Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 8, 1-4
Kad je Isus sišao s gore, pohrli za njim silan svijet. I gle, pristupi neki gubavac, pokloni mu se do zemlje i reče: »Gospodine, ako hoćeš, možeš me očistiti.« Isus pruži ruku i dotakne ga se govoreći: »Hoću, očisti se!« I odmah se očisti od gube. Kaže mu Isus: »Pazi, nikomu ne kazuj, nego idi pokaži se svećeniku i prinesi dar što ga propisa Mojsije, njima za svjedočanstvo.«
Svjedoci smo kako se već puna četiri desetljeća sliježu u Međugorje milijuni hodočasnika. Godišnje, do izbijanja ove pandemije, u prosjeku više od milijun i pol, k tomu na godinu više od 10 tisuća svećenika iz cijeloga svijeta. Kako, zašto, s kojim ciljem, nakanom? Koji je smisao tih dolazaka u Međugorje? Radoznalost, žudnja za neobičnim, za senzacijama, ili te ljude ipak nešto iznutra duboko pokreće? Rekao bih: Hodočasnici su poput ptica selica koje traže toplinu doma, toplinu i ugodu za vlastito nemirno srce. Gdje je najljepše? Uvijek pored Majčina srca – pored Marije i uz Mariju, pod Majčinim plaštem i skutom. Iskustvo topline, blizine, Boga, tjera ljude na zapućivanje u Međugorje.
Kako je sve započelo? Svjedočanstvom preplašenih šestero mladih iz zaseoka Podbrdo u Bijakovićima, kako su na Crnici – na obronku toga brda – ugledali prelijepu Gospođu koja ih je pozivala i željela razgovarati s njima. Bili su zaprepašteni i iznenađeni, ali su se drugoga dana, 25. lipnja 1981. ipak odvažili, tjerani nutarnjom silom, popeti se do mjesta na kome su vidjeli prethodnoga dana prelijepu Gospođu. I na njihovu radost, ona se ponovno ukazala hrabreći ih da se ne boje. Predstavila se kao Blažena Djevica Marija – i prve riječi bijahu: Mir! Željela bih da zavlada mir na svijetu. Mir među ljudima. A do koji dan je rekla: Ovdje sam da vam kažem kako Bog opstoji. Boga ima.
Bijaše to u vremenu teškoga olovnoga komunizma, godinu dana nakon diktatorove smrti, kad je država pucala po šavovima. Vrijeme bezboštva, teške nevjere, kad bijaše gotovo dva milijuna s partijskom knjižicom, od dvadesetak milijuna koliko je bilo ud toj državnoj tvorevini. Komunisti zbijali redove, kleli se na vjernost svomu komunističkom i partijskom putu, s kojega ni pod koju cijenu ne žele skrenuti, a s druge strane Nebo šalje posve druge signale. Ono se ne da isključiti. Ono je ipak pravi režiser povijesti.
Ono što je tih dana tako neznatno započelo, odmah je odjeknulo u župi, u cijeloj okolici, i ljudi su počeli dolaziti u veliku broju. Već na Petrovdan bilo je preko 15 tisuća osoba na Podbrdu-Crnici. Bijaše to međugorski “veliki prasak” koji je odjeknuo u cijelom svijetu. Ili pak provala nebeske rijeke milosti, upravo kao što iz velika i strma brda izvire naša Buna s obiljem vode.
Uslijedile su komunističke represije, odvođenje vidjelaca u milicijsku postaju u Čitluk, zatim liječnicima i psihijatrima u Čitluk i Mostar, potom prijetnje mještanima, uhićenje njih nekoliko, nervoza u partijskim krugovima. Zastrašujuća medijska kampanja, sustavne zabrane, svakodnevno zasjedanje mjesnih zajednica. Svi mediji govore protiv Međugorja, zazivaju se duhovi prošlosti, slavi se 40 godina komunističkoga ustanka i revolucije, na sve strane ozloglašuju vidioce, župljane, župnika, fratre, hrvatski ‘ustaški’, katolički puk. Na djelu kontrarevolucija, „kleronacionalistički“ ustanak, dva pojma koja su kod komunista bili znak na uzbunu. Ali ništa ne pomaže! Svijet ne vjeruje starim lažovima, njega vuče srce u Međugorje, gdje doživljavaju upravo pravi procvat vjere.
Večernje mise prepune, crkva pretijesna, dugi redovi pred ispovjednicima, urušava se carstvo Sotone. Padaju jerihonski zidovi komunizma na molitvene trublje i zazive. Gospa se uključuje aktivno u rušenje bezbožnoga komunizma koji pada 1989., na Božić (!) 1991. službeno prestaje postojati Sovjetski Savez, taj nezakoniti bastard Pakla. Jedno „dijete“ umire, drugo se Dijete rađa! Sve su to povijesne i metapovijesne činjenice koje su duboko zasjekle u biće svijeta i Crkve.
Moleća Crkva, ona na koljenima, koja Boga traži, ne da se smesti. Dolazi i ne prestaje dolaziti svim prijetnjama i progonima unatoč. Kroz dvije godine nitko ne smije na Brdo ukazanja ni na Križevac, sve do 25. lipnja 1983. Ljudi se ne smiju moliti u Božjoj prirodi. To je ravno kontrarevoluciji. Vjernici su ponosni što su mogli nešto pretrpjeti za Isusa i Gospu. Kad bi sve to bilo djelo samo njih nekolicine mladih, vidjelaca, koji odonda nemaju privatnoga života, onda bi to bilo ravno nadljudskome čudu.
Međugorje ima svoje gorljive pobornike i vatrene protivnike. Do dana današnjega. Stanoviti embargo godinama počiva nad Međugorjem što se tiče crkvenoga tiska na ovim ozemljima. Međugorje se prešućuje ili ignorira, velika okupljanja su također prešućena u crkvenoj javnosti, primjerice, svećeničke duhovne vježbe, velika okupljanja mladih također. Ono u službenoj Crkvi nema pravo javnosti, a vjernici neumorni u dolaženju i traganju za smislom i istinom. Pogotovo mirom! Djevica dolazi kako bi nas podsjetila na istine evanđelja koje mogu i danas biti vrelom nade u svijetu bez nade i ljubavi, bešćutnom i sve protubožnijem.
Naša nada ima svoju horizontalnu i vertikalnu protežnicu, i Marija uporno naglašava tu okomicu – vertikalu, odnos prema Bogu u molitvi i poniznosti. Za čovjeka je bitno biti u dodiru s Bogom, on je iz Boga potekao, k njemu se vraća. To je sržna poruka svih Marijinih ukazanja kroz povijest.
U konačnici ono ne zavisi od nas, od ljudskih autoriteta. Ljudski autoriteti nisu ti koji su promicali ili stvorili Međugorje, nego se Međugorje dokazalo u Crkvi kao mjesto molitve, obraćenja, novih obzora i nade za svijet. Ono je najbolji apologet samoga sebe. Ono je zauzelo svoje mjesto, čvrsto i sigurno, u svijesti katoličkih vjernika. Međugorje nisu stvorili fratri ni kler, svojim umijećem ili znanjem, nego ga je stvorilo i započelo Nebo s vjernim pukom, vjerničkom bazom, laicima. Da je zavisilo o ljudskim čimbenicima, davno bi ga nestalo s lica zemlje, a svjedoci smo kako Međugorje danomice raste i zahvaća cijelu Crkvu. Nisu to mogli zanemariti ni crkveni vrhovi u Vatikanu.
To je i razlog zašto je na najvišoj crkvenoj razini uspostavljeno povjerenstvo koje će proučavati Međugorje i donijeti svoj sud o događajima koji su među nama već skoro tri desetljeća. Kardinal Ratzinger je još 1985. izuzeo Međugorje ispod mjerodavnosti mjesnoga biskupa i prenio istraživanje na kardinala Kuharića i onodobnu BKJ koja je ustanovila svoju Komisiju. Ta je donijela svoj zaključak uoči rata, u travnju 1991. Potom je isti Ratzinger kao papa Benedikt XVI. Delegirao kardinala C. Ruinija da osnuje novo Povjerenstvo koje će istraživati Međugorje. U međuvremenu papa Franjo je poslao svoga delegata u osobi mons. Henryka Hosera 2017., a potom i kao apostolskog vizitatora za Međugorje 2019. Dolazak bečkoga kardinala Christopha Schönborna za Novu 2010. kao prijelomna je točka u povijesti ovoga molitvenoga mjesta.
Ulazak u drugo desetljeće stoljeća obilježen je padom nevidljivoga zida koji je podizan desetljećima oko Međugorja. Dok su Europa i svijet slavili dvadesetu obljetnicu pada Berlinskoga zida, još se jedan zid srušio koji su pojedinci uporno u svome prijeporu podizali u svijetu spram Međugorja. Dolazak kardinala Schönborna izbija iz ruku adut svima koji su se ‘vadili’ kako ovo nije od Crkve priznato, kako će čekati na konačni sud. Konačnoga suda nema bez osobnoga iskoraka prema Gospodinu i bez osobnoga obraćenja. Danas mnogi biskupi dolaze u Međugorje, hodočaste s vjernicima, slave ovdje euharistiju. I govore pozitivno o Međugorju.
Međugorje se u međuvremenu dokazalo kao mjesto molitve i obraćanja, mjesto temeljitih životnih zaokreta i iscjeljenja, mjesto gdje su nebrojeni pronašli put do Boga i vlastita srca. Ono je postalo škola molitve i klanjanja, poticaj da se i drugdje počne s ovdašnjom praksom.
Ako je Sabor imao za cilj obnoviti Crkvu u glavi i udovima, slobodno smijemo reći kako je upravo Međugorje najljepši izdanak te pokoncilske obnove. U obraćenju, na koljenima, u dubokoj predanoj molitvi pred Presvetim, u slavlju sakramenata, u navještaju Radosne vijesti koja je najbolji lijek za posrnuli i bolesni svijet.
Nikomu Međugorje nije naudilo, a nebrojenima je bilo od životne koristi. Pavao je svojima poručivao: Duha ne trnite! Uvjereni smo da se ne će naći onih koji bi ovo htjeli ugušiti. Jasno da treba stablo obrezivati, ponešto čak i okresati, čupati korov koji zna izrasti. Stoga treba prema Apostolovoj Duha raspirivati, jer Gospodin nam nije dao duha bojažljivosti, strašljivosti, nego Duha svjedočenja, odvažnosti, snage, ljubavi i razbora.
Mi vjerujemo vidioci su samo instrument, sredstvo s kojim se Marija poslužila da upozori svijet na hitnost obraćenja, na aktualnost Evanđelja, pa i svega onoga što je govorila u svojim ukazanjima od 1531. u Guadalupi pa do Kibeha u Africi, osamdesetih godina – kad je u genocidu pobijeno više od milijun ljudi. Vidioci su kao ključ koji se stavlja u bravu i onda pokreće vozilo. Kad motor krene, ključ se mora ispustiti. Tako je i vidiocima. Oni su bili ono inicijalno paljenje, u samim početcima, a danas motor treba samo naše molitve, zazive, suze, da kreće naprijed, treba naše gorivo. Marija je znak podignuti koji nas poziva da shvatimo i prihvatimo ozbiljno vrijeme u kome živimo te da ne idemo bez kompasa kroz život. Ona je Zvijezda mora, ona je Zvijezda zornica – Danica koja mornaru i putniku pokazuje put. Neka i nama svijetli na našem životnom putovanju. Hvala joj!
