Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 1,26-33
U šestome mjesecu posla Bog anđela Gabriela u galilejski grad imenom Nazaret k djevici zaručenoj s mužem koji se zvao Josip iz doma Davidova; a djevica se zvala Marija.
Anđeo uđe k njoj i reče: »Zdravo, milosti puna! Gospodin s tobom!«
Na tu se riječ ona smete i stade razmišljati kakav bi to bio pozdrav. No anđeo joj reče: »Ne boj se, Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo, začet ćeš i roditi sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega. Njemu će Gospodin Bog dati prijestolje Davida, oca njegova, i kraljevat će nad domom Jakovljevim uvijeke i njegovu kraljevstvu neće biti kraja.«
Blagdan Gospe od Anđela – Porcijunkule – nova je zgoda da se još jednom na trenutak zaustavimo i da, potaknuti čudom koje se u toj crkvici dogodilo u životu sv. Franje, dotaknemo ono najbolje što jesmo.
U trećoj godini svoga obraćeničkog puta Franjo se na nov način susreće s Bogom milosrđa u Porcijunkuli. Tu se počinje događati novo iskustvo Svečeva odnosa s Bogom i nova obnova Crkve. Slušajući Evanđelje u Crkvici Svete Marije od Anđela, Siromah čuje riječ živoga Boga koji se obraća upravo njemu. Kada je jednoga dana svećenik u bogoštovlju navijestio riječ: «Ne stječite zlata, ni srebra, ni mjedi sebi u pojase, ni putne torbe, ni dviju haljina, ni obuće, ni štapa. Ta vrijedan je radnik hrane svoje» (Mt 10, 9-10), Franjo je ponizno zamolio svećenika da mu tu riječ protumači. Kad je čuo svećenikovo tumačenje, radosno je uskliknuo: «Ovo je ono što hoću, ovo je ono što tražim, ovo želim cijelim srcem izvršiti» (Cel. 1, 21). Od tada Evanđelje za njega nije samo neka zgodna ideja, teoretski nauk, drevna mudrost. Franjo počinje doslovno živjeti Evanđelje. Ono je njegov način postojanja, egzistiranja. Riječju ga tumači tek onda kada se za to ukaže zgoda. Dopustio je da ga Riječ pritisne svom svojom težinom i zahtjevnošću. Što god odlučnije pristaje uz zahtjevnost Evanđelja, njegovo biće jasnije spoznaje i pronosi mir i dobro. Tako se rađa novi preporodni put hoda s Bogom koji traje i danas.
Ono najbolje
Čovjek je obdaren različitim darovima koji se mogu razvijati samo uvježbavanjem. Na primjer, darovano nam je središte za govor koji omogućuje razvoj naše čovječnosti; imamo mišićno tkivo. Ti bi darovi (u)venuli kada se njima ne bismo služili. Čovjek je u svojoj biti duhovno biće. Duhovnost je ono najbolje što čovjek jest. Tim darom spoznajemo Boga u sebi i sebe u Bogu. Ako se čovjek ne služi darom duhovnosti, tada sahne njegovo središte. Postaje poput stabla koje izvana izgleda zdravo, ali je u svom središtu šuplje i trulo. Znakovi koji ukazuju na takvo stanje jesu: opći umor, nezadovoljstvo, sebičnost, pohlepa, osjećaj besmisla života. Čovjek koji zanemaruje duhovnost odlazi od užitka do užitka, koji se pretvaraju u dosadu, a veoma često i u neprijateljstvo. Takvo stanje često dovodi do različitih ovisnosti o opijatima, a oni koji su moćniji i utjecajniji u takvu stanju postaju veoma opasni. Upravo to pokazuje naše vrijeme. U zaboravu Boga „čini se da sve ide jednako dobro i bez Boga. No, istodobno postoji i osjećaj frustracije, nezadovoljstvo svime i sviju, pa otuda krik: nije moguće da je ovo život. Doista, nije“ (Benedikt XVI). Dokaz za to zacijelo su različite krize koje su posebno došle do izražaja u XX. stoljeću i nastavljaju se u ovom, dvadeset i prvom.
Sv. Franjo u Porcijunkuli otkriva onaj najbolji dio sebe: sebe sposobna čuti Boga i stupiti s njim u odnos ljubavi. To otkriće snažno preporađa i pokreće njegov život i živote mnogih sve do danas. Franjo u svojoj jezgri, srcu postaje zdrav. Živi sklad sa Stvoriteljem i svime stvorenim. O tome pjeva u svome hvalopoju Pjesmi brata Sunca. Ne samo da ne otima ono što mu pripada, nego razdaje i ono što bi mu moglo pripadati. Njegovo iskustvo, zajedno s iskustvom njegovih sljedbenika, plodi duhovnim, socijalnim, političkim i uljudbenim preporodom Europe. Sveti Franjo postao je i do danas ostao zanimljiv katolicima i nekatolicima, vjernicima i nevjernicima, neukima i učenima. Njegova vjernička i pjesnička duša, Bogom (do)taknuta i pokrenuta u Porcijunkuli, ne prestaje poticati druge da žive radosno i promiču mir i dobro.
Dar i uzdarje
Generalnom ministru Male braće papa Ivan Pavao II. piše: „Porcijunkula je jedno od najčasnijih mjesta franjevaštva, drago ne samo franjevačkom Redu nego i svim kršćanima koji tu, svladani snažnim povijesnim uspomenama, primaju svjetlo i poticaj za obnovu života kao znak temeljitije vjere i istinskije ljubavi“. Zašto je to tako? Na tom se mjestu dogodio susret Boga i čovjeka. Bog je progovorio, a Franjo je riječ čuo i na nju cijelim svojim bićem odgovorio. Dogodila se pretvorba ljudskoga u Božje. Čovjek se otvorio Bogu i ušao s njim u prisno zajedništvo.
Franjino obraćenje jest, na neki način, trajno utjelovljenje Sina Božjega. Obogaćen je Očevim Obećanjem i on to iskustvo dalje predaje. Uvjet za to jest kršćanska molitva. Za Porcijunkulu, mjesto novih Duhova, Franjin životopisac piše: „Neprekidno, danju i noću su oni koji su boravili u tome mjestu, bili zauzeti božanskim pohvalama; oko sebe su širili divan miris pobožnosti, provodili su život anđeoski“. Slično kao što zrcalo prihvaća i dalje zrcali čudesni sunčev sjaj i toplinu, tako su Franjo i njegova braća upijali Boga ljubavi i njegovom tajnom druge doticali. Obilje koje su besplatno primali, besplatno su dalje darivali. To je narav Evanđelja. Ono se uvijek želi dalje događati; u sebi nosi moć nejako i maleno preoblikovati u snažno i velebno.
Uz Porcijunkulu je vezan i glasoviti oprost koji je sv. Franjo g. 1216. dobio kao povlasticu od pape Honorija III. Papa je naime svima koji u Crkvici Sv. Marije od Anđela ispovjede svoje grijehe, prihvate pokoru i krenu putem obraćenja, dao potpuni oprost od krivnje i od mogućih kazni za te grijehe. U to je vrijeme u Crkvi bila praksa da se za teške grijehe, učinjene poslije krštenja, mora činiti velika pokora ili hodočastiti u Svetu zemlju. Svrha takve vježbe bila je stvarna preobrazba pokornika. Hodočašće u sveta mjesta bilo je veoma skupo. Mogli su na nj krenuti samo bogati. Svetac želi da Porcijunkula postane hodočasničko mjesto tako da i siromasi mogu dobiti milost brisanja krivnje. Oprost je pokornike poticao na najodlučniju zahtjevnost Evanđelja.
Dar «porcijunkulskoga» opravdanja prenosi se i na pokojnike. Naime, narav je duhovnih dobara takva da se mogu prenositi i preko granice groba. Imamo iskustvo da smrću drage osobe ljubav ne samo da ne gasne, nego da se razbuktava i dozrijeva. Mi možemo živjeti u ljubavi s našim pokojnicima. Zagovornom molitvom i spremnošću na obraćenje možemo sudjelovati i u njihovu oslobođenju od zasluženih kazna za grijehe. To spada u poklad vjere Boga milosrđa. Tako je Blagdan Gospe od Anđela postao svetkovanje milosrđa i ljubavi koje nadilazi granice prostora i vremena. Zgoda za razmjenu duhovnih dobara nikada ne prestaje. Ona je onodobna, ovodobna i svedobna.
Članak Simbola vjere: „Vjerujem u općinstvo svetih…“, u porcijunkulskom oprostu dobiva već sada svoj veoma zbiljan izraz. Zajedništvo ljubavi koje danas počinjemo živjeti ima perspektivu što vječno ostaje. Življenje te istine u čovjeku pokreće i odgaja ono najbolje što on jest – ono po čemu urasta u svu Božju puninu.
