-8.6 C
Međugorje
09.02.2323.

Biblijska poruka 22. 11. 2022. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Kad padaju zastori povijesti

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Lk 21,5-11

Dok su neki razgovarali o Hramu, kako ga resi divno kamenje i zavjetni darovi, reče Isus: »Doći će dani u kojima se od ovoga što motrite neće ostaviti ni kamen na kamenu nerazvaljen.«

Upitaše ga: »Učitelju, a kada će to biti? I na koji se znak to ima dogoditi?« A on reče: »Pazite, ne dajte se zavesti. Mnogi će doista doći u moje ime i govoriti: ‘Ja sam’ i: ‘Vrijeme se približilo!’ Ne idite za njima. A kad čujete za ratove i pobune, ne prestrašite se. Doista treba da se to prije dogodi, ali to još nije odmah svršetak.«

Tada im kaže: »Narod će ustati protiv naroda i kraljevstvo protiv kraljevstva. I bit će velikih potresa i po raznim mjestima gladi i pošasti; bit će strahotâ i velikih znakova s neba.«


 

Učenici se dive veličanstvenom zdanju koje je tuđin, Herod, Idumejac, koji ne bijaše Židov, podignuo na mjestu staroga Salomonova hrama. U Marka su poimence spomenuta četvorica prvopozvanih učenika, Petar i Jakov, Ivan i Andrija, koji razgovaraju s Isusom, a zgoda se odvija ne u Hramu, nego na Maslinskoj gori, nasuprot veličanstvenu zdanju koje se moralo blistati blještavilom prema suncu na zapadu.

O ljepoti Hrama piše židovski pisac Josip Flavije kako je vanjština Hrama nudila za ljudsku i dušu i oči predivnu ugodu, čovjek bi jednostavno bio očaran veličajnošću svetoga prostora. Hram je posvuda bio prekriven zlatnim plohama i kad bi zalazilo sunce, sve je blještalo vatrenim, zlatnoblistavim sjajem, da je čovjek morao zbog bljeska odvraćati oči od pogleda na veličajno zdanje. Herod se htio dodvoriti Židovima, ostati slavan i nakon svoje smrti u svojoj zakladi. Rimski povjesničar Kornelije Tacit (+117.) svjedoči kako je jeruzalemski hram bio neizmjerno bogat.

Promatrači – apostoli – diveći se tomu Božjem zdanju pitaju Gospodina spram svih onih konačnih, završnih događaja. Kod Marka imamo Isusovu naznaku, kako ovaj naraštaj ne će proći, dok se sve to ne zbude (Mk 13,30).

Je li se Isus prevario? Vrijeme u kome je Isus živio te kad se rađala rana Crkva bijaše vrijeme velikih prevrata, potresa, ratova, pobuna u svijetu. Činilo se kao da se zemaljski elementi, ustave i stupovi pod ljudskim nogama tresu, da svemu prethodi strašan svršetak. To je hranilo maštu pojedincima koji su potom u svojim apokaliptičkim vizijama govorili o strahotama te svojim očekivanjima i nadanjima.

Za židovskoga ustanka god. 70. pobunjenici su imali nešto početnih uspjeha u odnosu na Rimljane, ali onda Rim šalje svoga najsposobnijeg generala, potonjeg cara Tita, koji postupno znalački osvaja Jeruzalem i Hram i na kraju sravnjuje sve sa zemljom. Vidljivi znak židovske religije prestao je egzistirati i iščeznuo je iz povijesti te zemljovida, do današnjega dana. Činilo se da su se vratili dani proroka Jeremije i babilonskoga osvajanja i razaranja Jeruzalema g. 587., kad su Babilonci sve opljačkali i završno sve spalili.

Ovo je Isusov oproštajni govor pred učenicima, ali i svijetom. Ne vrijedi on samo za ono doba, nego je ovo svevremensko upozorenje. Isusov govor o Gradu, Hramu, nebu i zemlji, svijetu, treba čitati simbolički, drugim riječima, staro prestaje, novo nastaje. Rađa se novi eon, nova epoha.

Novo je došlo u Isusu Kristu, život zahvaća u svijet smrti, doskora će se očitovati u svoj punini na Isusovu križu i uskrsnuću. Svaki je trenutak dragocjen, mrtvi se pozivaju na život. Novo započinje urušavanjem službene, institucionalne religije staroga židovstva. I danas smo u napasti da se s učenicima divimo silnim, veličanstvenim zdanjima, crkvenoj arhitekturi, sjaju kulturološkoga blaga i bogatstva sabrana kroz tolika stoljeća i tisućljeća, kojima se svijet divi.

Ali treba samo skrenuti pozornost na jedno: Kako je to sve krhko i lomno, kako propadljivo. Dovoljan je samo jedan snažniji potres, tropski uragan ili tsunami pa sve nestaje s lica zemlje. Ne treba Bogu kamenja ni okamina, ne treba okamenjene, fosilne religije, ne treba ugode za oči, nego srce koje ljubi i njemu se predaje.

Čovjek želi da nešto bude trajno i postojano u rijeci vremena, snažno, solidno, stabilno, kuća mudrosti sa sedam stupova (Izr 9,1), nešto kao romanička katedrala: Stameni zidovi, kao utvrde, nosivi stupovi, ulazne dveri koje daju izgled nerazorivosti, neprobojnosti, čvrsto zdanje, osigurano protiv svake nepogode. Pa ipak, ma koliko nam to godilo i odavalo snažan dojam, ipak Boga nije moguće zatvoriti u zidove, nemoguće ga je zacementirati. Bog je Bog neizmjernih mogućnosti.

Stvari se mogu i moraju mijenjati, osobe se moraju mijenjati kako bi ostale iste. Isus kao da ima pred sobom ono što govori jedan Jeremija svojim suvremenicima suočen s babilonskom prijetećom vojnom najezdom, neminovnim zauzećem Jeruzalema i Hrama, rušenjem i porobljavanjem. U toj kaznenoj ekspediciji iz Babilona vidi Jeremija samoga Boga na djelu koji više ne može trpjeti svu tu pustu glumu i prijetvornost hramske službe. Na Jeremijina usta obećaje Bog novi zavjet sa svojim narodom. I ovo što se zbiva u Isusovoj osobi jest taj povijesni trenutak što ga je predvidio, pretkazao Jeremija.

Što činiti kad se sve urušava, kad ni kamenje svetišta ne može izdržati nalet neminovna urušavanja? Primjerice za potresa. Ljudi traže uporište, hvatište kod ljudi, idu, bježe na ulice, traže one koji im mogu pokazati put, koji imaju u sebi sigurnost spoznaje. Kad se uruši dosadašnji sustav mišljenja i života, ljudi traže pojedince koji znaju pokazati pravi smjer. Isus daje ozbiljna upozorenja, čuvati se naime lažnih proroka.

Nikada nije manjkalo u povijesti svijeta pojedinaca koji su za sebe govorili: “Ja sam!” Uvijek iznova podižu se pojedinci koji traže za sebe povjerenje tvrdeći kako oni iščitavaju znakove vremena, kako oni čitaju budućnost, kako su oni smjerokaz te kako o njima ovisi sudbina svijeta. Isus upravo pred takvima upozorava, tih se treba čuvati.

Isus zna što govori kad govori o sebi kao ‘dobrom pastiru’ koji zna svoje poimence, koji ne zavodi. Svi koji su prije došli i koji će doći samo su kradljivci i razbojnici. Nemoguće je na svoju ruku nastupati u ‘ime Isusovo’ a istodobno govoriti za sebe ‘ja sam’. Sav taj sjaj nestaje, u Isusovim riječima imamo posvemašnju razgradnju postojećega, svih sustava i sigurnosti u državi i religiji, kulturi i prirodi. Jedino što još preostaje, jedina sigurnost koja nam jamči opstanak jest: Biti na Isusovoj strani.

Učenici trebaju promatrati povijest otvorenih očiju te sabrana, spokojna i mirna srca. Isus veli da se ne strašimo. Doći će i ratovi, nemiri i potresi, ali to još nije kraj. Crkva naviješta kako cijeli svijet ima svoj smisao koji mu je Bog dao i koji se temelji u Bogu. Bog je Gospodar povijesti i vremena, on u njoj djeluje, on u njoj ostvaruje svoje planove i ciljeve.

Isus se pojavio kad se ispunilo vrijeme, kad je nadošla punina vremena. Smisao cjelokupne povijesti jest da Bog bude sve i u svemu. Posljednji završni dan povijesti pripada samomu Bogu, a njegovo je najučinkovitije oružje sami znak Isusova križa.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne