Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 4, 1-20
Poče Isus ponovno poučavati uz more. I zgrnu se k njemu silan svijet te on uđe u lađu i sjede na moru, a sve ono mnoštvo bijaše uz more, na kopnu.
Poučavao ih je u prispodobama mnogočemu. Govorio im u pouci:
»Poslušajte! Gle, iziđe sijač sijati. I dok je sijao, poneko zrno pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Neko opet pade na kamenito tlo gdje nemaše dosta zemlje. Odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. Ali kad ogranu sunce, izgorje; i jer nemaše korijena, osuši se. Neko opet pade u trnje i trnje uzraste i uguši ga te ploda ne donese. Neko napokon pade u dobru zemlju i dade plod, razastre se i razmnoži te donese: jedno tridesetostruko, jedno šezdesetostruko, jedno stostruko.
I doda: »Tko ima uši da čuje, neka čuje!« Kad bijaše nasamo, oni oko njega zajedno s dvanaestoricom pitahu ga o prispodobama. I govoraše im: »Vama je dano otajstvo kraljevstva Božjega, a onima vani sve biva u prispodobama:
da gledaju, gledaju — i ne vide,
slušaju, slušaju — i ne razumiju,
da se ne obrate
pa da im se otpusti.«
I kaže im: »Zar ne znate tu prispodobu? Kako ćete onda razumjeti prispodobe uopće? Sijač sije Riječ. Oni uz put, gdje je Riječ posijana, jesu oni kojima, netom čuju, odmah dolazi Sotona i odnosi Riječ u njih posijanu. Zasijani na tlo kamenito jesu oni koji kad čuju Riječ, odmah je s radošću prime, ali nemaju u sebi korijena, nego su nestalni: kad nastane nevolja ili progonstvo zbog Riječi, odmah se sablazne. A drugi su oni u trnje zasijani. To su oni koji poslušaju Riječ, ali nadošle brige vremenite, zavodljivost bogatstva i ostale požude uguše Riječ te ona ostane bez ploda. A zasijani na dobru zemlju jesu oni koji čuju i prime Riječ te urode: tridesetostruko, šezdesetostruko, stostruko.«
U svome četvrtom poglavlju Marko je sabrao Isusove prispodobe, usporedbe, slike u kojima opisuje narav Božjega kraljevstva. Smisao i tumač govora u prispodobama Isus nam daje usred ove slike o sijaču. Riječ je o tajni i naravi Božjega kraljevstva. Narav mu je posve drukčija nego je ljudi zamišljaju, ostvaruje se na posve drugi način. Čovjek može gledati i slušati, a zapravo ne vidjeti pravo i ne čuti što sa sobom nosi Isusova riječ te kraljevstvo o kome on govori. Ono se događa u riječi i činu. Tajna se objavljuje onima koji su ‘unutra’, koji su Isusovoj obitelji. Treba biti u zajedništvu s Isusom, pa stoga treba učiniti u životu zaokret, obratiti se da bi se shvatilo što je Isus htio svojim riječima i dolaskom na ovaj svijet.
Preduvjeti rasta
Kao što sjeme treba zemlju kako bi oživjelo, izniklo i postalo bogati bremeniti klas, tako i Bog traži čovjeka, čovjekovo srce, dušu koja je spremna prihvatiti ga, otvoriti mu se, dopustiti mu da u nama pusti svoje korijenje. Kao što se zemlja treba preorati oštrim plugom, isplužiti, izbrazdati, kako bi mogla primiti u svoje rahlo tlo zasijano sjeme, tako se i čovjekovo srce treba preorati, prekopati, izbaciti iz njega sve usahlo, kržljavo, atrofirano, svaki korov, kako bi sjeme moglo u njemu uhvatiti korijena, očitovati u njemu svoju djelatnu moć i razvijati se. Isusove riječi naglašavaju nerazdvojivu povezanost neba i zemlje, upravo u njegovoj neponovljivoj zornosti ovih prispodoba.
Mnoštvo protivnika Riječi
Ne znamo koji je povod za ovakvu Isusovu riječ. Možda su učenici bili potišteni, deprimirani. Nakon obećavajućeg početka, nakon početka koji bijaše nešto kao proljeće u dušama, kad se počelo buditi zapretano i usahlo, sve više je i više Isusovih protivnika, mrzitelja njegova djela i osobe. Mnogi su mu već okrenuli leđa, malo ih je voljno prihvatiti i pronositi njegovu poruku dalje; pročulo se o njemu do Jeruzalema, gledaju ga prijekim okom, sumnjičavo, žele ga ubiti, ukloniti s puta. Teolozi su protiv njega, farizeji i pismoznanci udružili su se čak i s krvnim neprijateljima, herodovcima protiv Isusa. Čini se da je sve osuđeno na konačni fijasko. Kao da se nad njime i njegovim djelom od samoga početka nadvija tmasti oblak obeshrabrenosti, rezignacije i neuspjeha. Počelo je već u Nazaretu gdje bijaše odbačen. I što ga čeka? Zašto ih je uopće pozvao, učenike?
Današnje stanje u Crkvi?
Imamo li mi danas razloga za optimizam i nadu u današnjoj Crkvi i svijetu? Nije li i danas posvuda zahvatila ljude rezignacija, malodušje spram tolikih otpada, izlazaka iz Crkve, manjka duhovnih zvanja? Svake godine stotine tisuća napuštaju Crkvu primjerice u Njemačkoj. Pa i sam je Isus je imao razloga za rezignaciju. I on sam kaže kako uzalud govori, kako ljudi slušaju, a ne čuju, ništa ne razumiju. Mnogi su otpali, mnogi ga žele ukloniti, a ni učenici nisu bogzna kakve velike prijamljivosti i inteligencije. Ipak se Isus ne predaje. Trud nije uzaludan. Zbori to i uprizoruje slikom o sijaču i sjemenu.
Sijač sije velikodušno, postupa gotovo nerazumno, protiv svake nade. Jer dok sije, iza njega se kupe vrane, vrapci i ostale pohlepne ptice. Toliko toga ugrabe mu gotovo iz ruku, još u zraku. Sam mora promatrati – napose u škrtoj palestinskoj zemlji – kako mnogo toga propade. Čeka li i njega uzaludnost i propala žetva? Međutim, Isus se ne da smesti. On sije. Treba sačekati da prođe zima i proljeće. Tek tada se zorno vidi da su i sjetva i žetva bile fantastične.
Okrenutost prema budućnosti – ne natrag
Sve zavisi od motrišta i zrenika s kojega čovjek promatra i kako promatra. Promatra li i vidi li samo poteškoće, bit će zarobljen njima kao što zmija očara pticu; zmija pticu jednostavno sledi. Treba gledati naprijed, ne natrag, ne obazirati se unatrag. Tko stavi ruku na plug pa se okreće, reći će poslije Isus u jednoj slici, nije njega dostojan. Treba se usmjeriti prema konačnom ishodu. Pogled prema naprijed jest pogled nade. Isus nam želi uliti vjeru i nadu u konačni sretni ishod, unatoč svim brigama i nevoljama koje nam prijete. I u našem životu može biti promašaja, propusta, grijeha, ali se treba usmjeriti na konačni ishod, žetvu. Do žetve ima vremena. Treba ono što je posijano izrasti. Bog nam daje dovoljno vremena na raspolaganje.
Unatoč svim mogućim zaprjekama i prijetnjama spram samoga sjemena i postupka jednoga sijača, Isus se očituje kao osoba koja se ne da smesti, koja ima „dugi dah“ („Mahatma“ Ghandi) i neslomljivu nadu. Kao da nam Isus želi poručiti: „Ma možete vi cijeli svijet promatrati crnim naočalama. Možete stalno paziti, koliko što košta, koliko utrošene muke i napora, koliko promašaja i tragike u samome životu, koliko bezdana i provalija. Ali posvuda ćete susresti Očevu ruku. Sijač zna što čini. Isto tako i nebeski Otac zna što čini. On je sijač vječnosti, i njemu, takvu sijaču, smijemo se prepustiti, povjeriti svoj život“. On je znao što je činio kad nas je poslao na ovaj svijet; kod njega ima moj i tvoj život svoju cijenu i vrijednost, dostojanstvo i konačni plod. Mi smo svi sjeme besmrtnosti, sjeme neba koje se treba vratiti u Očevo krilo.
Obrađivati tlo svoga srca
Opasno je prepustiti se melankoliji, rezignaciji, potištenosti, depresiji, ponavlja Isus stalno. Promatraj svijet Božjim očima! U svakome čovjeku, Isus to dobro zna, ima toliko sasušena, uništena, razorena, kamenita, trnovita, zatrovana, ukradena, zla, ugušena, nasilno nametnuta odgojem, svakodnevnim nalijevanjem i protokom istih misli, utjecaja okoline. Isus želi ohrabriti: Zadnja je uvijek Božja!
U svakome ima korova sebeljublja, samoisticanja, nečasnih motiva. Ali sve natkriljuje jedna misao i ponuda: Jesam li voljan biti prostorom, njivom na kojoj Bog zasijava svoju riječ? Jesam li voljan prepustiti Bogu da čini u mome životu ono što on hoće i što je uplanio sa svakim čovjekom? To je nutarnja poruka Isusove usporedbe o sijaču.
Isusova je riječ istina. On govori riječi koje oslobađaju, koje čovjeka čupaju iz njegove rezignacije, slomljenosti, potištenosti. Isus je ikona Boga, on je objava ljubavi i istine, pa se stoga i ne boji umrijeti, uzimajući na sebe siromaštvo nemoćnih i prezrenih. U Isusu je istina njegove riječi zasjala u punini na križu. Božja poniznost su dveri kroz koje dolazi istina u ovaj svijet.
Kušnje – trajno stanje pojedinca i Crkve
Vjerojatno je i rana Crkva gledala u ovoj Isusovoj slici i svoju sudbinu. Bilo je vremena beznađa, progona, obeshrabrenja. I zato je uzimala i čitala ove Isusove riječi i tumačila ih na sebi svojstven način. Bilo je u Crkvi onih koji su upravo kao i spomenuto sjeme otpadali, koji su se zanosili, ali su u trenutcima kušnje znali klonuti i popustiti. Nisu imali dubine, riječ se nije u njima ukorijenila. Vidimo to i u Pavlovim poslanicama Timoteju i Titu gdje su mnogi okrenuli leđa Radosnoj vijesti, otišli svojim putem iz ljubavi prema ovom svijetu, izdali svoje prvo oduševljenje i krštenje. Sijač je u Isusovoj prispodobi i on sam, Gospodin, ali i apostoli, odnosno potonji poslanici u Crkvi, koji nastupaju u Isusovo ime.
