Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 13,31-35
Iznese Isus narodu drugu prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.«
I drugu im kaza prispodobu: »Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.«
Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba — da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta.
Ljudi redovito misle da se moraju događati silne, neobične i zastrašujuće stvari kad dolazi Bog na ovaj svijet, kad uspostavlja svoje kraljevstvo, svoju vlast među ljudima. Ali što se i kako se to zbiva, kako se to odvija? Nečujno! Tiho, neopazice, upravo kao kad sjeme klija, raste, nečujno. Vidiš samo kako se nešto promalja i izbija, ali ne možeš mjeriti ni ocijeniti svojim očima koliko je za dan ili za noć naraslo. Isus naviješta, on liječi bolesnike. Skuplja nešto učenika oko sebe, ni po čemu značajnih ili uglednih. Zapravo, nekako usput ih poziva. Od svakodnevnoga posla. I svijet ostaje onakav kakav je uvijek i bio, ide svojim tijekom, bavi se svojim poslovima.
Usporedbe o gorušičnom zrnu i kvascu žele nam pojasniti proces i tijek rasta. Isus ih ne tumači, slike same po sebi i za sebe govore. Tko bi samo mogao povjerovati da iz sićušna zrnca gorušice naraste veliko stablo? Ili od žira veliki hrast? Ima li ono mogućnost i priliku rasti, sazrijevati, davati sjenu, biti zavičaj pticama? I kod gorušice i kod kvasca imamo na samome početku nezamjetljivo, nečujno i nevidljivo, ali je rezultat golem.
Sitno zrno – golemo stablo, nešto malo kvasca – a potom nabujalo tijesto, veliki kruh. U zrnu je pohranjena silna energija rasta, a ni kvasac ne miruje. U Isusovu djelovanju nazočno je Božje djelovanje, Božja snaga koja je jamac konačnoga uspjeha. Kad evanđelist piše, već imamo razgranatu Crkvu po cijelom Rimskom carstvu. Grane se šire, a kvasac djeluje u tijestu svijeta.
Kvasac ima preobrazbenu snagu. Neukvasano, tromo tijesto se mijenja. Kvasac sam po sebi i iz sebe nema potencijal promjene iznutra, on se sam ne mijenja, ali je u kvascu pohranjena nekakva čudna subverzivna snaga, sila koja potkapa. Prispodobe o gorušičnu zrnu i kvascu žele uprizoriti nutarnji nerazmjer između zrna i stabla, male količine i goleme mase tijesta. Dakle, dvije suprotnosti, malo i veliko, sjeme i rast, sve se odvija u iznenađujućem, neprotumačivu i čudesnom procesu. Kraljevstvo Božje nosi u sebi značajku nepredvidivosti, nade, preobrazbe svijeta. Isus ne spominje ljudski čimbenik, nema pojedinaca kao posrednika. Kraljevstvo ima svoju nutarnju, imanentnu snagu.
Isus govori o kraljevstvu Božjem u slikama. Kraljevstvo Božje – to je slika, to je osvjedočenje i uvjerenje da je Bog Stvoritelj, da on želi ovaj svijet bez ratova, bez iskorištavanja, bez gospodarenja čovjeka nad čovjekom. Isus je s velikim pedagoškim osjetilom i ćutilom iznosio učenicima svoje slike kraljevstva Božjega. On govori o kvaliteti života, želi probuditi u nama zapretane vrijednosti koje ne podnose i koje su najveći neprijatelj omasovljivanju. Kvaliteta je povrat iz rasijanosti u sabranost, od senzacije prema promišljanju, od nadmena ohola snobizma prema skromnosti, od neumjerenosti prema mjeri i smjernosti. Što je pak s tim danas? Potrebom za hodom u dubinu? Pavao veli, ako je korijen svet, svete su i grane.
Nitko nije nastupao bez toliko pompe i vanjskih uprizorenja kao Isus. Proroci su grmjeli, p(r)otresali svoje suvremenike, bili u trajnom nemiru i sporu s kraljevskim dvorovima i običajima koji su ondje vladali. Nitko od njih nije govorio u ovakvim slikama. Pa ni suvremeni proroci ne govore ovako. Mi bismo htjeli sve u superlativima, u globalnim i kozmičkim kategorijama. Dočim je kod Isusa sve nekako strpljivo, blago, bez žurbe, bez našeg nemira. Bog tiho raste u čovjekovu duhu i srcu, organski polagano.
Ne želi Isus hvalisanja, čudesa, nego čudo sitnih koraka i početaka, čudo onoga biti kao maleno dijete. Veličina u malenosti, neznatnosti, sićušnosti. Nigdje prisile, nigdje novih okova, nego početak slobode, nigdje ponižavanja drugih, nego strpljivost u organskom rastu i sazrijevanju. Isus ne moralizira, ne prisiljava da netko mora prihvatiti njegov nauk (kao što je to činio Muhamed). On je krajnje nenasilan. Ne govori Isus: “Moraš! Čini! To je tako! – Moraš biti velik!”
Zacijelo je kroz povijest bilo vremena silnih uspjeha, moćne Crkve, čija je hijerarhija nastupala na pozornici svijeta, bila u mnogočemu mjerodavna, bila sugovornik za stolom svjetskih moćnika. Ali se ne smijemo dati zavarati. Sve to bijaše privid, izrastao u ‘plastenicima’ ovoga svijeta, hranjeno krivim predodžbama koje nemaju nikakve poveznice ni dodira s Isusom.
U konačnici je važno ne to kako se neka stvar čini ili pričinja, nego koja energija počiva u riječi, koja ljepota, nepotrošenost, koji stupnjevi razvitka. Rilke je govorio o krugovima koji se povećavaju i šire u našem životu. I kad je Crkva bila na vrhuncu svoje crkvene i svjetovne moći, kad je nastupala i govorila rječnikom i jezikom sile, morala je spoznati da je to zabluda u odnosu na ono što je Isus htio.
Isus nikada nije htio križarskih vojna, nikada on ne bi slao križarsku vojnu protiv katara ili albigenza u Francusku, da ih se silom vrati u krilo Crkve, da im „slomi vrat“. To je samo izazvalo protivni učinak. Trebao se pojaviti Franjo, bez igdje išta, krajnje slobodan, da bi navijestio čovjeku slobodu.
Isus ne želi ‘plastenike’ u kojima sve brzo raste i sazrijeva, ali nema ukusa. Želi da naučimo kako u malenosti počiva veličina. Nije veliko ono što je veliko u očima svijeta, što ima svjetsko značenje i cijenu. Isus nas ohrabruje spoznati sjaj malenoga i neupadnoga. Radovati se gorušičnu zrnu na kome počiva veliko obećanje. I u kome je dinamika rasta dana time što je u njemu energija koju je stavio Tvorac u sve. Tako i u Isusovo djelo u svijetu.
