Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 13,22-30
Isus je prolazio i naučavao gradovima i selima. Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spasavaju?« A on im reče: »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.
Kada gospodar kuće ustane i zaključa vrata, a vi stojeći vani počnete kucati na vrata: ’Gospodine, otvori nam!’, on će vam odgovoriti: ’Ne znam vas odakle ste!’ Tada ćete početi govoriti: ’Pa mi smo s tobom jeli i pili, po našim si trgovima naučavao!’ A on će vam reći: ’Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!’
Ondje će biti plač i škrgut zubi kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene. I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem. Evo, ima posljednjih koji će biti prvi, ima i prvih koji će biti posljednji.«
Prorok Izaija opisuje viziju dolaska Mesije, i njegov prvi dolazak i njegov drugi dolazak. Vrijedi spomenuti tri značajke ove vizije.
Prvo, ljudi dolaze iz svih naroda svijeta, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Koliko nas je čulo i zna za narode Taršiša, Puta, Luda, Tubala i Javana? Živimo gotovo tri tisuće godina nakon Izaije. Ako je drugi dolazak tri tisuće godina ispred nas, u našoj budućnosti, koliko će njih za tri tisuće godina govoriti o Europi, Hrvatskoj? Svi mi pokazujemo znakove propadanja. Možda ćemo biti daleka legenda svijetu za tri tisuće godina, kao što su ti narodi nama danas. Ali Bog poznaje sva vremena i mjesta i narode, i u svima njima ima sinove i kćeri koji su predodređeni za nebo.
Drugo, svi dolaze u Jeruzalem. On je središte svijeta. Zapadni svijet naziva se Zapad jer je zapadno od Jeruzalema, a Bliski istok i Daleki istok nazivaju se Bliskim i Dalekim istokom jer su istočno od Jeruzalema. Već u Izaijino vrijeme, još više u Isusovo vrijeme, pa i danas, Jeruzalem je glavno religijsko odredište u svijetu. Polovica svijeta duhovno je došla u Jeruzalem kako bi upoznala Isusa i Boga Židova, Isusova Oca.
Treće, dolaze ne samo sa svih mjesta i vremena na isto mjesto, već i na sve moguće načine, u kraljevskim kolima i seljačkim kolima, na devama i mazgama, konjima i avionima. Svaki je život put do njega, ma koliko različit bio: bogatstvo i siromaštvo, patnja i radost, slavni i obični, stari i mladi, muškarci i žene, mirni i opasni, obrazovani i neobrazovani, pobjednici i gubitnici, ozbiljni i smiješni, svećenici i laici. Bog je krajnji Veliki Šator što ga podiže za sve narode!
U odlomku Poslanice Hebrejima autor nam govori zašto patimo. Ne patimo zato što nas Bog ne voli, nego patimo jer nas Bog voli. To zvuči nevjerojatno, ali razmislimo o tome. Bog nas voli. Što to znači? Voljeti drugu osobu znači željeti što je najbolje za tu osobu. A to uvijek uključuje stegu, disciplinu. Stega ne znači kažnjavanje; stega znači poučavanje, trening. I stoga taj trening uvijek uključuje odricanje i patnju. Bez obzira treniramo li da bismo bili bolji sportaši, studenti, djeca ili svetci, svi moramo učiti iz svojih pogrješaka i svojih patnja. Topla kupka, velika čaša ukusna vina i san na mekim plahtama nisu stega. Stega znači učiti činiti teške stvari i podnositi naporne stvari. Svatko tko je ikada kušao ovladati nekim umijećem zna o čemu je riječ. Život je umjetnost; stoga život zahtijeva stegu.
Poslanica Hebrejima bolje izražava poantu rabeći konkretnu situaciju oca i sina. Naravno, to se odnosi i na majke i kćeri. Poslanica koristi stari inkluzivni jezik koji je danas postao politički nekorektan. Očevi vole svoje sinove i zato ih stegom odgajaju. Bog nam je dao roditelje jer oni mogu gledati dugoročnije, dok djeca ne mogu. Što ste mlađi, to više živite u trenutku i manje vidite dugoročnu budućnost. Bog vidi sve, uključujući i našu budućnost, i vidi da sada trebamo patiti radi veće, dublje, istinitije sreće u budućnosti. Mi to ne vidimo, pogotovo kada smo usred svojih patnji. Zato nam je potrebna vjera. Vidimo samo „nejasno, kao u zrcalu“ (1 Kor 13,12).
Dakle, jedino što možemo učiniti u ovom trenutku jest moliti i nikada, nikada, nikada, nikada ne odustati od Boga. Jer što drugo postoji? Ako ne možete vjerovati u Boga, u što možete vjerovati? Kada vjetar i valovi postanu stvarno veliki i voda navali u brod te on tone, vrijeme je da vjerujemo kako je vjera, kako je Bog onaj posljednji čamac ili posljednji pojas za spašavanje.
Gospodin se nalazi na odlučnom i sudbonosnom putu u Jeruzalem. Zaputio se onamo s punom odvažnošću, uspravna hoda i pogleda, a oko njega raste osamljenost, perspektive nisu ružičaste, a riječi i slike koje rabi i u kojima misli, posljednji su poziv da se čovjek trgne i prihvati ovaj kairos. Suvremenici se odvraćaju od njega, učenici stoje bez riječi spram njegovih riječi, ništa im ne ide u glavu i ništa im nije jasno, i rekli bismo, Gospodin s dubokom tugom u srcu zapodijeva razgovore s velikim likovima prošlosti. S Mojsijem, Ilijom, koji mu se ukazuju na Taboru i koji ondje govore o njegovu ishodu i proslavi u Jeruzalemu (Lk 9,30), suvremenicima spočitava zanimanje čak jedne poganske kraljice s Juga, koja bi zacijelo, da živi u njegovo vrijeme s ushitom prevalila sav taj daleki put, jer ovdje je daleko više od Salomonove mudrosti (Lk 11,31).
Suvremenicima predočava i jednog Abrahama koji bi klicao da je doživio samo jedan dan Mesije (usp. Iv 8,56), zatim Izaka i Jakova. Istodobno svoje slušateljstvo suočava sa strahovitom sudbinom Jeruzalema jer će Isus samo koji redak niže pretkazati njegovu propast, a o ‘lisici’ Herodu se izraziti u posve crnom koloritu. Sve je to samo uvertira u svesvjetsku tragediju i konačno sudište koje će zadesiti i doći nad sav svijet. Potresen u duhu promatra kako se zatvaraju vrata spasenja jednom zauvijek pred vlastitim ljubljenim gradom kome se poput ljubavnika udvarao. Stoga ostaje nejasno zašto su sastavljači ovih čitanja ispustili u 22. retku kako je Isus prolazio, poučavao “putujući u Jeruzalem”, jer je upravo to mjesto njegova odredišta.
Ulaznicu i pristup u kraljevstvo u Isusovu poimanju treba tražiti na najnepristupačnijem mjestu. I gdje ga treba najmanje očekivati. Isusova se prispodoba doima kao predložak noveli F. Kafke “Pred zakonom”. Neki obični čovjek sa sela dolazi u grad i ondje pred tajanstvenom kapijom zakona provodi cijeli svoj život prestrašen jezivim izgledom stražara na kapiji. Ne usuđuje se prekoračiti prag zbog te spodobe, makar mu svakim danom sve više postaje jasno da bi morao kročiti. I kad se napokon, već obilježen samrtnim izgledom odvažuje upitati zašto za cijelo to vrijeme otkako se tu nalazi nitko drugi nije stupio pred ta vrata i zatražio ulaz, odvraća mu stražar u već nagluho uho: Nitko drugi inače nije mogao ovdje dobiti ulaznicu jer je taj ulaz bio predviđen samo za tebe. A ja sad odlazim i zaključavam ga. – I tako jadni čovjek sa sela skapava pred vratima koja bijahu određena samo za njega.
Učenici pitaju Gospodina spram spašenika. Oni su vjerojatno razmišljali ovako: Voljeli bismo znati kakve su naše šanse da se spasimo. Pa ako to itko zna, onda je to Isus. Stoga – da ga pitamo. Koliko postotaka ljudi ide u raj, koliko u pakao? Je li Isus odgovorio na njihovo pitanje i je li točno da većina ljudi ide u pakao, a samo manjina u raj? Ne. Isus uopće nije odgovorio na njihovo pitanje. Doveo je pod upitnik njihovo pitanje. Preokrenuo je situaciju, kao što je uvijek činio kada bi mu ljudi postavljali pitanje. Vidio je da je onaj tko postavlja pitanje zapravo bio sam pitanje. Pravo pitanje bilo bi pitanje koje je tamničar u Filipima postavio svetom Pavlu: “Što moram učiniti da se spasim?” (Dj 16,30). Dakle, što mi je činiti da baštinim život vječni?
Kad je Isus rekao kako su uska vrata i tijesan put te da mnogi od onih koji bi htjeli ući zapravo ne će unići, nije on ponudio nikakvu statistiku glede broja spašenih. On je ovdje među nama lice našeg Oca na nebesima. Kada otac izgubi jedno od svoje dvadesetero djece u tragičnoj nesreći, to jedno izgubljeno dijete je previše, a devetnaest koji su ostali na životu su premalo. Kada je Isus ispričao prispodobu o izgubljenoj ovci, pastir je ostavio devedeset devet ovaca samih da bi svu svoju energiju utrošio na traženje te jedne izgubljene, jer je devedeset devet spašenih zapravo premalo, a jedna izgubljena je i previše. Jednostavno ne znamo koliko će ih biti spašeno. Isus samo poručuje: Trudite se! Potreban je trud. Vjera, nada i milosrđe zahtijevaju trud, izbor i rad.
Kako bi naglasio da ne znamo statistiku nebeskih stanovnika, Isus zaključuje govoreći nam da ćemo se svi iznenaditi jer će neki od prvih biti posljednji, a neki od posljednjih prvi. Tko bi očekivao da će Isus uvjeriti čovjeka osuđena i razapeta kao razbojnika, koji je vjerojatno bio i ubojica, da će biti s njim u raju? Tko bi očekivao da će jedan od dvanaestorice apostola čuti Isusa kako za njega kaže da “bi tom čovjeku bilo bolje da se nikada nije ni rodio” (Mt 26,24)? Isus je, naravno, govorio o Judi Iškariotskom, apostolu koji se dao korumpirati i prodao svoju dušu. Stoga nam veli, brini se za sebe. Nemoj se obazirati desno ni lijevo, ne skreći s puta. Nisi sudac. A kad Isus rekne – odlazite, ne poznajem vas – to će reći, ne vidim sebe u vama! Treba nositi Isusa u sebi, nebo u sebi.
Svakodnevno nas životno iskustvo uči kako se sva čovjekova tragika sastoji upravo u tome da on nije svjestan ni opasnosti a ni pogodnosti u kojima se ljudski život odvija. U prvom slučaju on srlja u svoju nesreću, a u drugom bi trebao samo pružiti ruke i sreća bi mu bila na dlanu. Potrebno je iskoristiti ponuđenu šansu. Kad čovjek sagledava svoj život, tada mu se čini da je to samo serija promašenih i proigranih mogućnosti koje su mu se tijekom života nudile. Isus nudi samo jednu jedinu mogućnost pravilnog izbora. Nastupio je s devizom: Obratite se! Kraljevstvo je Božje tu! Vjerujte Radosnoj poruci (usp. Mk 1,15).
“Obratite se k meni, pa ću se i ja obratiti k vama” glasi već u Starom zavjetu (Zah 1,3). To sa sobom povlači preorijentaciju, sagledavanje globalnih meteoroloških prilika i prognoza, a ne samo fokusiranje na neka djelomična rješenja. Isus se jasno nudi kao konačno rješenje, posljednja ponuda s Božje strane. Na ulaznim vratima ne stoji nikakav strašni Kerber niti namrgođeni pandur koji ulijeva strah u kosti onome tko bi htio koraknuti naprijed, nego Isus, učitelj, koji poziva sve umorne, opterećene, zalutale, klonule. Sve koji su na bilo koji način ranjeni, sve koji su u potrazi za smislom i srećom.
A tražitelji ne moraju kao onaj nesretnik sa sela cijeli život čamiti pred vratima, dok im se ne utrne životno svjetlo koje je u njemu netko drugi zapalio, prema kome se orijentirao, ali nije imao snage zakoračiti naprijed, nego je tu Isus koji je odbljesak, odraz Božjeg svjetla, koji ‘je zasvijetlio i u našim srcima da u nama osvijetli spoznaju slave Božje na Kristovu licu’, kako će se kasnije izraziti Pavao (usp. 2 Kor 4,6). Isus nikoga ne odbija, nikomu ne uskraćuje pristup. On je ona uska vrata u ovčinjak, on je kao vrata ujedno putokaz, a kao put ujedno i konačni cilj, jer je početnik i dovršitelj našeg vjerničkog hoda (usp. Heb 12,2).
Isusove su riječi upozoravajuće. Ne govori on o ‘granicama rasta’, budućnosti našeg planeta, futurološkim rječnikom, ne bavi se astrološkim prognozama, ne gleda u zvijezde da bi nam rekao o ishodu našeg života, o našem spasenju, sreći odnosno propasti i nesreći. Ne daje nam u ruke visak ili vilinske rašlje koje bi nam mogle reći nešto o konačnom ishodu našeg života, konačnom spasenju. Ništa nije unaprijed odlučeno. Vrata su uska, ali svima otvorena. Ono što bismo tako rado htjeli znati nalazi se u našim rukama. Sve su karte otvorene, nitko nije unaprijed isključen. Isus energično prosvjeduje protiv uhodanog mišljenja kao da nas pripadnost vjeri, Crkvi, naciji, određenom podneblju po sebi spasava. On ne želi u svoje ugoniti strah, nego ozbiljnost pristupa bitnim egzistencijalnim pitanjima.
A da čovjek može proigrati kairos, iznevjeriti se milosti, mogu nam biti najbolja pouka upravo ona mjesta u kojima su nastajali i nastali najdivniji kršćanski spisi. Mala Azija, Sirija, Egipat, Sjeverna Afrika. Na drevnim kršćanskim zdanjima, od kojih ostadoše samo ruševine, danas pasu koze i ovce. Vjera je milost. Krštenje je milost. Obraćenje je također Božji dar. Ništa nije dano za sva vremena. Sve je povjereno i nosimo to blago u glinenim sudovima. Zato se mora ozbiljno prihvatiti Isusova riječ o ‘posljednjima koji su prvi, i prvima koji su posljednji’ (r.30). Nitko nije pretplaćen, nikome ulaznica nije osigurana.
Svatko se mora osobno odlučiti. Stoga ne smijemo proigrati darovano vrijeme.
