Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 11, 45-56
Mnogi Židovi koji bijahu došli k Mariji, kad vidješe što Isus učini, povjerovaše u nj. A neki od njih odu farizejima i pripovjede im što Isus učini. Stoga glavari svećenički i farizeji sazvaše Vijeće. Govorili su: »Što da radimo? Ovaj čovjek čini mnoga znamenja. Ako ga pustimo tako, svi će povjerovati u nj pa će doći Rimljani i oduzeti nam ovo mjesto i narod!« A jedan od njih – Kajfa, veliki svećenik one godine – reče im: »Vi ništa ne znate. I ne mislite kako je za vas bolje da jedan čovjek umre za narod, nego da sav narod propadne!« To ne reče sam od sebe, nego kao veliki svećenik one godine prorokova da Isus ima umrijeti za narod; ali ne samo za narod nego i zato da raspršene sinove Božje skupi u jedno. Toga dana dakle odluče da ga ubiju.
Zbog toga se Isus više nije javno kretao među Židovima, nego je odatle otišao u kraj blizu pustinje, u grad koji se zove Efrajim. Tu se zadržavao s učenicima.
Bijaše blizu židovska Pasha i mnogi iz toga kraja uziđoše prije Pashe u Jeruzalem da se očiste. Iskahu, dakle Isusa te se stojeći u Hramu zapitkivahu: »Što vam se čini? Zar on ne kani doći na Blagdan?«
Lazarovo uskrsnuće bijaše posljednji veliki Isusov znak i čudo. Ono tvori završetak njegova javnog djelovanja i prijelaz u vrijeme muke, smrti i proslave. Nakon toga velikog čuda mnogi su povjerovali u Isusa. On nastavlja činiti i druge znakove koji ostavljaju na sav puk snažan dojam, a za političke vođe i prvake povod je to za političku zabrinutost glede reakcije rimske vlasti.
Isusova čudesa plode među narodom time da se mnogi pitaju, nije li on zapravo Mesija koji ima doći na svijet, dakle, mesijanski kralj. To bi mogao biti povod da Rimljani svrgnu, uklone cijelu političku vrhušku u Izraelu. Svatko se od njih boji za svoju karijeru, stolicu i utjecaj u narodu. Stoga su upriličili noćnu sjednicu.
Iza zatvorenih vrata
Prizor se odvija iza zatvorenih vrata. Odlučuju i vijećaju moćnici u narodu. Tajna sjednica, u mrklu noćnu uru. Uprizorenje kako se inače u svijetu ponašaju moćnici. Pojedinci moraju odlučiti o drugoj osobi, moraju donijeti sudbonosnu odluku. Odvaguju između smrti samo jednoga ili smrti i katastrofe svega naroda. Stavljaju na vagu dokaze za i protiv. Moraju premisliti svoju odgovornost, pitati se što je važnije, ili zadržati poluge vlasti u vlastitoj ruci ili izgubiti nad svime kontrolu i utjecaj.
Znamo imena likova koji o tome odlučuju. Kaifa je u središtu pozornosti, a u skupštini koja vijeća i odlučuje o životu i smrti su i farizeji i ostali Isusovi smrtni neprijatelji. Vijećaju o Isusu, sve se oko njega okreće. Što učiniti s tim likom, s tim tipom? Odluka mora pasti!
Filozofija povijesti – na Isusovu liku
Ivan evanđelist tumači povijest. Sve je na pozornici, u drami koja ima tragični ishod po Isusa. Isus predstavlja ugrozu za narod, Hram, njegov nastup može izazvati pobunu u narodu za Pashu kad se u Jeruzalem slijevaju stotine tisuća Židova odasvuda.
Evanđelist pak baca posve drukčije svjetlo na Kaifine riječi. Daje im meta-značenje, u njima je sadržano daleko više od pukih riječi, odnosno od smrtne presude nad Isusom. Sam Bog baca svoje svjetlo na ono što oni ne vide i ne sagledaju, a sudbinski odlučuju glede Isusa.
U takvoj atmosferi izriče i nehotice Kaifa – kao vrhovni predstavnik onodobne židovske vrhuške – odlučujuću proročku riječ. Misli kako je upravo sada trenutak da se zauvijek obračuna s Isusom, da ga se što prije ukloni s puta, jer postaje opasnost i za narod, i za njihove osobne pozicije pred rimskom okupacijskom silom. Sili da se mora što prije nešto poduzeti.
On se izražava takvim rječnikom da njegove riječi i protiv njegove volje i htijenja postaju proročko utemeljenje Isusove otkupiteljske smrti. Isus umire ne samo za narod, svoj židovski, nego i za sve ljude. Ivan daje tumače Kaifinim riječima i iz njih iščitava skrivenu istinu onoga što je i protiv svoje volje izrekao. Dakle, smrt onomu tko je od mrtvih Lazara uskrsnuo, smrt donositelju života. Čovjek ubija život!
Kaifa kao prorok
Kaifine riječi u tumaču samoga evanđelista Ivana postaju najbremenitije riječi u kojima se tumači Isusova smrt na križu. On umire za ljude. I na prijedlog samoga službujućega Velikog svećenika slijedi zaključak Velikoga vijeća da se što prije treba Isusa ukloniti. Sami evanđelist produbljuje taj zaključak, dopunja ga i teološki tumači. Stoga se Isus povlači iz Judeje, ide u obližnji kraj koji graniči s pustinjom, kojih dvadesetak kilometara sjevernije od Jeruzalema.
Narodni su vođe naskroz zaslijepljeni. Odlučuju smaknuti Isusa, ali do izvršenja odluke moraju sačekati. Još nije došao njegov čas. Oportunistički i pokvareni političar Kaifa boji se za svoj položaj, vidi političku opasnost za sebe i svoj narod. Dakle, Isus mora umrijeti kako bi se spasio narod od opetovana krvoprolića sa strane rimske okupacijske sile. I nije bio svjestan koliko su njegove riječi bile istinite: Isus je umro za sve narode kako bi od svih ljudi stvorio jedan Božji narod. Kaifa misli na nacionalnu sigurnost, a da bi se ona osigurala, treba ukloniti ovoga koji je ugrožava.
Pashalno janje i križ – put u slobodu
I pisac nam veli, bijaše blizu židovski blagdan Pashe. Nema većega blagdana u židovstvu do dana današnjega. To je trenutak oslobođenja, trenutak izlaska, odn. bijega u slobodu, kroz noć i u noći, trenutak izlaska u neovisnost i samostalnost. Trenutak kad je unatoč svemu strahu zov za slobodom bio snažniji od svih drugih poriva, ili pak dosta lagodna boravka u kući robovanja, gdje bijaše svega u izobilju. Ali to bijaše tuđa zemlja, tuđi kraj, otuđeni život
Međutim, Isus ide svojim putem. Neopozivo. Zna što ga čeka. Križ i mučeništvo. To je i naša sudbina. “Tko želi svoj život spasiti, izgubit će ga. Tko pak izgubi svoj život zbog mene i Radosne vijesti, pronaći će ga!” Pšenično zrno mora u zemlju, mora nestati, da bi iz njega nastao silan rod. Tako je i s Isusom. On mora umrijeti kako bi u sebi objedinio sve. Stopio u jedno cijeli svijet. Budimo zahvalni i sretni zbog toga.
Lazarovo i naše uskrsnuće
Teške i životne poruke i pouke možemo izvući iz cijeloga poglavlja o Lazarovu uskrsnuću. Budući da Isus čovjeka koji je bio već tri dana u grobu poziva na život, uskrisuje, vraća sestrama, nad njim se izriče smrtna presuda, a potom i presuda nad jednim Lazarom.
Svaka vlast koja je tijekom povijesti nastupala u ime Božje, nerijetko je uklanjala sa svoga puta nepoželjnike. Ivanovo Evanđelje želi nam poručiti kako je susret s Isusom zapravo uskrisavanje iz vlastitoga groba, nadilaženje smrti. Onaj tko pokuša živjeti Duhom Božjim postaje opasnost za postojeći sustav politike, postaje objektom mržnje.
Međutim, sud i presuda Velikoga vijeća postaju obvezujući. Žele ukloniti Isusa s puta, zatvoriti tu epizodu s Nazarećaninom, staviti završnu točku na ‘i’. Ali Bog ima svoje planove, izvodi ih onkraj ovoga čisto ljudskoga, obvezujućega. Na svijet, čovječanstvo i povijest spušta se nešto posve novo u Isusovoj sudbini. Nova zbilja, novo čovječanstvo, novi čovjek, čovjek uskrsnuća, komu je Lazarovo uskrsnuće simbolika i predznak, a Isusovo stvarnost i zbilja.
