4.4 C
Međugorje
18.10.2121.

Biblijska poruka 26. 8. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana: Budnost i vjernost u službi i životu

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mt 24, 42-51

Reče Isus svojim učenicima: »Bdijte dakle jer ne znate u koji dan Gospodin vaš dolazi. A ovo znajte: kad bi domaćin znao o kojoj straži kradljivac dolazi, bdio bi i ne bi dopustio potkopati kuće. Zato i vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite Sin Čovječji dolazi.«

»Tko li je onaj vjerni i razumni sluga što ga gospodar postavi nad svojim ukućanima da im izda hranu u pravo vrijeme? Blago onome sluzi što ga gospodar kada dođe nađe da tako radi? Zaista, kažem vani, postavit će ga nad svim imanjem svojim.«

»No, rekne li taj zli sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sudrugove, jesti i piti s pijanicama, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među licemjerima. Ondje će biti plač i škrgut zubi.«


 

Na dugi govor o ponovnom dolasku Sina Čovječjega nadovezuje Isus upozorenje kako svi moramo biti budni, kako moramo biti prokušani. Prokušanost, budnost, vjernost jesu pretpostavke da bi čovjek imao udjela u konačnoj proslavi, u Isusovu kraljevstvu. Sin Čovječji dolazi kao sudac i spasitelj, taj trenutak njegova pojavka je neizvjestan, nitko ne zna, kao što Isus veli, dana ni časa. Spram toga treba biti budan, ne spavati, treba biti razborit, a ne kao lude djevice.

Usporedbe o budnome kućedomaćinu, o vjernome i razboritom sluzi, a potom o razumnim, mudrim, i nerazumnim, ludim djevicama ilustriraju i uprizoruju kako moramo živjeti, kako se ponašati. Biti i živjeti stalno u svijesti budnosti i odgovornosti: Gospodin je tu, Gospodin je na vratima. Zato i ranokršćanski usklik: Maran Atha – Gospodine naš, dođi!

U svim usporedbama u kojima se govori o dolasku gospodara radnja se odvija u noći. A noć je slika sadašnjega stanja svijeta i trenutka kad će pojaviti sudac. Mistici govore o tamnoj noći duše. “Tko je onaj razumni i vjerni sluga?” – Kao da Isus izravno oslovljava slušatelje i uključuje ih u samo zbivanje.

Dvije tisuće godina prošle su otkako je Isus izrekao ove riječi. Svjetska povijest teče dalje, mnogo od onoga što je Isus izrekao nije se ostvarilo u ranoj Crkvi, a suvišno je računati ili nagađati trenutak i vrijeme kad će doći smak svijeta, strašni sud, konačni eshatološki obračun.

Promatrano kozmički ili kozmološki, ovaj će naš planet u svemiru postojati još barem pet milijardi godina. Međutim, pred nas se stavlja upitnik, koliko nam je Bog egzistencijalno blizu. Nije to pitanje vremena, nego egzistencijalne zgusnutosti i usmjerenosti. Nosim li Boga u srcu? Sve je u svijetu podvrgnuto mijeni i stoji pod velikim upitnikom. Što to naš život još nosi, što mu daje nutarnju čvrstinu? Što je temelj našega života, u što se pouzdajemo, kako se u životu ponašamo. Kako se odnosimo prema stvarima, posjedu, novcu, ljudima? Nama je gotovo postala strana Isusova riječ o budnosti, o otvorenosti, osobnoj razgoljenosti, o siromaštvu.

Ljudi se ubijaju pohlepom, gomilanjem imanja, posjeda, stvari. Sve što postoji, postoji samo zakonom zamjene, zamjenskoga primanja i davanja. Zemlja svojata i zadržava za sebe onoga tko bi htio prisvojiti sebi nešto od nje. Zemlja će raskomadati onoga tko nju komada i izrabljuje. Vidimo kako se danas planet osvećuje nemilomu iskorištavanju.

Ne će nas spasiti novac ni posjed, ne će nas zaštiti od smrti nikakvo doživotno ili dosmrtno osiguranje ni bogatstvo. Možemo novac odnijeti na banku, a domalo ćemo vidjeti kako je devalvacija veća od kamatne stope. Možemo uplaćivati životno osiguranje kod ove ili one osiguravajuće kuće, a nakon deset ili petnaest godina uplaćivanja vidjet ćemo da smo na gubitku. Moljci i rđa izjedaju naš posjed daleko brže nego to čini truljenje našeg tijela u zemlji.

Budnost i molitva – kao da ovdje odzvanjaju riječi iz židovskih psalama u kojima je riječ o budnosti i molitvi. “Oko će moje bdjeti nad tobom – put ti kazivati kojim ti je ići” (Ps 32) ili pak onaj psalam Iz dubine-De profundis, gdje pjevamo i molimo: “Ne, ne spava i ne drijema on: Čuvar tvoj!”

Pashalna noć bijaše noć bdijenja, prolaska Gospodnjega, izlaska, kad su svi morali biti opasanih bokova, budni i spremni na pokret. Spremni na put u slobodu. Čovjek se ne treba bojati stoga što Bog i Božje oko bdije nad nama, jer njegov način gospodarenja jest takav da nam uzima strah iz duše, da nas štiti od tame. To je tematika i drugih psalama gdje se govori o anđelima koji nas zakriljuju u noći, koji s nama bdiju. Treba samo dopustiti Bogu da uniđe u naš život. Kad se to dogodi, ništa nas ne više može iznenaditi.

Trebamo biti svjesni da svatko od nas ima svoje talente koji su mu darovani. Nije to naše vlasništvo ili svojina, nego povjereno blago. Na njih nemamo nikakvo pravo. Ono što posjedujemo, sve nam je od Gospodina darovano, i određeno da se time služimo, da uključimo u krvotok i biologiju ovoga svijeta.

U vremenskom rasponu od trenutka kad nam je povjerena odgovornost pa do njegova ponovnoga dolaska kad će od nas tražiti račun, imamo mogućnost ili biti vjerni ili nevjerni, slijediti Gospodinov nalog ili ga prezreti zbog vlastite krive prosudbe. Svima nam je polagati konačni račun. Treba ispravno prosuditi vrijeme i mogućnosti te iskoristiti darovani trenutak. Ne zanemariti vlastite zadaće, inače se može dogoditi da nas Gospodin zatekne nespremne, pospane ili pozaspale.

Krist ostaje skriven u strukturama Crkve, svijeta. Promatramo li svijet u cjelini, stječe se dojam kao da ovaj svijet u iščekivanju većma Antikrista negoli samoga Krista. Stoga je zadaća pravih vjernika živjeti u nazočnosti Gospodinovoj, dati se prožeti njegovom snagom i Duhom, živjeti u svjetlu njegova dolaska.

Iščekivati dolazak Gospodinov znači vjerno ophoditi s onim što nam je povjereno, čuvati da Zli ne provali u naš dom. To će reći kako moramo koristiti trenutak, taj milosni kairós, što nam ga sam on nudi. Krista se ne očekuje u budućnosti, već u sadašnjosti, u ovom trenutku. U ovome trenutku sažeto je sve, i prošlost, i sudobnost, i sutrašnjost. I sve zavisi od trenutka u kojemu živimo: Kako ga živimo, kojom ga kakvoćom i energijom, silom ispunjamo, što od njega očekujemo? Ispunimo li svoje vrijeme i dane Kristom, jamačno, kad dođe, nađe li nas budne, nagradit će nas samim sobom. To nam on jamči, zatekne li nas u molitvi i pjesmi. Kolika je samo i kakva životna avantura, biti i živjeti kao vjerni i odani Kristov vjernik!?

Ne dogodi li se da se cijelim bićem uključimo u krvotok Gospodina i svijeta (a Crkva nam u sakramentima nudi taj ‘krvotok’, tu ‘milosnu biologiju’), bit će nam srce podijeljeno, iskomadano, i na kraju će nas i sam Gospodin raskomadati u dijelove. Nitko ne zna kolika je mjera naših dana, koliko nam još vremena preostaje. Ne smijemo se preračunati i misliti kako nam još mnogo toga preostaje. Tanka je životna nit o kojoj visimo.

Isusova riječ želi nam izoštriti pogled za prolaznost vremena te za nepovratnost posljedica neke radnje koja lakoumno precjenjuje vrijeme koje nam je na raspolaganju, a podcjenjuje odgovornost i kratkoću trenutka u kome živimo. Ne dodavati životu ovu ili onu godinu, nego godinama koje na plećima nosimo udahnuti život i sadržaj, Duha.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne