Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 10,31-42
Židovi ponovno pograbiše kamenje da Isusa kamenuju. Isus im odgovori: »Mnoga vam dobra djela Očeva pokazah. Za koje me od tih djela kamenujete?« Odgovoriše mu Židovi: »Zbog dobra te djela ne kamenujemo, nego zbog hule: što ti — čovjek — sebe Bogom praviš.« Odgovori im Isus: »Nije li pisano u vašem Zakonu: Ja rekoh bogovi ste? Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena — a Pismo se ne može dokinuti — kako onda vi onome kog Otac posveti i posla na svijet možete reci: ‘Huliš!’ — zbog toga što rekoh: ‘Sin sam Božji!’
Ako ne činim djela Oca svoga, nemojte mi vjerovati. Ali ako činim, sve ako meni i ne vjerujete, djelima vjerujte pa uvidite i upoznajte da je Otac u meni i ja u Ocu.«
Nato ga ponovno nastojahu uhvatiti, ali im on izmaknu iz ruku.
I ode ponovno na onu stranu Jordana — na mjesto gdje je prije Ivan krstio. I osta ondje. A mnogi dođoše k njemu i rekoše mu: »Ivan doduše ne učini nijednog znamenja, ali se sve obistinilo što je rekao o ovome.«
Mnogi ondje povjerovaše u njega.
Cjelokupna tajna Isusove osobe, djelovanja i poslanja sažima se u Ivanovu Evanđelju u Isusovu izričaju: “Otac i ja jedno smo!”. U svemu što Isus kao Očev poslanik, Sin Očev čini i govori, imamo savršenu podudarnost osoba. Kao osobe oni su različiti, ali u Isusovu poslanju i djelovanju tvore nerazdvojivo jedinstvo koje nikakva svjetska sila ni moć ne može razvrgnuti. Isus to naglašava do te mjere da Židovi ponovno grabe kamenje u nakani da ga zbog bogohule kamenuju. Tim je svojim riječima on za njih najobičniji hulitelj na Boga. Isus ih međutim prisiljava da skrenu pozornost na njegova djela. Je li ijedno njegovo djelo, znamen ili čudo takvo da bi ga se zbog toga moglo kamenovati kao bogohulnika?
Djela i riječi zbore o Isusu
Međutim, Židovi ostaju pri svome. Dokle god mu znaju podrijetlo i rodoslovlje, odakle je i tko su mu predci, roditelji, dotle je on za njih običan čovjek. Isusova se riječ otvara samo vjerniku koji u njemu vidi Sina Božjega. Isus jasno očituje kako time ne krši prvu Božju zapovijed iz Dekaloga. Isus, nakon što je ozdravio slijepca od rođenja (Iv 9), neumorno želi uvjeriti svoje protivnike:
Ako već mojim riječima ne vjerujete, vjerujte mojim djelima, znamenjima. Ako već moje riječi ne nalaze nikakva odjeka u vašim srcima, ako već ono što ja govorim ne odjekuje u vama, vjerujte onda onomu što činim. Ako čovjeka, ako ljude uspravljam, liječim, spasavam, ako ih podižem i ozdravljam, činim integralnima, onda vjerujte da je to od Boga.
Isus trajni izazov
Prisjetimo se prvoga Isusova javnog nastupa u Nazaretu. Nakon uvodnih riječi i tumačenja Božje riječi te primjene na konkretnu situaciju svoga života i svojih suvremenika, njegovi ga sumještani žele strmoglaviti niz brdo. I veli se, Isus ode iz svoga mjesta. I nikad se više nije vratio u svoj rodni kraj. I tako kroz cijelo javno djelovanje. Na svakom koraku uhode i hvatanje u riječima, na svakom mjestu zaplotnjaštvo i urote. I krvni neprijatelji pred Isusom postaju prijatelji samo s jednim zajedničkim ciljem: Ukloniti Isusa.
I u današnjem odlomku čujemo kako Židovi žele kamenovati Isusa. Istovjetnost situacije koju smo čuli i jučer iz Ivanova srca i pera. Isus je sam ponudio gradivo za takve postupke: “Ti koji si obični čovjek, praviš se Bogom!” To je za njih ravno bogohuli. A na bogohulu slijedi kamenovanje. Isus je pak svjestan da Židovi o njemu sude iz egzistencijalnoga neznanja i straha. I namjesto da ih ostavi u njihovu neznanju te u uvjerenju da on bogohuli, pokušava ih uvjeriti samim dokazom iz Pisma, pokušava preko Pisma stvoriti most koji bi ih povezivao.
Isus – ikona Boga živoga
Bitni pak sadržaj cjelokupnoga Isusova navještaja nalazi se u jedinstvu Oca i Sina. Po tome je Sin završna i trajna objava samoga Boga u povijesti. Njega je sami Bog Otac posvetio, pomazao, ovjerovio. I kad bi samo prepoznali njegova djela kao djela učinjena u Ocu, oni bi iskoračili iz neznanja u spoznaju i sigurnost.
Na današnji pak upitnik, tko je Bog a tko je čovjek, jedini istiniti odgovor jest: Bog je onakav kakav se objavio u Isusu Kristu. Bog nije samo neki bezgranični, daleki, uzvišeni, nego je taj Bog upravo u Isusu stupio među nas, uzeo na sebe sve moje i tvoje. Tvoju i moju patnju i bol. Taj Bog ima vremena za svakoga od nas. Stoga je uvjerljiv i možemo mu dati svoje povjerenje i ljubav. Govorilo se, „Deus semper maior“ – tj. „Bog je uvijek veći“ nego možemo zamisliti. Ali vrijedi i obrat: „Deus semper minor“, – tj. „Bog je uvijek manji“ nego možemo zamisliti ili predočiti, on je mnogo ponizniji. Manji od najmanjega, spušta se i pere svojima noge.
Isus je govorio o Bogu komu se možemo povjeriti. Predao je na križu svoju dušu, svoj duh svomu Ocu. Poučavao je učenike, a poručivao je svima, da svatko tko se njemu pridruži, tko stupi u njegovo društvo, taj stupa u ozračje udomljenosti, može živjeti posve novim životom. Gdje je nekoć vladalo nasilje i mržnja, odsada imamo dobrotu i slobodu. Gdje je prije gospodario strah pred životom i smrću, strah od čovjeka i bližnjega, imamo odsada osjećaj sreće i mira te udomljenosti.
Pastir i ovce
Riječi današnjega evanđelja nalaze se u Ivana u desetom poglavlju o Dobrom pastiru. Isus poznaje svoje, njegove ovce znaju njegov glas i slijede ga. Prepoznaju ga po glasu.
Sliku pastira i ovaca – pri čemu pastir poznaje svaku svoju ovcu i imenom je zove – prenosi Isus na svoga Oca i njegov odnos prema nama. Svatko je od nas u Očevu zreniku, sa svakim od nas on razgovara, u svakome od nas budi ono najljepše, najvrjednije.
Tko se izruči Očevu pogledu i vodstvu, na njemu se zbiva istinsko uskrsnuće iz staroga u novo. Svaki čovjek nosi u sebi tračak dobrote i ljubavi, treba to samo otkriti. Tada će cilj života biti da čovjek razumije, a ne osuđuje, da prati, a ne odbacuje, da je u zajedništvu, a ne u isključivosti, da već sada i ovdje nosi u sebi klicu vječnosti.
Pretjerano značenje koje pridajemo ljudskomu mišljenju nerijetko je samo znak taštine, umišljenosti i samosvidljivosti. Prema Isusovu sudu i Božjem također vrijedimo samo onoliko koliko pred Bogom vrijedimo – ni manje ni više – a ljudski je sud gotovo redovito prava oprjeka i suprotnost Božjemu sudu.
