Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Lk 13,10-17
Jedne je subote naučavao Isus u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga.
Nadstojnik sinagoge — ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio — govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni!« Odgovori mu Gospodin: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.
Čini se, Isus koristi svaku prigodu da svoje protivnike izazove. Isus je izazov u osobi, on drma, potresa, protresa, želi da se čovjek iščahuri, da progleda, da se oslobodi od okova i sputanosti u kojekakve vanjske ili nutarnje verige ili obveze. Ako je subota dan kad se čovjek mora osjećati pred svojim Bogom slobodnim bićem, osobom, individuom, zašto onda – tako umuje Isus – uskratiti to isto pravo jednoj osobi koja je imala demona bolesti punih 18 godina, živjela zgrbljeno, nije se nikako mogla do kraja normalno uspraviti? Za čovjeka je bitan uspravan hod, mogućnost pogleda prema nebesima, gledati gore. Gore srca, gore oči. Etimološki to i znači na grčkom jeziku riječ ‘anthropos’, onaj koji gore gleda.
Mi možemo samo nagađati od čega je bolovala spomenuta žena. Prepustimo stručnjacima i liječnicima koja to bijaše vrst bolesti, koji oblik artroze, spondiloze ili pak skolioze. Njezina se kralježnica bila zgrčila, nije bilo pomagala kao danas da se napredovanje bolesti u samim početcima spriječi. Možda je bolest posljedica nošenja teških tereta u mladoj, djetinjoj dobi ili brojnih trudnoća. Luka spominje kako je bila sapeta, zarobljena duhom nemoći, kao primjerice danas kod lumbaga.
Luki je bitan element demonskoga kako bi na vrhuncu prijepora stavio i u usta Isusu, kako je upravo zli duh držao sapetu tu ženu koju je on subotom izliječio, tu nesretnu kćer Abrahamovu. Ni subotom se ne smije dati mira protubožnoj sili, tako razmišlja sam Gospodin Isus, ne smije se dopustiti toj sili da još snažnije utvrdi svoje pozicije protiv Isusa, njegove riječi, poruke i njegova kraljevstva.
Subota je i Isus djeluje spontano. Nigdje nemamo u Evanđeljima slučaja ili mjesta da se neka Židovka obraćala Isusu za pomoć, ali se Isus okreće k njima i žene slobodno, neuvijeno oslovljava. Nije se plašio komunikacije sa ženama, makar to nije dolikovalo rabinu ili zrelu muškarcu, na javnom mjestu. On se smiluje ženi koja je bila zgrčena i time ispunjava svoju misiju s kojom je nastupio u svome narodu. Upućuje riječ i polaže ruke na ženu. Riječ i rukopolaganje imaju učinak trenutnoga ozdravljenja, i žena smjesta veliča Boga, upravo kao onaj hromi od rođenja u Hramu koga su ozdravili Petar i Ivan. Verbum et elementum, riječ i tvar bitni su sastavni dijelovi sakramenata u Crkvi.
Međutim, Isusovi protivnici ne miruju, prosvjeduju protiv Isusova djela što ga učini subotom. Sve u konačnici svršava u otvorenu sukobu. Nadstojnik sinagoge ne obraća se izravno Isusu – kao da ga je od Isusa strah – nego onima koji su se nalazili u prostoru. Ili je kukavica, ili je psihološki slabić, ili je iznutra nesiguran u sebe, ili je neslobodan. Gnjevan što je Isus izliječio jednu kroničnu, dugogodišnju bolest, što on smatra subotnjim prekršajem, obraća se nazočnima, a ne Isusu izravno. Ako si liječnik, onda se strpi do neke druge prigode, dok ne mine subota, tako umuje u sebi. Jer stvar nije tako urgentna, nije opasna po život, da bi se moralo smjesta intervenirati. Ako je ova žena mogla čekati punih osamnaest godina, može još koji dan. Takva je ljudska, ali ne i Isusova logika.
Gospodin se ne da smesti. Upravo tom riječi ‘Gospodin’ imenuje Luka Isusa. Ne Učitelj, nego upravo Gospodin. U svome postupku ne poziva se Isus ni na kakve autoritete ni tumače Zakona iz prošlosti. Nastupa suvereno i odlučno. Ne poziva se ni na Boga, nego na zdrav razum. Kao da ih poziva k zdravu razumu, logičnu promišljanju i naravnu zaključku. Vjera treba imati ljudske značajke i protežnice. Toga pak nema u farizeja.
Isus odgovara dvostrukim retoričkim upitom, dokazivanjem od nižega prema višemu. Ako svatko od vas driješi i vodi magarca ili vola subotom na pojilo, utoliko više treba odriješiti i ovu kćer Abrahamovu, koju je đavao bio toliko dugo godina vezao, od njezinih muka. I ona kao Abrahamova kći ima daleko više pravo od jednoga vola ili magarca. Ili je pak u vašim očima vrjedniji magarac i vol – jer vam služe – od ove žena koja je beskorisna u ovakvu pogrbljenu stanju?
Subota je dan slobode, mirovanja, uživanja u Gospodinu, oslobađanja od dnevnih muka, obveza i nevolja. Protuslovi smislu Zakona ako bi subotnji propisi služili zarobljavanju, ostavljanju u đavolskim verigama, od kojih Isus može osloboditi. Subota je dan kad se Gospodina slavi i veliča, u slobodi djece Božje. Jedne je subote, upravo u sinagogi u Nazaretu, Isus navijestio mesijansko vrijeme, vrijeme spasenja, početak Božjih djela u njegovoj osobi.
Na to je logična reakcija nazočnih. Isus posramljuje predstojnika sinagoge i njegove istomišljenike. Narod se pak divi Božjim silnim djelima koja čini preko Isusa. Isusova poruka je poruka slobode i radosti, i on se stavlja na stranu istinske dobrote, spram prijetvornosti i licemjerja onih kojima je tobože bitniji Zakon nego živi čovjek u potrebi. Subota je dan radovanja, a ne straha.
Isus liječi subotom, i to ženu. Veli se, Isus je pozva k sebi. Isus se ponaša onako kako to upravo očekuje žena od svoga Boga te subote. To je osobno oslovljavanje. Padaju staleške i klasne razlike koje su u to doba, u vremenu patrijarhata, vladale između muškarca i žene. Isus vidi osobu s velikom nevoljom i u velikoj potrebi. To je već znak da s Isusom nastupa nešto posve novo, da je u Isusovoj praksi nešto snažnije i dublje od običnoga čuda. Nema tu više muška ni ženska, svi ste vi Jedan u Kristu Isusu, reći će Pavao (Gal 3,28). Ona je Abrahamov potomak i kći, praočevo dijete, ima sva prava kao i ostali. Isus suprotstavlja nju kraljevstvu Sotone.
I na kraju imamo s jedne strane posramljene licemjere i nadstojnika sinagoge, a na drugoj strani radovanje i odobravanje Isusu. Za farizeje i pismoznance Isus je odavna živi heretik koji prevraća predanu vjeru otaca, a za obični svijet on je donositelj spasenja i zdravlja. I što je više Isus uz narod i svoga Boga, tim je dalje od onih ‘gore’ koji se pitaju u svemu i vode glavnu riječ u narodu.
Isus je došao spasiti sve bez razlike, pravednike i grešnike, došao je biti liječnik svima. Samo treba priznati ponizno pred Gospodinom svoj grijeh, svoju slabost, svoju bolest i potrebe. On liječi sve, kao božanski liječnik i utjelovljena pomoć.
