, i upitaju ga: »Učitelju, Mojsije nam napisa: Umre li čiji brat i ostavi ženu, a ne ostavi djeteta, neka njegov brat uzme tu ženu te podigne porod bratu svom. Sedmero braće bijaše. Prvi uze ženu i umrije ne ostavivši poroda. I drugi je uze te umrije ne ostavivši poroda. I treći jednako tako. I sedmorica ne ostaviše poroda. Najposlije i žena umrije. Komu će biti žena o uskrsnuću, kad uskrsnu? Jer sedmorica su je imala za ženu.«
Reče im Isus: »Niste li u zabludi zbog toga što ne razumijete Pisama ni sile Božje? Ta kad od mrtvih ustaju, niti se žene niti udavaju, nego su kao anđeli na nebesima. A što se tiče mrtvih, da ustaju, niste li čitali u knjizi Mojsijevoj ono o grmu, kako reče Bog: Ja sam Bog Abrahamov i Bog Izakov i Bog Jakovljev? Nije on Bog mrtvih, nego živih. Uvelike se varate.«
Ma koliko bilo pitanje koje su postavili saduceji – a oni su nijekali uskrsnuće mrtvih – s jedne strane i smiješno, i iskonstruirano, ono ipak predstavlja srčiku svih naših nadanja i očekivanja u životu. Naime, vječno ljudsko, čovjekovo pitanje, postoji li vječni život, ima li vječnoga života ili ga nema? Smijemo li se nadati uskrsnuću od mrtvih, onkraj smrti? Na tome se odlučuje sve, s time stoji ili pada naša vjera.
Oduvijek je to pitanje zanimalo čovjeka, od onih iz vremena našega krapinskog čovjeka i neandertalskih vremena. Značenje toga pitanja napose je lijepo osvijetlio francuski genijalac Blaise Pascal u svojim suočavanjima sa skepticima svoga vremena. Čuveno je njegova klađenje sa skepticima. U razgovoru s onim koji dvoji spram vječnoga života on ulazi u okladu: Ako mi netko rekne, daj mi dokaz za vječni život? I ne dolazi li u pitanje glede vječnoga života ovaj moj sadašnji život kojim živim? Ne propuštam li ovostranost na račun onostranosti? – Pascal odgovara: Pa usporedi obje stvarnosti međusobno. Stavljam, odnosno dajem prednost vječnom životu i vjeri u onostranost naspram prolaznoga života u ovostranosti. – I tko gubi okladu? – Pod pretpostavkom da si u pravu, ja gubim okladu, i nema vječnosti.
I što bih u tome slučaju izgubio? Mjereno s vječnošću, beskrajem, doslovce ništa ne bih izgubio. Ništa ne bih izgubio u odnosu na vječnost. A zauzvrat pak što se tebe tiče: Pod pretpostavkom da si dobio okladu, da postoji samo ovostranost, ovaj život: Što imaš u rukama? Nekoliko desetljeća, ako se čovjeku posreći u životu, nešto malo prosječne i prolazne sreće, a za svu vječnost nemaš ništa. A tek pod pretpostavkom da si izgubio okladu, dakle, ako postoji vječnost, ako postoji beskonačnost, ti si izgubio, propustio misliti na nju. U tom slučaju gubiš sve, i to gubiš sve za ništa. Promisli, odvagni i izaberi, gdje je težina dokaza? Ne možeš izbjeći izboru i odluci. I na kraju ćemo vidjeti tko je u pravu…
Može čak zvučati i neobično, ali izvorni Stari zavjet jest jedina od velikih religija u čovječanstvu koja zapravo ne poznaje vjeru u besmrtnost i uskrsnuće u svome izvornom obliku. To je vjerojatno zbog otpora egipatskoj religiji koja je stavljala sve u onostranost i besmrtnost. Sve je bilo u službi faraona koji je za sebe gradio grobnice-piramide koje bi trebale biti stanovi besmrtnih, božanskih kraljeva. One trebaju faraone ovjekovječiti. Pa ipak Stari zavjet ostaje pri čvrstu uvjerenju kako Božja vjernost čovjeku nikada ne prestaje, pa dogodilo se što mu drago. Bog je neprevarljiv, on ostaje uvijek svojemu stvoru vjeran. Tomu je svjedočanstvo i dokaz Isusovo uskrsnuće od mrtvih.
Međutim, Isusov odgovor ide u drugome smjeru. Ako je saducejima glavni problem kako podignuti potomstvo, Isus usmjeruje pogled u vječnost. Ondje nema ni ženidbe ni udaje. Svi će biti kao anđeli Božji. Isus odgovara riječima koje je čuo Mojsije iz Gorućega grma: Ja sam Gospodin Bog tvoj, Bog Abrahamov, Izakov i Jakovljev! U čovjeku postoji urođena žudnja za vječnošću, neizbrisiva iz njegove svijesti. On želi živjeti svakom žilicom svoga bića.
Kroz gotovo cjelokupno Isusovo djelovanje i kroz svaku njegovu riječ provijava jedna temeljna melodija: Čovječe, ne budi autističan, sebičan, okrenut prema sebi. Prestani se vrtjeti samo oko sebe i svojih sitnih interesa, probitaka, ciljeva, želja, makar to bila neka neupitna i nedvojbena vrijednost i u samim Božjim očima, kao što su brak i ženidba. Tko uzme sebe kao mjerilo svih stvari, svoje interese kao jedinu istinsku vrijednost, taj na kraju žanje prijezir okoline. Isus svoje životne sokove crpe iz jedinstva s Ocem, on mu podaruje Duha živodajnog, on daje slobodu i širinu ljubavi. Njegovo darivanje dolazi iz Boga i uvire u Boga, i sve služi samo jednome: Svijet treba uvidjeti, ne što Isus može, kakve divne riječi izgovara, nego: Tko je on zapravo, tko se to i što se to u njemu krije! Tu je naglasak svega njegova djelovanja i nastupa. Treba promatrati Isusa u njegovu odnosu s vječnim Ocem, a to onda znači poziv čovjeku na premišljanje svojih životnih postavki.
Odvrati svoj pogled od sebe, skreni pogled na Isusa, prestani imati samo sebe u vidokrugu, usmjeri se prema Bogu. Usredištiš, fokusiraš li se na Boga, postane li on tvoje svjetlo, odnosno onaj ledac, prizma kroz koju prelamaš svoje misli, nastojanja, imat ćeš život u sebi, odnosno, one izvore vode što struje u vječni život (usp. Iv 4,10). U surječju s ovom neobičnom, bizarnom slikom o ženi i sedmorici braće vrijedi usporediti ovaj današnji tekst s Isusovim razgovorom sa Samarijankom, koja je tako reći na tekućoj vrpci mijenjala muževe, makar saduceji u svojoj umotvornoj sofisteriji navode ženu koja je imala sedmoricu braće za muževe. Gdje je život i što podaruje puninu života, i ovdje i u vječnosti? Isusov je odgovor jasan: Samo Bog! Samo Isus koji nudi svakome izvor žive vode, vodu života.
Vjerujem u uskrsnuće tijela i život vječni… Kršćanstvo ne obećaje jednostavno spasenje duša u nekakvu nejasnu, razvodnjenu onostranom svijetu u kome bi naprosto nestale sve vrijednosti i sve dragocjenosti ovoga svijeta, kao da bi bila riječ o kulisama koje su nekoć sagrađene te koje sad treba razgraditi i ukloniti. Kršćanstvo obećaje vječnost onoga što je već ovdje na ovoj zemlji postalo zbiljom.
Bog poznaje i ljubi ovakva čovjeka, cijela čovjeka. Ovakve kakvi smo sada. Besmrtno je dakle ono što raste i što se razvija u našem sadašnjem životu. Mi u svojemu tijelu trpimo i ljubimo, nadamo se i radujemo, žalosni smo, rastemo u konačnici s ovim vremenom. Sve ono što u našemu sadašnjemu životu raste jest zapravo neprolazno, ulazi u vječnost. Ono što smo postali u svojemu tijelu stoga je isto tako neprolazno kao i ono što je izraslo i što je sazrelo u srcu i središtu našega života, u povezanosti sa stvarima ovoga svijeta. U Božju će vječnost jednom biti prihvaćen ‘cijeli čovjek’ kakav je bio u ovome svijetu, kako je živio i patio, i on će jednoć u Bogu imati udjela u vječnosti. To je ono što bi nas trebalo ispunjavati dubokom radošću (J. Ratzinger).
Pjesnik i filozof Džubran ovako se izrazio: “O dušo! Kad ne bih žudio za besmrtnošću, nikad ne bih izučio pjesan što ga pjeva svemir, kozmos vremena. Bio bih samoubojica, od mene ne bi ništa ostalo osim moga pepela – skrivena u grobu. O dušo, da me nisu oprale suze te da duhovi bolesti nisu isprali moje trepavice, promatrao bih život kroz mrak – kao kroz koprenu. O dušo, život je mrklina koja se gubi na sunčevu žaru dana. O dušo, kad mi luda kaže kako duša propada s tijelom te ono što umire nikad se više ne vraća – ja mu odgovaram: I cvijet sahne i suši se, ali ostaje u njemu sjemenka i u našim je rukama poput tajne vječnoga života.” Stoga je i Isus onako mirno mogao poći u smrt. Bez straha utrnuća vlastitoga djela i riječi! Sjeme koje je posijao u ovu zemlju jest božansko sjeme uskrsnuća.
