Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 7, 40-53
Kad su neki iz naroda čuli Isusove riječi, govorahu: »Ovo je uistinu Prorok.« Drugi govorahu: »Ovo je Krist.« A bilo ih je i koji su pitali: »Pa zar Krist dolazi iz Galileje? Ne kaže li Pismo da Krist dolazi iz potomstva Davidova, i to iz Betlehema, mjesta gdje bijaše David?« Tako je u narodu nastala podvojenost zbog njega. Neki ga čak htjedoše uhvatiti, ali nitko ne stavi na nj ruke.
Dođoše dakle stražari glavarima svećeničkim i farizejima, a ovi im rekoše. »Zašto ga ne dovedoste?« Stražari odgovore: »Nikada nitko nije ovako govorio.« Nato će im farizeji: »Zar ste se i vi dali zavesti? Je li itko od glavara ili od farizeja povjerovao u njega? Ali ta svjetina koja ne pozna Zakona — to je prokleto!« Kaže im Nikodem — onaj koji ono prije dođe k Isusu, a bijaše jedan od njih: »Zar naš Zakon sudi čovjeku ako ga prije ne sasluša i ne dozna što čini?« Odgovoriše mu: »Da nisi i ti iz Galileje? Istraži pa ćeš vidjeti da iz Galileje ne ustaje prorok.« I otiđoše svaki svojoj kući.
Blagdan je Sjenica. Sedmoga – posljednjega – dana svetkovanja bijaše običaj da su svećenici zlatnom posudom zahvaćali vodu iz izvora Šiloama te je donosili u svečanome mimohodu u Hram. Sedam bi puta obišli oko oltara i onda bi izlijevali vodu na žrtveniku. Time se povezivala misao na onu spasonosnu vodu u pustinji iz hridi, ali se ujedno iščekivao i živi izvor u samome Hramu prema viziji i pretkazivanju proroka Ezekijela. Isus koristi prigodu i označava sebe izvorom vode žive, i svi koji budu dionici te vode postat će ta voda u njima vodom što struji u vječni život.
Isus – izvor vode žive
To je zborio o Duhu Svetome koga su imali primiti oni koji vjeruju u njega. Duh još ne bijaše izliven, jer Isus nije bio proslavljen. Duh se izlijeva u trenutku kad Isus ispusti Duha na križu, a potom nakon uskrsnuća, prema Ivanovu Evanđelju. Prema Luki, na Pedesetnicu – Duhove.
Tom riječju Isus bi htio odgovoriti na egzistencijalni strah svakoga čovjeka, na čovjekovu nezasitnu glad i žeđ za bitnim u životu, za onim što mu život ispunja i osmišljava. Isusova je osoba nešto kao pročišćenje, smirenje, zasićenje svega u čovjeku. Čovjek se s Isusom poistovjećuje, i sam postaje drugima p(r)otokom, izvorom vode koja struji i napaja ljude.
I dandanas imamo obredna pranja u raznim religijama, a u nas je najzornije uranjanje i kupanje u čudotvornoj vodi u Lurdu. Svi hodočasnici, a napose bolesnici, uranjaju se u vodu, i mnogi osjete, iskuse ozdravljenje, mnoge prožme snaga, mnogi osjete kako su očišćeni od zla i grijeha. Jasno, sve je (po)vezano s vjerom u živodajnu snagu vode koja odnosi grijehe i u trenutku krštenja.
Voda je znamen života, ali i životvornoga Duha. Isus se očituje kao duhonosac, njegova osoba izaziva podjelu u narodu. Mnogi pristaju uz njega, drugi ga pak odbacuju. Pismoznanci žele dokazati kako ne može doći prorok iz Galileje, polupoganskoga kraja, pa stoga Isus ne može biti Mesija. Međutim, ne mogu ni znanost a ni sva njihova teologija reći tko je Isus.
Isus – Božji glas i glasnik
Nastupiti kao prorok u svome narodu znači nastupiti kao Božji glasnik, Božji glasnogovornik. I govoriti narodu, nutarnjom silom biti primoran kazivati ljudima što ne žele nikako čuti. Bijaše to oduvijek teška zadaća. S time se suočio i Isus među svojim sunarodnjacima. Dijeli on sudbinu Mojsija, Ilije, Izaije, Jeremije. Pa upravo u današnjem čitanju iz Staroga zavjeta, iz Proroka Jeremije, imamo zorno uprizorenje kako je Jeremija usamljenik i mora govoriti protiv svih. Živa slika, pralik Isusa Krista u Starom zavjetu.
Isus će reći: Ja sam vatra koja sažiže, voda koja natapa, ljubav koja podiže, istina koja se nudi. Ja sam sve ono što obnavlja, sjedinjuje. Iz mene istječu izvori što struje u život vječni. Ja vam dajem svoga Duha.
U međuvremenu sluge koji su poslani uhvatiti Isusa vraćaju se neobavljena posla. Svojim poslodavcima vele – krajnje otvoreno i pošteno – kako nisu mogli obaviti posao jer su doživjeli Isusa posve konkretno kao jednoga koji govori Božje riječi. „Nikada nitko nije govorio kao što taj čovjek zbori!“ Nerijetko obični, mali čovjek daleko lakše sluša, čuje i prihvaća riječ nego učenjak sa svojim predrasudama. Isusova riječ ima takvu moć i zračenje da osvjedočuje čak i one koji joj se zatvaraju i protiv nje se bore. Farizeji preziru obični puk, on je za njih prokleta svjetina koja ne poznaje Zakona i kojom se dade lako manipulirati.
Maleni razumiju Isusa
Obični čovjek, obični neuki svijet slijedi Isusa, slijedi onoga tko ga usrećuje. Mali čovjek osjeća da je ovdje netko tko ga ljubi i prihvaća. Drugoga svjedočanstva nema i ne treba. Nitko nije govorio kao što ovaj Isus govori. On je ljude dirao, on je govorio tako da su njegove riječi pogađale dušu i srce, on je donosio svjetlo i Boga u čovjekovo srce.
Zakonoznanci proklinju u ime Božjega Zakona ljude koji su od njih bliži Božjoj istini. Bacaju prokletstvo na one koji ne misle kao oni. Misle da znaju što Zakon misli i propisuje, misle da su proniknuli u duh Božjega zakona i smatraju svojom obvezom drugima svoje nametati. Ne trpe novotarije. Oni „propisuju“ Bogu kakav bi on morao biti. Sve to što taj Nazarećanin govori bez korijena je i povijesti, neprovjereno, priče za malu djecu. Ništa tu nije sigurno. Prema Isusovoj riječi njih zapravo osuđuje sami Mojsije jer ne žele vjerovati onomu o kome već Mojsije svjedoči.
Na pozornicu ponovno stupa Nikodem koji nam je poznat već iz onoga noćnog jeruzalemskoga razgovora s Isusom te upozorava na načelni postupak u vođenju procesa protiv nekoga. Čovjeka se može osuditi samo onda ako je prethodno saslušan, ako je proveden proces. Međutim, i prema njemu nastupaju s osudom. Bolje bi mu bilo da se bavi Pismom jer prema njemu nikakav prorok ne može ustati iz Galileje!
Isus i život Duha i u Duhu
Nikodem nastupa čisto formalno, ne govori on o onome što mu je zborio za noćnoga razgovora sam Isus, o životu odozgora, o Duhu koji donosi život. Doduše, i on zastupa Zakon. Ali, ako se pozivate na Zakon, onda idite do kraja. Nemoguće je činiti nepravdu uime Zakona.
Isus se predstavlja kao opasnost za vrhovništva i vlasti. Smatraju se ugroženima. Isus je za njih i njihov ugled i položaj koji imaju u narodu čista ugroza, njima prijeti gubitak utjecaja u narodu, gubitak gospodarenja nad običnim čovjekom. Stoga smatraju svojom obvezom ovoga Isusa što prije onemogućiti, domoći ga se i predusresti bilo kakav oblik pobune među običnim pukom. Ne mora to proizlaziti iz zlovolje ili nakane, nego je to jednostavno način na koji razmišljaju svi koji snose nekakvu ‘odgovornost’ u odnosu na druge ljude. Napose ovdje u Jeruzalemu, gdje sve vrije, a rimski su upravitelj i vojnici posvuda u gradu oko Blagdana.
Isus se pak sa svoje strane ne da ušutkati. Isusa ne će spasiti mudri Nikodemov savjet. I njegovo je ponašanje u stilu, ‘da – ali’. Isus je previše toga ‘zatalasao’ i zato bijaše smrt neminovna. Previše je zagazio u močvaru i žabokrečinu svoga okolja, zahvatio u smrtonosne vode farizejskoga ponašanja i kvarnoga kvasca.
On donosi novinu iz samoga Božjega krila, milost i istinu u život koji i nije život. Donosi istinu koja je životvorna. Cjelokupna Isusova poruka temelji se na tome da je Duh nešto posve osobno, živo, živodajno, i da čovjek treba upiti u sebe tu božansku energiju. On je Tješitelj, on uvodi u istinu života i Isusove osobe, on natapa sve što se sasušilo. Dopustimo mu da nas natopi, oplodi, da donesemo plodove dostojne svoje vlastite vjere.
