Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 10, 34 – 11,1
Reče Isus svojim apostolima: »Ne mislite da sam došao mir donijeti na zemlju. Ne, nisam došao donijeti mir, nego mač. Ta došao sam rastaviti čovjeka od oca njegova i kćer od majke njezine i snahu od svekrve njezine; i neprijatelji će čovjeku biti ukućani njegovi.
Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan.
Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.
Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.
Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.
Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.
Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku.
Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«
Pošto Isus završi upućivati dvanaestoricu učenika, ode odande naučavati i propovijedati po njihovim gradovima.
Koji su zahtjevi apostolskoga života? Rekli bismo, gotovo nemogući. Isus postavlja pravila i norme, postavlja uvjete pod kojima čovjek postaje njegov učenik. Pitamo se, je li nam moguće prihvatiti sve to, nama, ljudima od krvi i mesa, opterećenima svojom ljudskom ograničenošću i svakodnevnim mukama?
Današnje nam čitanje nudi kršćanske, Kristove paradokse i antinomije. Dobivati gubljenjem, gubiti stjecanjem i gomilanjem. Neumoljivost i beskompromisnost Isusova stava koji ne dopušta životne ‘kako’, ‘ali’, ‘ako’, ‘zašto’ i sl. Nakon ovakvih Isusovih riječi nije ni čudo što je Isus smatran osobenjakom, čudakom te ostao cijeloga života usamljen i neshvaćen. K tome i neprihvaćen, i od svojih najbližih ostavljen, i na kraju od svih sramotno odbačen i raspet, kao zadnji, najostavljeniji razbojnik, na križu, prepušten svojoj nemiloj sudbini i smrti.
Međutim, uzmemo li u razmatranje stvarno ljudsko iskustvo, ono daje Isusu za pravo. Za pravo mu daju i suvremena psihijatrija i psihologija. Ono što Isus zbori dolazi iz Božjega srca, a već je duboko pohranjeno u čovjekovoj podsvijesti. Isus svjesno i izazovno dira u te naše nutarnje mirne strune, želi da zatitraju.
Isusov život, poslanje i sudbina samo su vanjski pokazatelji koliko smo mi ljudi prirasli Božjem srcu te koliko je samom Bogu stalo do nas, koliko mu svatko od nas u biti vrijedi. Tko može do kraja zaviriti u dramu Isusova bića i srca, njegova žala i ljubavi za čovjekom i stvorenjem?
Riječi koje danas upućuje samo su poziv i izazov da se zapitamo: Koliko nam je Isus vrijedan i što nam znači osoba Isusa Krista? Na kome je mjestu on na našoj životnoj vrijednosnoj ljestvici? Lijepo se izrazio veliki biskup i mučenik Ciprijan (+258.) iz afričke Kartage u Raspravi o Gospodnjoj molitvi: „Volja je Božja za nas ono što je Krist činio i učio… Ništa ne pretpostaviti Kristu, jer ni on nije ništa pretpostavio nama, nepodvojeno prianjati uz njegovu ljubav, odvažno i pouzdano prigrliti njegov križ kad se treba boriti za njegovo ime“.
U Isusa nije riječ o sebičnosti, nije riječ ni o nesebičnosti, odricanju, predanju, nego je riječ o tome da svi moramo izići iz svojih životnih strahova, iz puževih školjki i ljuštura, ostaviti se pokušaja osigurati egzistenciju ovdje na ovome svijetu kojekakvim zemaljskim, prolaznim stvarima. Njemu je stalo do sretna, intenzivna, bogata, istinskoga i nutarnjega života, života krajnje nenavezanosti na bilo što ili bilo koga, osim na svoj Izvir i Uvir, na Boga. On je za čovjekovu posvemašnju slobodu, i zbog te slobode i čovjekove sreće on je protiv bilo kakva oblika otuđenja. Želi da se zapitamo: Za što se zapravo isplati živjeti? Vrtjeti se stalno u krugu oko sebe, ili izići iz sebe i razdavati se, nesebično, u ljubavi?
Isusov život, njegova osoba i njegova poruka, utjelovljuju i zgušnjavaju u sebi život bez straha, život u posvemašnjem povjerenju i predanju Ocu. Nisu tu više ni od kakva značenja ni prihodi, ni ugled, ni bogatstvo, ni moć. O tome već govori i Psalam 49.: „Čovjek koji nerazumno živi, sličan je stoci koja ugiba.“ Pa makar se njihovim imenima nazivale i zemlje, makar stjecali silna bogatstva, sve to moraju ostaviti nekomu nakon sebe i krenuti na put bez džepova.
Što traži Isus od svojih? Nepodijeljenost srca, odlučnost nasljedovanja, slobodu odluke. Kako je samo bijedan život koji se zatvara u sebe, život egocentrika koji misli samo na samoodržanje, koji je podredio sve samo sebi i svojim interesima!? Njega je strah bilo kakve opasnosti, svim sredstvima kuša se zaštititi od bilo kakvih udara, iznenađenja, odluka koje traže ili iziskuju bilo kakve žrtve! Strah od takvih životnih odluka može biti tolik da čovjek zaboravi čemu uopće živi i isplati li se živjeti takvim životom. Egocentrizam, usredištenost na sebe koja je plod, rezultat straha, neprestane ugroženosti i osobne nemoći. Zato se takvi nikomu ne povjeravaju, ni Bogu ni čovjeku.
Isus upravo pretpostavlja savršenu slobodu odluke koja je spremna i odlučna prihvatiti i križ. To je moguće samo onomu tko se Bogu posve prepusti. Sloboda od sebe i za druge. Nešto su slično pokušali prvi učenici koji su ostavili lađice, obitelji, svoje zvanje, svoju carinarnicu i slijedili Isusov zov i ponudu novoga života. Svakodnevna nas pak mudrost uči da se život, istinski i pravi, može pronaći jedino u sebedarju, odricanju od sebe i razdavanju drugima kako to čine majke u odnosu na djecu.
Tko se grčevito drži sebe i svoga života, promašuje mogućnosti istinskoga, sretna života. Život kakav je zacrtao Stvoritelj moguće je pronaći jedino u predanju i ljubavi. Takav život ne prekida ni smrt jer pripada Bogu. Stoga Isus nastupa kao istinski učitelj života.
Danas je jedno od svjetskih čuda u Kini grobnica prvoga kineskoga cara iz 3. stoljeća prije Krista, koji je od taoista tražio uzaludno korijen, eliksir i lijek besmrtnosti. Posvuda je vidio samo neprijatelje, bio krajnje neurotičan, paranoičan. U strahu od smrti dao je napraviti sedam tisuća glinenih vojnika koji će ga čuvati čak i u grobu, nakon smrti. Kako poučiti takve moćnike, poput ovoga, ili pak Džingis Kana, Aleksandra Velikoga, Napoleona, da se ne isplati ni cijeli svijet osvojiti, a pritom izgubiti svoj život, svoju dušu, svoj bitak?
Upravo ta činjenica bijaše od odlučujućega značenja za životni put jednoga od najvećih katoličkih mislilaca dvadesetoga stoljeća, Romana Guardinija. Nakon što je kao mladić izgubio vjeru i prepustio se neokantovcima, suočio se s Isusovom riječju: A što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, zadobije, a sebe izgubi, svojoj duši naudi? Bijaše to za njega kao udar groma, kao Augustinovo iskustvo s onim Uzmi i čitaj ili s Pavlovim na putu u Damask, ili pak s Pascalovim iskustvom u noći, koje je zabilježio u svome Memorialu, ili pak s Andre Frossardom, koji je ušao u malu crkvu kao stopostotni ateist, a izišao iz nje kao vjernik koji je presretan samo vikao: „Vjerujem sve!“ Jednom riječju, udar milosti, životni zaokret i premišljanje svega u svjetlu Vječnosti.
Pitamo sebe a i ljudi se pitaju: Komu zvono zvoni? Guardini je to iskusio u tome trenutku, njemu je ‘odzvonilo’, trenutak pune i konačne istine za njega je kucnuo. Bio je pogođen Istinom i nije više mogao mimo nje i preko nje. Stupio u bogosloviju, studirao teologiju, dao se zarediti i djelovao kao istinski blagoslov i putokaz u svome vremenu. Započeo je proces njegova proglašenja blaženim, a bio je prema sudu mjerodavnih stoljetna pojava.
I ne mora li se čovjek zapravo stidjeti što je na kraju tako prazan, nemoćan, nezaštićen, hrana crvima? Što daje našem životu istinski sadržaj? I kako povratiti sadržaj životu? Na memorijalnom spomeniku Mahatmi Gandhiju (mah-atma: čovjek velika daha i duha!) stoje uklesane njegove riječi: „Čovječe, uprisutni sebi u ovom trenutku lice najsiromašnijega i najnemoćnijega čovjeka koga si bilo kada u svome životu susreo, i zapitaj se: Je li mu i od kakve koristi korak ili čin koji u ovom trenutku namjeravaš učiniti?“
ZA SLOBODU KRIST NAS OSLOBODI
Pavao je naglašavao svoju osobnu slobodu koju ima u Isusu Kristu. U Poslanici Galaćanima reći će kako nas Krist za slobodu oslobodi, da čovjek nikomu i ničemu ne robuje, nikakvim vezama ni poznanstvima, nikakvim – pa ni obiteljskim obzirima. Sve postaje suvišno i ponekada je čak i zaprjeka Radosnoj vijesti. Isus donosi slobodu. Jer postoje i u obiteljima nezdravi odnosi, koji suzuju, zarobljuju, čine čovjeka neurotičnim, gdje su roditelji nešto kao polubožanstva a djeca se diviniziraju, uzdižu i kuju u zvijezde. Djeca ni roditelji u tom slučaju nisu više djeca Božja, nego su sami sebi dostatni i žive samo za sebe, samoživo. I upravo nas za istinsku slobodu oslobađa Isus, na pomalo drastičan način, pogotovo u ovim rečenicama koje čusmo o obiteljskim odnosima, u svome govoru u Matejevu desetom poglavlju.
Tko ima, tko zauzima prvo mjesto u našemu životu? – Jasno, u zemaljskim protežnicama i odnosima nitko nam nije bliži od vlastitih roditelja. Njima zahvaljujemo sve, od života, doma, udomljenosti, njima dugujemo sve što imamo, pa i samu vjeru koju nam oni usađuju s majčinim mlijekom. S roditeljima smo cijeli život povezani. Pupčana vrpca s vlastitom majkom nakon rođenja prekida se i podvezuje, ali čovjek cijeloga života ostaje s vlastitom majkom najsnažnije i najdublje povezan, u svakom pogledu, duhovno i emocionalno. Stoga i Biblija nerijetko upravo tom slikom odnosa majke i djeteta uprizoruje odnos Boga sa svojim narodom. To je naš odnos koji nas veže s Nebom. ‘Pa ako bi koja majka i zaboravila svoje dijete’ – što je i fizički i psihički u normalnim okolnostima i kod normalnih osoba gotovo nemoguće, veli Gospodin- , ‘ja vas zaboraviti niti mogu niti hoću’ (Iz 49,15).
Upravo nas ta misao prenosi izravno u današnje evanđeosko čitanje. Postoji veza, postoji poveznica, tako veli Isus, koja ima prednost čak i pred odnosom roditelj-dijete, naime, to je čovjekov odnos prema Bogu. Bog treba uvijek zauzimati prvo mjesto! Isus Krist se na ljestvici osoba i vrjednota nalazi posve gore, ispred vlastitih roditelja, ispred vlastite djece. Nije li to za nas neprobavljivo, neshvatljivo? Nije li to preuzetno iz njegovih usta? Ne zapovijeda li sami Bog u Dekalogu kako moramo poštivati oca i majku, iskazivati im strahopočitanje? Da, točno! Ali ta zapovijed (‘Poštuj oca i majku da dugo živiš…’) nalazi se tek na četvrtom mjestu među deset zapovijedi ili ‘deset riječi’. Prve tri odnose se na moj odnos prema Bogu koji traži moje srce i moje vrijeme. Prve tri iziskuju da uskladimo svoj odnos prema Bogu. Ako je to na mjestu, onda su i ostale u redu, s njima nema u životu problema.
Isus jasno iskolčuje i podijeva miljokaze i smjerokaze. Tko više ljubi vlastite roditelje ili vlastitu djecu, tko njih stavlja namjesto Boga kao zemaljsko božanstvo, ne može biti Isusov učenik. Isusova je riječ jasna. Zvuči to radikalno, a zapravo i jest radikalno. Ali, kao i uvijek, Evanđelje je poruka slobode. Oslobađajuća poruka. Snažna poveznica između roditelja i djece može biti lanac, mogu biti verige koje nas okivaju, koje nam ne daju slobodno disati niti se slobodno kretati.
Ponekad su roditelji do te mjere posesivni, da djecu čine ovisnicima o sebi. Pogotovo majke u odnosu na sinove, i onda svoju snahu smatraju ugrozom vlastitoga ja i odnosa prema sinu. Tako se narušavaju odnosi u braku i među supruzima. Ponekada roditelji, pogotovo očevi mogu i znaju biti pravi nasilnici, tirani. Obiteljski interesi postaju nerijetko obiteljski egoizmi i iskorištavanje drugih u osobne svrhe. Obiteljska čast zna biti ona stezulja koja nas sputava u svemu, a obiteljski konflikti znaju se izroditi u ratna poprišta, što se nerijetko događalo kroz povijest. Znamo kakve su strašne ratove vodile pojedine obitelji, jedna protiv drugih ili mafijaški klanovi, mafijaške obitelji.
Kako divno zvuče Isusove riječi o slobodi! Treba biti i u obitelji slobodan, ničemu i nikomu ne robovati. Stavimo li Boga, stavimo li Isusa na prvo mjesto, tada roditelji nisu više idoli ili polubožanstva, a djeca nisu mali bogovi, koji prerastaju ponekada u male tirane. Stavimo li Boga na prvo mjesto, tada smo svi pred Bogom braća i sestre, jednaki u odnosu na druge. Isus nam je donio tu slobodu, to oslobođenje. Zna to biti nerijetko krajnje teško i bolno, pogotovo za izbora zvanja. Roditelji bi htjeli jedno, a sin želi drugo, i nikako se onda složiti.
Isusovo je oslobođenje daleko radikalnije. Svi mi daleko više visimo i ovisimo o sebi nego o roditeljima. Sebe diviniziramo, obožavamo, stavljamo u lijepo svjetlo. Sebični smo i samodovoljni, nerijetko spremni zaboraviti sve oko sebe samo da se nama ugodi. Zaboravljamo zbog svoje ugode i bližnje, i vlastitu obitelj, roditelje, djecu! Egoizam je nerijetko daleko snažniji od obiteljskih poveznica.
Uzmimo samo odnos prema starim roditeljima u suvremenom društvu. Koliko ih puta smještamo u staračke domove ili hospicije samo da bismo mogli biti slobodniji, da bismo mi mogli uživati, imati svoj provod, ne morati se brinuti za njih, da bismo mogli provoditi godišnje odmore negdje u egzotičnim mjestima. Važnija nam je vlastita ugoda i provod nego obveza ljubavi prema roditeljima. To je istinski test naše vjere i ljubavi.
Isus jasno veli: Tko želi svoj život sačuvati, izgubit će ga! Tko ga želi dobiti, izgubit će i ovdje i u vječnosti. Tko stavlja sebe u žarište svega, u centar svijeta, na kraju ostaje sam. Gorka je to i otrježnjujuća riječ iz Isusovih usta. Stoga: Tko ne uzme svoj križ i ne slijedi mene, ne može biti moj učenik… Ljubav prema roditeljima, prema bližnjemu, prema samima sebi, ljubav prema Bogu – sve to uspijeva u mjeri u kojoj prihvaćamo životni križ, u kojoj mu izričemo svoje ‘da’, ukoliko smo spremni ići za Isusom, do kraja. Bez križa i odricanja, bez istinskoga služenja, nema istinske ljubavi nigdje, ni u braku, ni u obitelji. Uspjet će nam to samo uz Božju pomoć koju nam je sam Isus obećao, zajamčio. I čega se onda bojati?
