3.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Biblijska poruka 20. 8. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Bog je ljubav

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 22, 34-40

Kad su farizeji čuli kako Isus ušutka saduceje, okupiše se, a jedan od njih, zakonoznanac, da ga iskuša, upita: »Učitelju, koja je zapovijed najveća u Zakonu?« A on mu reče: »Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed. Druga, ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci.«


 

Isusov se život bliži kraju. Omča se oko njega neprestance steže sve snažnije, protivnici mu žele na svakome koraku postaviti zamke i stupice, stalno su mu za petama. U njihovim pitanjima prividno je riječ o za njih vrlo bitnim stvarima, a u biti njima nije do odgovora. Odgovor se po sebi razumije. Njima je do klopki u koje žele uhvatiti Gospodina. Pitaju Isusa koja je od preko 600 zapovijedi, propisa i zabrana u Zakonu najvažnija? I zato je Isusov odgovor krajnje jasan, jednoznačan; odgovor koji uključuje u sebi sve druge odgovore, zapovijed koja uključuje sve druge u sebe, jednostavno ih kao u žarištu sabire. Bez ljubavi je nemoguće bilo koju zapovijed izvršiti, ona je negdje kao temeljna boja svemu, grundiranje koje se provodi prije bilo kojega poteza kistom i životnoga zahvata. Isus obje zapovijedi ljubavi stapa u jednu. Ona je temeljni zakon kozmosa.

U ono doba nije postojala kategorija bližnjeg, makar je u Zakonu jasno naglašena. Zato će onaj pismoznanac u surječju spram najvažnije zapovijedi pitati, a tko je njegov bližnji (usp. Lk 10,25-37). Isusu je to prigoda da izrekne prispodobu o milosrdnom Samaritancu koji postupa iz samilosne ljubavi.

Upravo u toj prispodobi dokida Isus predrasude i projekcije koje je stvorilo društvo spram bližnjega. U liku milosrdnog Samaritanca stvara Isus novi kvalitativni znamen istinskog čovještva koje nadilazi čisto židovske okvire njegova vremena i ruši granice među ljudima na porevratnički način. Kako? Na koji način?

Naime, prema ondašnjem židovskom poimanju pojam bližnjega bijaše krajnje ograničen i partikularan, restriktivan na sve strane. Najbolje ćemo to sebi predočiti ako se prisjetimo tko sve nije spadao u kategoriju bližnjega. Ponajprije nitko tko nije pripadao Izraelcima, narodu Saveza. Dakle, svi “gojim”, pogani, stranci, Rimljani, zatim unutar naroda carinici, grješnici, nepravednici, bludnice, preljubnici, pogotovo gubavci, teški bolesnici. O njima se nije uopće govorilo. Zatim Samaritanci prema kojima su se ‘vjerni’ Židovi odnosili s krajnjim prijezirom, kao prema poganima. Upravo takav lik, jednoga Samaritanca, omraženoga, uzima Isus da uprisutni odnos prema bližnjemu, što jasno izaziva eksploziju bunta i provalu srdžbe prema njegovoj osobi.

Odgovor o ljubavi prema Bogu i bližnjemu može se činiti otrcanim, ali Isus im želi reći: “Pa otvorite cjelokupnu Bibliju, zavirite u psaltir, u proroke, i što ćete naći? Ta sve je pozvano hvaliti i slaviti Gospodina, iskazivati mu štovanje, ljubav: i živo i mrtvo. Zapravo, sve je produhovljeno i oduhovljeno. U svemu je otisak Božjega Bića i Duha. Vaš svakodnevni molitvenik, psaltir, završava usklikom: ‘Sve što god diše, što ima daha i Duha u sebi, Gospodina neka slavi, hvali, ljubi'”.

Zato je ljubav u temelju stvorenja i stvaranja jer Bog je ljubav. Bog samo iz ljubavi stvara. Lako je naučiti iz katekizma zapovijed ljubavi prema Bogu bližnjemu, ali nerijetko se ta riječ pretvara u fosil, okaminu, beživotnu krilaticu.

Što to znači konkretno, ljubiti Boga? Može li se ljubav narediti? Može li se ljubav zapovjediti? Pa ljubav se tiče čovjekovih najintimnijih osjećaja, i čovjek je tu slobodan, nemoguće je ljubav narediti. Boga ljubiti? Pa nitko ga nije vidio! Kako se može nešto nevidljivo ljubiti?

Pa ipak nam Ivanova Poslanica veli: “Tko ne ljubi, ostaje u smrti” (1 Iv 3,14), što onda uključuje da je čovjek sukrivac tuđe smrti, ako mrzi (3,15). Ne davati prostora životu znači automatski prepuštati prostor smrti. Dajemo li u svome srcu prostora ljubavi, proširit će se ta ljubav i u cijeli svijet. Ne ljubimo li, nastaje u nama prazan prostor u koji se onda znaju nastaniti demoni.

Danas je trećina svijeta ateistička. Zašto? Nije li to i zbog toga što smo mi kršćani premalo ljubili? Nije dovoljno umiriti svoju savjest i reći: Pa ja ne kradem, ne ubijam, ne griješim protiv svoga bračnog druga, ne ogrješujem se o zakon i propise, brinem se za svoju obitelj, za državne zakone… Tako se često nabraja u ispovjedaonici. To nije dovoljno da bi čovjek bio spašen. Spasenje je život u ljubavi i za ljubav koja je Bog. Biti kršćanin znači biti pomazan Duhom Božjim, Duhom ljubavi. Ili imamo ili nemamo Duha Božjega; tu nema neutralne zone. U ljubavi ljevica ne zna što čini desnica.

Ljubav je u konačnici solidarnost s drugima. Boga ljubiti znači opsluživati, obdržavati ono što on propisuje, smatrati njegovu prisutnost u vlastitom životu najvažnijom zbiljom vlastitoga života. I Isus veli prema Ivanovu Evanđelju: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ!” Ne će mu biti ništa teško, ako njegov život počiva na ljubavi i u ljubavi.

Ljubav ima uvijek pred sobom ‘ti’, a nikako samo ‘ja’, vlastiti ego. Zato u Bibliji stalni refren: Ne više bogova, nego samo jedan istinski. – I u životu: Ne više partnera – samo jedan! Samo se jednoga može istinski ljubiti. Ne mnogo partitura koje sviramo, nego samo jedna melodija, ona evanđeoska.

Isus je pitao nakon uskrsnuća Petra: Ljubiš li me? I Petar trokratno odgovara: Pa ti, Gospodine, sve znaš, ti znaš da te volim, da te ljubim! Pa makar sam ja onaj koji te izdao, zanijekao, koji nije imao snage biti u trenutcima kušnje s tobom i ostati tebi vjeran. Isus prihvaća Petrovu ljubav, prihvaća i ljubav one grješnice, javne žene, koja je plačući otirala suzama Isusove noge.

Ljubav stvara osobu, o tome govore filozofi personalizma. Egzistencijalizam naglašava  egzistenciju, a personalizam osobu. Isusu je do osobe.  I na kraju pitanje spram vjernosti jest pitanje, jesam li ja postao ja, jesam li izrastao u osobu. Jesam li ja sposoban u patnji, nevolji i boli biti nekomu prijatelj. Ljepota i patnja uvijek idu zajedno, u životu.

Isus nas upravo u svojoj patnji i s križa najviše ljubi. I očekuje od nas ljubav. Svi smo u konačnici beskrajno i beskonačno obdareni. Svi smo preobilno, toliko toga primili, a kako je maleno i neznatno ono što drugima dajemo? Svačije je srce upućeno na to da prihvati tuđu samilosnu ljubav.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne