Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 12,39-48
Reče Isus svojim učenicima: »Ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite, Sin Čovječji dolazi.«
Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?«
Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima. I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati!«
Novom usporedbom Gospodin poziva svoje na trajnu budnost i spremnost u svako doba dočekati i gospodara kad se vraća sa svadbe, ali isto tako i kradljivca koji se šulja u noći da prokopa kuću. Nepredvidivost njegova ponovnog dolaska dade se usporediti s ponašanjem kradljivca, provalnika koji – ako je kuća bez straže ili nečuvana – lako prokopa zid od gline i provali te pokrade sve vrijednosti iz kuće. Jasno, gospodar bi kuće bio budan kad bi znao u koji čas, u koje će vrijeme doći provalnik da okrade. Nitko pak ne zna dan D kad će se to dogoditi. Isus čak pojačava svoje riječi! Budite spremni! U čas u koji se i ne nadate, Sin čovječji dolazi! (r. 40).
Stoga vrijedi upitnik, kakvim se želimo pokazati kad dođe Sin Čovječji, kakvi bismo htjeli izgledati pred njegovim licem i pojavom? Kad se nas dvojica suočimo, licem u lice. On će doći „suditi žive i mrtve“. A doći će taj trenutak, neminovno! Svakomu od nas.
Petar bi htio pojašnjenje, na koga se Učiteljeve riječi odnose, na sve ili samo na učenike. Isus jasno veli samo jedno, kako se od upravitelja traži vjernost, odgovornost u službi. Isto će reći i Pavao u Prvoj Korinćanima (4,2) kako se od upravitelja traži odgovornost i vjernost u službi, misleći na sebe i ostale apostole u Crkvi. – Pa i u ovo doba – po cijeli dan bije nas s televizijskoga zaslona riječ i poruka: Budimo odgovorni!
I ponovno Isus naziva blaženim (r.43) onoga slugu koga gospodar zatekne kako odgovorno i vjerno upravlja njegovim imanjem. Primjer toga vjernoga upravitelja imamo u starozavjetnom Josipu Egipatskom. I opetovano Isus jednim ‘amen’ potvrđuje svoje riječi! To je kao zakletva, riječ jamčevine. Od privremenoga upravitelja on biva promaknut i postaje trajni upravitelj svega njegova imanja.
Zanimljivo je da Isus u svome dolasku – u slici onoga koji se vraća sa svadbe – ponovno izvrće, okreće naglavačke naše ljudske kategorije. Namjesto da bude poslužen, dočekan, da mu se operu noge, da se presvuče, on se sam pripasuje, služi svojim vjernim slugama, poslužuje njih. Za njega nije nikakva sramota tako se ponašati. Kao da nam želi reći, ne trebamo ga se bojati, budemo li u svome životu vjerni i savjesni, budemo li na oprezu i budni, da nam tko ne prokopa ili potkopa životnu kuću.
Tomu vjernomu sluzi suprotstavlja Isus neodgovorna slugu koji se ponaša bahato, jede i opija se, tulumari i ‘banči’, druge zlostavlja, koji cijelim svojim ponašanjem naskroz odudara od onoga što njegov gospodar od njega očekuje. Sam se pravi gospodarem, ponaša se kao pravi ‘paša’ među ostalom služinčadi i robovima, živi lakoumno, neodgovorno, zlorabi svoju službu.
Jao njemu kad bude morao polagati račun za svoje ponašanje i upravljanje. Takva čeka zla sudbina jer se uopće nije bavio mišlju niti mu je padalo na pamet da bi gospodar mogao doći u neočekivano vrijeme. Sve mu se okreće u zlu kob, u sud i osudu: Dat će ga rasjeći u komade, dodijelit će mu mjesto u paklu, bit će zauvijek isključen iz zajedništva spašenih. Možda Luka ovim smjera i na sudbinu Jude Iškariotskoga koji se objesio nakon što izdade Isusa.
Znanje ili neznanje znaju ponekad čovjeka učiniti u većoj ili manjoj mjeri odgovornim i krivim pred sudom. S tim računa i Isus na konačnom obračunu. O tome govori i Pavao u svojim spisima: Židovi su odgovorniji od pogana jer su imali Mojsija, Zakon, jasnu objavu, jer su, konačno, imali i Isusa u svojoj sredini.
Psalmist moli da mu se oproste grijesi kojih nije ni svjestan (Od potajnih mojih grijeha očisti mene – molimo u Ps 19,13). Isus moli da im Otac oprosti jer ne znaju što čine (Lk 23,34). Isus završava svoje riječi slikom iz novčarskoga svijeta. Novčarsko poslovanje prenosi na vjersko i etičko. Gospodin će od onoga tko je mnogo primio na kraju tražiti također maksimum. Što je pak s onima koji znaju da zlo čine pa ga, unatoč znanju, svjesno čine? Može li se za njih tražiti oprost na konačnom sudu?
Nimalo ugodne ili pak utješne riječi iz Isusovih usta. Štoviše, krajnje neumoljive, na trenutke i surove. Riječ je o Isusovu dolasku te našemu ponašanju u međuvremenu. On će sigurno doći. To nije stvar matematike ili fizikalnih zakona svemira, svemirske entropije niti apokaliptičkih pretkazivača kraja svijeta.
Biblija se ne bavi kozmologijom i kozmičkim svršetkom svijeta, nego čovjekovim osobnim susretom s Bogom. Bog dolazi. To je dolazak u svjetlu, pa stoga i imamo u ovim slikama noć kao vrijeme radnje te poziv na budnost i molitvu. Ima u Isusovim riječima i utješnih motiva, on sam se pripasuje, poslužuje, Bog ima srca i ljubavi, on se ponižava, on na kraju ne škrtari, nije on negdje u nebeskim visinama, nego dolazi čovjeku i nudi nam se u izobilju, u punini.
Život ne pripada nama, nismo ga sami stvorili, život je nama darovan. Sam je Bog iskon i smisao, konačni cilj našega bivovanja ovdje na ovom planetu. Treba smatrati velikim darom da uopće jesmo, da postojimo, i stoga moramo sa životom ophoditi u zahvalnosti i odgovornosti.
Ne stojimo prkosno herojski naspram sudbini poput Sizifa ili praznom kozmosu, kako je mislila stoička etika, nismo izručeni slijepoj sudbini, svi smo mi djeca, voljena i željena, sinovi i kćeri Oca nebeskoga, i živimo u vremenu koje nam je odmjereno. Stoga je pitanje kakvi bismo htjeli biti na sudu? Kako i kakvi se pojaviti pred Gospodinom?
Tematika budnosti i bdjenja napose je značajna u monaškom životu i molitvi noćnih časova (tzv. matutina). Jedna je švicarska benediktinka-redovnica (+Silja Walter) napisala pjesmu u kojoj je riječ o tome da netko mora biti doma, biti budan:
“Netko mora biti doma, Gospodine /kad ti dođeš./ Netko te mora očekivati, /gore na brdu, pred gradom.// Netko mora izglèdati prema tebi, danonoćno./Tko zna kad ćeš doći?/ Netko mora bdjeti dolje na mostu/ da najavi tvoj dolazak./ Jer ti, Gospodine, dolaziš kao kradljivac u noći./ Naša je služba bdjeti, bdjeti./ Pa i za svijet, on je tako lakouman, /vrti se uokrug, uokolo, pa ni noću nije doma./ Misli li on uopće na to da ti dolaziš?/ Da si ti njegov Gospodar i da sigurno dolaziš?// Gospodine, netko te mora izdržati, / podnositi, ne pobjeći sa stražarskoga mjesta./ Izdržati tvoju odsutnost…/ Izdržati tvoju šutnju…/Izdržati tvoje patnje, tvoju smrt/ i od toga živjeti./ Mora to uvijek netko činiti sa svima drugima, /i za sve druge.
// I netko mora pjevati, Gospodine, kad ti dođeš./ To je naša zadaća i služba: Vidjeti te kako dolaziš i pjevati./ Jer ti si Bog naš./ Jer činiš silna djela koja nitko drugi ne čini./ I jer si ti slavan i čudesan kao nitko drugi.”
Moramo uzimati jedni drugima strah iz srca, jedni druge imunizirati i štititi protiv beznađa i očaja koji se oko nas širi. I naša molitva može glasiti samo u novozavjetnom tonu: Dođi, Gospodine, prodri i u naše srce i otjeraj svaki strah i noć.
