22.4 C
Međugorje
12.08.2222.

Biblijska poruka 2. 6. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Jedinstvo u ljubavi, ljubav u jedinstvu

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Iv 17, 20-26

Isus podiže oči k nebu i pomoli se: »Ne molim samo za ove nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.

I slavu koju si ti dao meni ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno — ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.

Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije upoznao, ja te upoznah; a i ovi upoznaše da si me ti poslao. I njima sam očitovao tvoje ime, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima — i ja u njima.«


 

Čuli smo završni odlomak Isusove Velikosvećeničke molitve. Usrdna molitva za jedinstvo i učenika, i svih potonjih kršćana, vjernika. Jedinstvo Crkve temelji se na savršenom jedinstvu između Oca i Sina. Kao što Otac nije zatvorenost u sebe, okrenutost prema sebi, ne živi za sebe, nego sve predaje Sinu, i kao što se Otac definira prema Sinu, za Sina živi, Sina ljubi, njemu predaje svu svoju božansku moć i vlast i šalje ga u svijet, tako moraju biti i učenici upućeni jedni na druge, jedni za druge živjeti i svjedočiti Božju ljubav i jedinstvo u svijetu u kome žive.

Isus baca pogled u daleku budućnost. I moli za jedinstvo svih onih koji će tijekom stoljeća i tisućljeća u njega vjerovati i njegovima se priznavati: Moli da svijet upozna i povjeruje da je Otac poslao upravo njega, svoju završnu riječ u svijet. Tek jedinstvom u vjeri i ljubavi te u Isusovoj istini učenici mogu biti pred svijetom vjerodostojni svjedoci Božje ljubavi i istine Isusa Krista u svijetu.

Isus se oprašta od svojih. Izriče svoju oporučnu, posljednju želju. Ostavlja svoju oporuku u obliku molitve. Slobodno možemo ustvrditi kako je cjelokupni Isusov život jedna velika simfonija molitve, molitveni izričaj. Gotovo do iznemoglosti naglašava svojima da svi budu jedno. Tu želju i oporuku izriče u obliku usrdne, zaklinjuće molitve.

Tu nam postaje razvidno i jasno koliko mu je osobno stalo do jedinstva kakvo ćemo pronaći u Trojstvu. Ono do čega se ne može vinuti nikakvo ljudsko mudroslovlje ili znanost, postalo nam je jasno i očito u Isusovu životu, naime, koliko nam je Bog blizu, tko nosi ovaj svijet, u čijim je rukama te da čovjek nosi na sebi otiske i obrise Božjeg bića.

Ne moli Isus da budemo pošteđeni od ovoga ili onoga u ovome svijetu, od mržnje, progona i sl. Prisjetimo se samo primjedbe rimskog povjesničara Tacita koji je potkraj prvoga stoljeća napisao kako su kršćani navukli na sebe “mržnju čitavoga ljudskog roda”, budući da su prvi vjernici bili u svome ponašanju i životu živi prigovor tadašnjim ustaljenim životnim običajima i načelima, pa čak i državnim zakonima. Bili su izazov i spoticaj, upravo kao što to bijaše i Isusov križ.

Isus donosi poruku i istinu o Bogu. Ta poruka o Bogu – nošena Isusovim posvećivanjem i žrtvovanjem za svoje najbliže i za cijeli svijet – jest onaj oganj, ona vatra koju je htio baciti na zemlju te za koju bi htio da već gori poput silna požara. Želi zapaliti cijeli svijet svojom osobom.

I prema svjedočanstvu Novoga zavjeta Isus nije samo donositelj vatre, ognja, donositelj svjetla, nego je on sam vatra, sam je on izlazak vatrenoga, ognjenoga sunca nad svijetom koji se nalazi u tami i sjeni smrti. S Isusom prestaje vrijeme robovanja, nastupa epoha slobode i mira.

Danas se stvara jedinstvo na političkom, gospodarskom, globalnom planu. Svijet želi biti jedno. Međutim, to je jedinstvo bez Boga Oca. Gdje nema Oca, djeca se mrznu, nema topline doma, nema ognjišta, nema ljubavi. Sav govor o jedinstvu bez Boga jest ljudska tlapnja i čežnja, jest uzaludna gradnja Babilonske kule.

Krist je ponuda jedinstva svijeta i ljudi. U njemu je sve sadržano. Na nama je nositi i ostvariti Isusovu posljednju želju: Moliti za jedinstvo te biti osobe, ljudi jedinstva. Netko se izrazio kako nikada nije dovoljno podsjećati ljude na to da je na ovoj zemlji živio čovjek imenom Sokrat.

Točno je to, ali je još važnije i bitnije za nas podsjećati ljude, da je među nama živio i boravio te da djeluje po svome Duhu Bog i čovjek, Isus Krist. Taj lik nikako ne blijedi niti tamni u svijetu i svijesti čovječanstva, napose onih koji mu se predaju, u njega vjeruju.

Isusov je Duh jamcem da ništa od svega onoga što je on onda izrekao i povjerio apostolima ništa nije izgubilo od svojega značenja i sjaja do današnjeg dana. Kroz dva minula tisućljeća mnoge su istine ili nazoviistine srušene, za idućih dvije tisuće godina također će se zbiti isto s mnogobrojnim drugim povijesnim „istinama“, a dotle će Isusova riječ ostati vjerna sama sebi, neuzdrmljiva, svakom vremenu su-vremena, svakom uhu shvatljiva, i bitno nadvremenska. Kad se čovjek suoči s Isusovim riječima, suočava se s Istinom, s tajnom, čovjeku neistraživom, bez koje je međutim čovjek sam sebi još jedan veći upitnik i sam sebi neshvatljiv.

Isus nas poziva na intimno jedinstvo s njime. Na egzistencijalno nasljedovanje. A to nasljedovanje Isusa Krista ne znači imitacija, kopiranje, oponašanje, preslikavanje. To znači: Ići s njime i za njim ustopice, hoditi i su-hoditi, biti na njegovu putu. “Ja sam put, istina, život”. Dakle, zaputiti se za njim. „Gdje sam ja, bit će ondje i moj sluga!“ – Isusove su riječi (Iv 12,26).

To će reći: U ovome vremenu u kome živimo živjeti kako je Isus živio u ono doba. To će reći: Biti službenik, biti znak i apostol Božjeg kraljevstva. Biti znakom, što znači, svoju životnu zadaću učiniti stvarnom, prema mjerilima evanđelja. Biti blago-vjesnikom novoga poretka i novoga kraljevstva. Biti svjedokom praktične istine, a ne samo teoretskih načela.

Isus je uvijek praktičar, nikada teoretičar. Isus ne naviješta neki apstraktni ideal. Kraljevstvo je Božje stvarnost koja se ozbiljuje, konkretizira u praksi, povijesti.

Ne postoji apstraktno kršćanstvo. Ono postoji samo kao utjelovljenje, inkarnacija onoga što je Isus donio svijetu u zanesenim pojedincima, u ljudima. Postoje samo ljudi koji vjeruju u Isusa Krista i kao takvi tvore kršćane, odnosno kršćanstvo.

Dakle, nauk oblikuje, formira ljude, utiskuje im biljeg. U nasljedovanju Isusa Krista riječ je o konkretnome, osobnom, posve personalnom, a ne o općim mjestima i postavkama. Nema kršćanstva u čistoj, izvornoj kulturi, u kemijskom destilatu, nego samo u konkretnoj povijesnoj pojavnosti.

Isus nije bio osoba koja bi bila bezbojna i koješta podnosila, tolerirala. Za njega je glede čovjekova života i odnosa prema Bogu jedno važno: “Prepoznat ćete ih prema njihovim djelima i plodovima”. A koji je i kakav plod vjere u čovjekovu životu? Isus je čak pohvalio pogane zbog njihove vjere i suprotstavio ih svojim sunarodnjacima, kod kojih nije pronašao vjeru, onako snažnu kao u pogana koji su se susreli s Isusom te zato iskusili snagu njegove osobe i riječi. Sjetimo se onoga rimskoga stotnika i žene Sirofeničanke!

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne