Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 9,41-50
Reče Isus svojim učenicima: »Tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«
»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te noga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život, nego s obje noge biti bačen u pakao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bolje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje, nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.
Uistinu, ognjem će svaki od njih biti posoljen. Dobra je sol. Ali ako sol postane neslana, čime ćete nju začiniti? Imajte sol u sebi, a mir među sobom!«
U cijelom Markovu Evanđelju nema težih riječi od ovih nekoliko sabranih izreka kojima se opisuje zavođenje na grijeh, javne sablazni i skandali koji proistječu iz grijeha, teška upozorenja spram paklenih kazna za one koji zavode i navode djecu, malene na grijeh, koji su drugima poticaj i spoticaj na grijeh. Uvodna pak misao govori o čaši hladne vode koja se pruža bilo komu Isusovu učeniku u Isusovo ime. To je nešto kao poziv na sveopći humanizam, čovjekoljublje. Univerzalizam koji mora (za)vladati među ljudima.
Učenici se moraju tako ponašati da se na njima može odčitati ono iz čega žive, što sa sobom nose, naime, da su oni glasnici novoga poretka, Božjega kraljevstva. Oni moraju u sebi živjeti ono što govore, moraju biti vjerodostojni svjedoci, kao što i na drugoj strani dobrota, ljepota, istina i u svijetu izvan same Crkve ižaruju zraku Božje istine i ljepote.
Riječi koje Marko ovdje stavlja Isusu u usta pronaći ćemo u sličnu obliku i u Mateja u Govoru na gori, u surječju govora o bludnosti i preljubu (5,27-30), u govoru o požudi tijela i udova. Naći ćemo gotovo istovjetne riječi i u Matejevu 18. poglavlju, gdje je riječ o nutarnjem ustroju zajednice Kristovih vjernika, o međusobnim odnosima u samoj zajednici. Tu je riječ o sablažnjavanju malenih, u vjeri nesigurnih, njihovu zavođenju na grijeh. Isus govori o odsijecanju udova.
Kad bismo te Isusove riječi uzeli doslovno, ne znam koliko bi nas hodilo ovom zemljom s obje ruke, obje noge, s oba oka. Bili bismo svi osakaćeni, hendikepirani, jednooki, jednom riječju, bili bismo ljudske nakaze. Isus svojom riječi želi naglasiti neumoljivost svojih zahtjeva. Čovjek ne smije prezati ni pred kakvim žrtvama kad je u pitanju odnos prema Bogu. To je najvažnije u životu. Čovjek se treba odreći i onoga što mu je najdragocjenije, ruku, očiju, udova – zbog istinskoga dobra biti kljast, slijep, hrom.
Njegove su riječi radikalni izričaj da je posluh Božjoj riječi i zapovijedima za nas od daleko većega značenja nego naši vlastiti tjelesni udovi. I nije riječ o samosakaćanju, koje ćemo susresti u povijesti Crkve, nego o nutarnjoj slobodi te o odstranjivanju svega što nam priječi zajedništvo s Bogom. Isusov je rječnik i govor krajnje drastičan, neumoljiv, ugoni strah u kosti.
Pitamo se, što je s onom slikom blagoga i očinskoga Boga koju je nudio Isus u svojim govorima? Moramo imati pred očima samoga Isusa koji se odijelio od svega i svih. Raskinuo je sve krvne, rodbinske i zavičajne veze, raskinuo sa svojom obitelji, smatrali su ga luđakom i čudakom, govorili su da je vanseban, gotovo skrenuo s ‘normale’. Ali je imao nutarnju potrebu govoriti, navijestiti ono zbog čega je poslan na ovaj svijet. Sve je činio iz ljubavi, a ljubav nije nikakav srcedrapajući osjećaj ili sentimentalnost koja podnosi sve slabosti, nego integralnost, cjelovitost života usmjerena prema jednome, Bogu.
Isus govori u uvodniku ovih riječi o otpadu od vjere. Dakle, navođenje na grijeh i otpad od vjere u Isusa Krista, a ne moralni prijestupi. Ugrožavati nečiju vjeru koja stvara u čovjeku jedinstvo, jer ga veže s Bogom, s iskonom. Vjera je ona integracijska poveznica u čovjeku, ono što nas usidruje u vremenu i vječnosti, ono što nam pomaže pronaći same sebe i Boga. Vjera je uvijek vezana s čovjekovim nutarnjim, duševnim zdravljem, jedinstvom, cjelovitošću, integracijom osobe.
Na drugom će mjestu Isus govoriti da se ne bojimo onih koji ubijaju tijelo, a nakon toga nemaju što više učiniti, nego se treba bojati onoga koji može i dušu i tijelo baciti u pakao, u oganj neugasivi (usp. Mt 10,28). Ne smijemo se dati zastrašiti okolinom u svojoj vjeri i opredjeljenju ili otporima koji dolaze sa strane svijeta. Treba živjeti sukladno svomu uvjerenju i opredjeljenju za Isusa Krista.
Kad god čovjek ne živi sukladno istini koju nosi u sebi, to u njemu postaje crvom koji ga grize u savjesti, biva to neugasivim ognjem koji gori u čovjekovim kostima, ali ne izgara. Imamo najzorniji primjer kod Jeremije (20,9) koji je u napasti odbaciti poziv i poslanje proroka. On bi htio prešutjeti, zanijekati, zanijemiti i ne govoriti više u Gospodinovo ime, ali nakon toga u njemu je neizdrživa nutarnja muka, vatra mu gori u kostima, upravo kao kod leukemije. Uvijek kad u sebi dopuštamo razočaranje, očaj, kad im dajemo prednost pred nadom koju nam ulijeva sam Gospodin, dolazi do grizodušja zbog promašenih prilika koje nam sam Gospodin nudi šaljući nas u život.
Ne živjeti život, izmaknuti se životu, ravno je osakaćivanju. Pakao je to u koji se sami sunovraćujemo, ne tuđom, nego svojom krivnjom i izdajom. Na drugom je mjestu Isus govorio o tome kako se ne isplati spašavati pod svaku cijenu svoj život. “Tko život svoj želi spasiti, izgubit će ga, a tko ga izgubi, naći će ga, spasit će ga” (usp. Mk 8,35).
Za Isusa vrijedi: Ostaviti sve, odreći se svega, svekolike sigurnosti, svekolike očevidnosti, spaliti sve, porušiti mostove iza sebe, biti kršten ognjem i započeti iznova svoj život, u njegovu ozračju i slobodi. Treba živjeti u oprjeci sa svijetom, prema svijetu, živjeti u miru sa svojima u zajednici Crkve. Nema mjesta lažnomu miru i prljavim kompromisima.
Učenik treba izdržati vatreno krštenje kako bi se dogodilo s njime ono što se događa hrani koju se soli. Naime, tek uz pomoć soli hrana postaje ukusna, tečna. Isusov se učenik treba do te mjere prinijeti na žrtvu Gospodinu da postane uporabiv za ono što Gospodin s njime kani i želi. Sol koja izgubi svoju snagu, slanost, zauvijek gubi svoje značenje. Učenik koji nije istinski i do kraja nasljedovatelj, postaje neuporabiv. Učenici su obilježeni svojom ‘slanošću’ posvemašnje ovisnosti o Isusu i čvrstim zajedništvom međusobno. Nema tu mjesta svađi, prijeporima. Isusove su riječi uvijek krajnje aktualne. Nikakva žrtva nije dovoljno velika, želimo li sačuvati svoje zajedništvo s Isusom. Od njega nas ništa ne može niti smije odijeliti.
