Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 9,14-29
Kad Isus siđe s gore i dođe k učenicima, ugleda oko njih silan svijet i pismoznance kako raspravljaju s njima. Čim ga sve ono mnoštvo ugleda, iznenađeno brže pohrli pozdraviti ga. A on ih upita: »Što to raspravljaste s njima?« Odvrati netko iz mnoštva: »Učitelju, dovedoh k tebi svoga sina koji ima nijemog duha. Gdje ga god zgrabi, obara ga, a on pjeni, škripi zubima i koči se. Rekoh tvojim učenicima da ga izagnaju, ali ne mogoše.«
On im odvrati: »O rode nevjerni! Dokle mi je biti s vama? Dokle li vas podnositi? Dovedite ga k meni!« I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. Isus upita njegova oca: »Koliko je vremena kako mu se to događa?« On reče: »Od djetinjstva! A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!« Nato mu Isus reče:»Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!« Dječakov otac brže povika: »Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!« Vidjevši da svijet odasvud grne, Isus zaprijeti nečistomu duhu: »Nijemi i gluhi duše, ja ti zapovijedam, iziđi iz njega i da nisi više u nj ušao!« Zloduh nato zaviče, žestoko strese dječaka te iziđe, a on osta kao mrtav te su mnogi govorili da je umro. No Isus ga dohvati za ruku, podiže ga i on ustade.
Kad Isus uđe u kuću, upitaše ga učenici nasamo: »Kako to da ga mi ne mogosmo izagnati?« Odgovori im: »Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom.«
Isus liječi opsjednuta dječaka. Dramatičan je to prizor. Na kraju čini se kao da Isus uskrisuje mrtvaca, jer je dječak prema mnogima već mrtav od siline, žestine demonskoga opiranja da napusti dječaka. Sami čin oslobađanja od nečiste sile jest po sebi značajan, ali je daleko značajnije, zapravo je bitno ono što Isus od svih traži, a to je vjera. Pitanje vjere i nevjere, Gospodine, vjerujem – pomozi mojoj nevjeri! – to je jedino što se može oteti iz čovjekovih, očevih usta. Pomozi mi, Gospodine, makar i ne vjerujem, makar i nisam kadar niti znam vjerovati.
Isus oslovljava sve: O nevjerni naraštaju! Kao da se iz tih riječi izvija nešto poput Isusove silne usamljenosti. Sam među svjetinom koja ga ne razumije i ne prihvaća. Učenici također nepoučljivi. Tek što je sišao s Tabora gdje su Petar i dvojica Zebedejevih bili u njegovu društvu, promatrali njegovu slavu, dolje, u podnožju čeka ga skupina pismoznanaca. I ne će ga više ispustiti iz svojega zrenika, očišta i dohvata, salijetat će ga na sve strane, okruživati sa svih strana, sve do križa. Upravo kao hijene koje se kupe oko plijena, koje su namirisale krv. Na svoj način oni će odnijeti pobjedu nad ovim Isusom, njegovom zemaljskom pojavnošću.
Te ćemo pismoznance pronaći u Markovu Evanđelju na svakom koraku gdje izranjaju i pojavljuju se sile protivne spasenju u Isusovoj osobi. Oni su demonski nastrojeni protiv Isusa, oni sa svojom teologijom i znanjem utjelovljuju u sebi ideologiju prisile, straha, oni žive u prividnom svijetu, protiv Isusa su započeli borbu na život i smrt. Oni su trajno u strahu od popustljiva tumačenja Zakona, a Isus svojim postupcima pravi i otvara velike pukotine u njihovu sustavu. Oni pak sa svoje strane misle da žive herojski, na herojski način obdržavaju Božje propise. Isus pak prema njihovu poimanju živi nerazumno, on se upušta u društvo sa sumnjivim osobama, s pijanicama, prostitutkama, prevarantima, carinicima, narodnim izdajicama. Nisu oni protiv obraćenja, ali su protiv drugovanja s javnim grješnicima. Oni žive u deformiranoj, iskrivljenoj religiji.
Marko u svome Evanđelju ne propušta priliku napraviti poveznicu između pismoznanaca i bolesti te opsjednutosti. Već za prvoga čuda u Kafarnaumu, u sinagogi, kojom prilikom Isus izgoni iz čovjeka nečistu silu, tu su i pismoznanci. Oni onemogućuju Božje djelovanje, oni se isprječuju Isusu na svakom koraku, svojom pukom nazočnošću, i sukladno Isusovoj riječi oni su prave štetočine koji krivotvore Božju nakanu svojim krivotvorinama i tumačenjima. I ovdje su ti pismoznanci u raspri s učenicima, pokušavaju nametnuti svoju volju narodu. Vjerojatno su pokušali protumačiti narav opsjednuća, tko je kriv što je dječak u takvu stanju i sl. Dječak od najranijega djetinjstva živi između vatre i vode, dok pismoznanci žive u svojoj izdvojenosti, usamljenosti. Oni su do te mjere Isusu za petama da svako čudo koje Isus čini u njihovoj nazočnosti jest nešto kao anticipacija Isusove smrti i uskrsnuća.
U cijelom događaju ozdravljenja ovoga dječaka otac ima veliku ulogu. I onaj otac Jairove kćerke dolazi k Isusu s molbom, udovica iz Naina ima samo njega jedinca koga nose na nosilima u groblje, izvan gradskih zidina. Ili pak ona žena Sirofeničanka koja moli za svoju kćerkicu, teško opsjednutu. Ovdje otac viče u svojoj zdvojnosti Gospodinu: Ako što možeš! Pomozi, zaklinjem te! Nevolja je prevelika. Odgovor se rađa iz nevolje, odgovor koji je najprimjereniji ljudskom stanju duha.
Tko se odvaži reći ‘vjerujem’, mora u istom dahu reći kako on to može jer se pouzdaje da mu Bog uvijek (pri)pomaže, da pomaže ljudskoj vjeri, pa u konačnici nije više pojedinac subjekt vjere, nego Bog. Jedino u svijesti i sa znanjem o vlastitoj nevjeri čovjek može Božji dar vjerovanja radosno i s utjehom priznati i prihvatiti. Vjera je čovjekova otvorenost prema Božjem djelovanju, bezuvjetna otvorenost, čekanje koje se usmjeruje prema Gospodinu, svjesno svoje nedostatnosti.
Otac živi u stalnome strahu i panici od ponovnoga napada opsjednuća, a isto tako i dječak koji je postao igračkom nekih čudnih demonskih sila koje njime gospodare i omlaćuju kao vjetar granama. I neprestane molitve i zaklinjanja, dok se ne smiri. Zatim ponovno strah od novoga napadaja. Sve je razapeto između molitve i vapaja, vjere u uslišanje i ozdravljenje, ali na kraju sve ostaje po starome. Za dječaka su roditelji jedini oslonac u životu, a kad dijete spozna da ni otac ništa ne može, da je i on nemoćan, onda je ono još više izgubljeno. Odrasta u protuslovnom svijetu, postaje teret sebi i drugima.
Dijete je nešto kao ovisnik koji životari od napada do napada, od jedne do druge oluje koja će se na nj sručiti. Dječak ne može ništa učiniti ni za bolest ni protiv nje, a to ga onda vodi u stanje odbačenosti. Roditeljska je kuća nemoćna, pogotovo otac i majka. On je teret svima, i obitelji, i samomu sebi. Dijete je kazna sebi, ali je teška kazna i noćna mőra kući, njime su kažnjeni svi. Stoga i ovaj vapaj: Ako možeš što! Pomozi! Treba vjerovati – i stoga moli Isusa da mu pomogne još čvršće vjerovati.
Isus potom govori učenicima kako se ova vrsta demona izgoni samo molitvom (r.29) a u nekim tekstualnim inačicama postom i molitvom. Jedinstvo, sinergija molitve i posta čini da je dječak ozdravio. Molitva je bitna. Prisjetimo se Isusa molitelja. Moli na brdu, u tišini noći, i u molitvenom zanosu njega nose morski valovi, ulazi u lađu. Potpuno je uronjen u Božju blizinu i prisutnost. Na riječ se stišavaju morski valovi, na Isusovu riječ ozdravlja i ovaj dječak. Veličaj, dušo moja Gospodina, i sve što je u meni sveto ime njegovo… On ti ozdravlja sve bolesti tvoje, liječi sve slabosti tvoje pjeva u Starom zavjetu psalmist-prorok (Ps 103).
Čudesno je ali krajnje istinito: Tko u ovome podvojenu svijetu želi osloboditi sile ozdravljenja i spasenja, mora započeti najprije kod sebe te iz svoga babilonskoga srca i pomutnje istjerati kaos i nered. Taj se početak zbiva kad se čovjek vraća iz tuđine u zavičaj, k sebi. Kad spozna da ga Bog, koga želi protjerati iz srca i svijeta, ljubi, da se za njega brine i zanima, da je na svoja ramena uzeo sve naše grijehe i patnje, te kad možemo reći, posve neusiljeno: „Gospodine, vjerujem, pomozi mojoj nevjeri“. Kad se to dogodi, spustit će se na svijet nešto od sile spasenja s Kristove Golgote. Bog nije nešto daleko, nešto strano i tuđe u mome životu, nego ljubav koja sve nas prihvaća.
