Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”biblijska poruka dana” u programu radiopostaje mir međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra tomislav pervan već godinama tumači evanđelje.
Mt 8,18-22
Kad Isus vidje mnoštvo oko sebe, zapovijedi da se prijeđe prijeko. I pristupi jedan pismoznanac te mu reče: »Učitelju, za tobom ću kamo god ti pošao.« Kaže mu Isus: »Lisice imaju jazbine i ptice nebeske gnijezda, a Sin Čovječji nema gdje bi glavu naslonio.«
Drugi mu od učenika reče: »Gospodine, dopusti mi da prije odem i pokopam svoga oca.« Isus mu kaže: »Hajde za mnom i pusti neka mrtvi pokapaju svoje mrtve.«
Cijelo Matejevo osmo poglavlje donosi nam niz čudesa koja Isus čini na nevoljnicima. To očituje Isusovu snagu, punomoć. Nakon što je izgovorio bitno u Govoru na gori, sad na djelu očituje snagu svoje riječi, istinitost onoga što je izgovorio. On se na djelu ovjerovljuje. Liječi ljude, najprije Židove, a potom i pogane, a potom ćemo ga naći u društvu svojih učenika, liječi Petrovu punicu, a onda i sav svijet koji je nagrnuo k njemu. Liječi Isus ljude od opsjednutosti, ludila, liječi od svake vrsti uzetosti i grijeha. Posvuda je jedno vidljivo: On slabosti i grijehe naše na sebi ponese, kako se izrazio Izaija (Iz 53). On je ispunjenje ljudskih nadanja i čežnji. On uzima slabosti ljudi, svih nas na sebe.
Danas imamo redovito zamišljeni ideal u zdravu i jaku pojedincu i društvu. U društvu je na djelu socijalni darvinizam gdje na pozornici ostaju sam oni snažni, moćnici, uspješni, u biti nemilosrdni i okrutni. Slabi, neuspješni, nasukani i hendikepirani nemaju što tražiti u takvu okružju. I moramo birati između toga, između blagosti jednoga sluge Jahvina koji nikome na čini zla, nikomu nije na putu niti je komu stao na žulj te tobožnjih gospodara svijeta, koji nad svojima okrutno gospodare. Znamo što u konačnici čovjekovoj duši i srcu godi, što ga umiruje i usrećuje.
Čini se da Bog redovito dolazi prekasno. I kad dođe, sve je već zauzeto, za njega nema mjesta. Čovjek se udomio, ima svoje zvanje, svoje društvo, pa već je rasporedio i vrijeme kad jednom ode u mirovinu. Kao da Boga nema i kao da on ne smije uopće prodrijeti u naš život. Kad nam pokuca na vrata ili srce, u pravilu smo već koječime zauzeti. Molim te, samo ne mene, samo ne ja! I kad danas pitamo dječake ili djevojčice, bi li se odlučili poći u samostan, u svećenike ili redovnike, odmahnu rukom. Nikako! Već je netko drugi zauzeo Isusovo mjesto! Drugi su se već naselili u srcu, u biću. Svatko, samo ne Isus. Svatko ima pravo, osim njega, kad zove, kuca, poziva. Kažu: Pa imam obitelj, imam zvanje, imam kuću, imam veliko poduzeće, firmu. Samo ne mene, Bože. Zaobiđi mene. Ili pak: Javi se poslije!
U mnoštvu koje Isusa okružuje izdvajaju se njih dvojica-trojica i oslovljavaju Isusa riječima: “Učitelju”, “Gospodine”! Željeli bi mu se pridružiti, biti s njime, slijediti ga, nasljedovati. Jedan pismoznanac potpisuje bianco-mjenicu, daje potpis da će Isusa posvuda slijediti. Jesu li oni zapravo svjesni što traže, za čim teže? Znaju li što znači ići za Isusom?
Nitko to ne zna unaprijed, sve se odvija u hodu, na putu. Isus je na putu, uvijek prema “drugoj obali”. Lisice imaju jazbine, ptice nebeske gnijezda. Gdje sam ja udomljen? Gdje je moj zavičaj? Što će biti od mene? On nema gdje glave nasloniti. Time kao da oslikava stanje svakoga od nas. Svatko se može u tome otkriti i pronaći. Zato i učenik mora biti spreman ostaviti sve, prijeći na drugu obalu, napustiti posjed, obitelj, toplo gnijezdo u kome se dade mirno počivati. Svatko od nas teži u biti za tim. Ali sve postaje nevažno kad Bog uniđe u čovjekov život, kad se Bog umiješa i p(r)omiješa karte, precrta račune i iskriža planove. Isus ne traži odricanje zbog odricanja, nego traži slobodu, nenavezanost, raspoloživost za njega i njegovo djelo u svijetu. I poziv je neponovljiv, neodgodiv, jedinstven, jednokratan!
Kao da Isus želi reći i ovome pismoznancu: Sve tvoje znanje, sva tvoja teologija doživljava svoj bankrot pred jednom činjenicom: Tko si ti u konačnici? Što će od tebe biti? Koje ideale slijediš? Za kim ideš? I što znači: Biti pravi čovjek? Ne koristi kriti se kao lisica u spilje ili jazbine, ukopavati se u zemlju. Ima ih koji cijeloga života grade bunkere u kojima se žele osjećati doma, kod kuće, osigurani, a zapravo su krajnje nesigurni i nezaštićeni. Ne pomaže nikakvo osiguranje. Pitanje je: Gdje sam i u čemu i na čemu utemeljen?
Ima ih koji su poput ptica, uvijek negdje u oblacima i maštanjima, u višim sferama, u svojim teorijama, hipotezama, apstrakcijama, zaključcima, na nesigurnim granama, kažemo popularno avijacija,avijatičari. Dakle, razapetost između neba i zemlje, jazbina i gnijezda. Ići ovom zemljom, ne zaboravljajući nebo koje je iznad nas. Iskoračiti iz sebe, iz svoga svijeta, u nepoznato. Čovjek je beskućnik ovdje na zemlji, ma koliko toga on stekao za života. Zavičaj mu nije ovdje. Nema on ovdje svoga udomljenja.
Ono što se dogodilo učenicima kad ih je Isus neodgodivo pozvao, događa se i s onima koji se slučajno s njime susretnu i žele mu se priključiti. Oni nemaju pojma, oni i ne slute kakav je žar u Isusovoj osobi, kakva vatra iz njega izbija. “Došao sam baciti oganj na zemlju!” reći će na jednome mjestu u Lukinu Evanđelju (12,49) .
Isus ne trpi kompromise, ne trpi konkurenciju niti ikakvu odgodu. Ovdje i sada mora pasti odluka. To je najbolji tumač one riječi: “Ljubi Gospodina, Boga svoga svim srcem svojim…” Pored ovakve zahtjevnosti čovjek se pita, hoće li ikako Isus pronaći nasljedovatelja ili prijatelja? “Molite Gospodara žetve da radnike pošalje u svoju žetvu”.
“Pusti da mrtvi pokapaju svoje mrtvace, a ti idi i naviještaj Božje kraljevstvo” (Lk 9,60). Ili pak onu: “Nitko tko stavi ruku na plug pa se natrag okreće, nije mene dostojan, nije dostojan kraljevstva Božjega” (usp. Lk 9,62). Sve su to zgode koje se protive našemu uhodanu mišljenju. Ali Bog poziva, i želi one koji će reći: “Danas, već ovdje, a ne tek sutra!”
Treba se otvoriti, biti otvoren i prihvatiti se službe za Gospodina. Isus naglašava nadmoć života nad smrću. Smrt pripada prošlosti, a ti idi i navješćuj budućnost, kraljevstvo Božje. Bog je Bog živih, ne mrtvih, reći će Isus na odlučnom mjestu saducejima. Čovjek se jednom mora odkvačiti od roditelja. A ima ih koji cijeloga života pokapaju svoga oca i majku, ako su njihovu smrt doživjeli kao vlastitu smrt. Očajno se vežu uz njih ne bi li nešto od njih, makar i mrtvih, dobili. Pogotovo ako nisu iskusili ljubav u svome životu. Prepustiti prošlost prošlosti, a okrenuti se kraljevstvu Božjem, to Isus traži od nas, od svojih. Zahtjevan je ovaj Isus!
