U ovotjednoj emisiji Nada koja liječi psihologinja Marijana Grgić otvorila je jednu osjetljivu temu – govorila je o teškim psihičkim poremećajima, odnosno o teškim psihičkim stanjima, pokušavajući demistificirati neke stvari i približiti slušateljima ono s čime se susreće u savjetovalištu. Na početku je jasno naglasila kako nijedna osoba nije kriva za svoje psihičko stanje.
Želim govoriti o teškim psihičkim poremećajima, odnosno o teškim psihičkim stanjima.
Želim demistificirati neke stvari i približiti vam ono s čime se susrećem u savjetovalištu.
Posebno kada radim s osobama koje imaju dijagnoze poput shizofrenije, shizotipnih poremećaja i sličnih stanja. Ono što najčešće vidim nije samo patnja zbog simptoma, nego i krivnja osobe zbog onoga što proživljava. Možete li zamisliti, imate nešto što niste tražili i niste za to odgovorni, boli vas, a još se zbog toga osjećate i krivima
PSIHOLOŠKA I FIZIOLOŠKA PERSPEKTIVA
Važno mi je jasno reći: Nijedna osoba nije kriva za svoje psihičko stanje.
Kao što nitko nije kriv za bolest srca, za bolest bubrega, za dijabetes ili visoki tlak tako nitko nije kriv ni za psihičku bolest. U podlozi tih stanja vrlo često se nalaze biološki i genetski čimbenici, odnosno način na koji mozak funkcionira (American Psychiatric Association, 2013).
Uz to, određena životna iskustva, uključujući i teške ili traumatske situacije, bilo fizičke, psihološke ili duhovne mogu dodatno utjecati na razvoj i tijek bolesti.
Ali važno je naglasiti: da bolest nije izbor, i nije slabost i nije „manjak vjere“. To je stanje koje ima svoje stvarne opipljive uzroke.
Osobe koje dolaze često su jako uznemirene. Često osjećaju sram. Nekad osjećaju da ih okolina ne razumije. Ponekad se i same počnu povlačiti i skrivati. I ono što je posebno bolno, ponekad počnu negirati svoje stanje, jer im je lakše vjerovati da je problem „nešto drugo“.
Ponekad se to stanje pokušava objasniti isključivo duhovno, bez uvažavanja medicinske stvarnosti što je jako opasno za liječenje.
VAŽNOST LIJEČENJA I PRIHVAĆANJA
U radu često susrećem osobe koje imaju propisanu terapiju I ono za što se često borimo jest da osoba prihvati tu terapiju. Da shvati da lijekovi nisu kazna. Nego pomoć.
Da su lijekovi nekome jedini način da živi stabilan, mirniji i funkcionalniji život. I da u tome nema ništa loše. Naprotiv, to je dar. Dar vremena u kojem živimo. Jer danas osoba ne mora biti izolirana, zatvorena, udaljena od obitelji.
Može živjeti. Može voljeti. Može biti dio zajednice, ali uz jednu važnu stvar uz suradnju s liječnikom, psihijatrom i psihologom. Nažalost, kada osoba doživi odbacivanje od okoline, tada joj je još teže prihvatiti svoje stanje.
I tada se može dogoditi da prekine terapiju. Da traži druga objašnjenja.
Ponekad i da pomisli da je riječ o nečemu duhovnom poput opsjednuća. Zato je iznimno važno naglasiti: postoji razlika između duhovnih i psihičkih stanja.
I upravo zato je važna suradnja između svećenika, psihologa i psihijatra. Jer samo zajedno možemo pomoći čovjeku.
PRIMJER IZ PRAKSE
Želim podijeliti jedan primjer iz prakse koji mi je ostao u srcu.
Nedavno mi je došao jedan mladić koji se borio s vrlo teškim unutarnjim iskustvima. Imao je epizode u kojima je čuo glasove i zbog toga je nosio ogromnu krivnju.
Bio je odbačen od strane prijatelja, a djelomično i od strane obitelji, jer se znalo dogoditi da u tim stanjima reagira prema ljudima na način koji ni sam kasnije nije razumio.
Bio je jako ranjen i jako usamljen. U jednom trenutku došao je do točke u kojoj je razmišljao da prestane uzimati terapiju. U toj njegovoj boli pokušala sam ga najprije utješiti.
Rekla sam mu: „Ja nemam potpuno objašnjenje za tvoju bolest. Ali znam da je nisi izabrao.“
I onda sam mu rekla: „Najljepši dar koji možeš dati sebi, drugima i Bogu jest da prihvatiš svoje stanje i da iz njega napraviš ono najbolje što možeš.“ Rekla sam mu da ćemo zajedno tražiti put, najprije kroz liječenje, kroz ono što medicina može dati, a onda i kroz smisao.
I na kraju sam mu rekla: „Ako za sve nas pod ovim nebom ima mjesta, onda ima mjesta i za tebe.“ I to je ono u što duboko vjerujem.
DUHOVNA PERSPEKTIVA
I sada dolazimo do duhovne dimenzije. Ako si ti osoba koja se bori s teškim psihičkim stanjem, želim ti reći: nisi sam i tvoja bolest nije kazna… To je križ. Ali križ koji ima smisao, iako ga možda sada ne vidiš. Sveti Pavao govori: „…dan mi je trn u tijelu… da se ne uzoholim.“ (2 Kor 12,7)
Bog ne odbacuje, ne ponižava. Bog je blizu.
„Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca.“ (Knjiga psalama 34,19)
„Neću te zapustiti niti ću te ostaviti.“ (Poslanica Hebrejima 13,5)
Zato kažem: vi niste odbačeni od Boga. Možda od ljudi i jeste, ali ne od Boga.
FIZIOLOŠKO OBJAŠNJENJE (METAFORA)
Zamislite polje s brazdama kao kada sadimo krumpir. Kroz njih teče voda. Ako voda krene jednom brazdom, može prijeći u drugu, pa u treću. Tako je i u mozgu. Neki procesi se „prelijevaju“ i tu nam lijekovi pomažu. Mi ne želimo da promijene osobu, nega da ju stabiliziraju, da zaustave širenje i očuvaju ono što imamo.
Psihičke bolesti imaju svoje objašnjenje i nisu razlog za sram. Nisu razlog za odbacivanje. Ako nosiš težak psihički križ…ako se boriš…ako si umoran…želim da zapamtiš: ti nisi tvoja bolest. Tvoja vrijednost ne dolazi od tvoje bolesti i tvog zdravlja. Ti si osoba stvorena na božju sliku i priliku. Vrijedna, ljubljena, dostojanstvena. Možda je danas teško, ali nisi sam.
Bog je tu. I ljudi koji te razumiju postoje, samo hodaj korak po korak… Možeš živjeti, možeš voljeti, možeš imati smisao.
Marijana Grgić
