Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 11, 9-27
Mnogo Židova bijaše došlo tješiti Martu i Mariju zbog brata njihova. Kad Marta doču da Isus dolazi, pođe mu u susret dok je Marija ostala u kući. Marta reče Isusu: »Gospodine, da si bio ovdje, brat moj ne bi umro. Ali i sada znam: što god zaišteš od Boga, dat će ti.« Kaza joj Isus: »Uskrsnut će tvoj brat!« A Marta mu odgovori: »Znam da će uskrsnuti o uskrsnuću, u posljednji dan.« Reče joj Isus:
»Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada. Vjeruješ li ovo?« Odgovori mu: »Da, Gospodine! Ja vjerujem da si ti Krist, Sin Božji, Onaj koji dolazi na svijet!«
Lk 10, 38-42
Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću. Imala je sestru koja se zvala Marija. Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu. A Marta bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavila posluživati? Reci joj dakle da mi pomogne.« Odgovori joj Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnogo, a jedno je potrebno. Marija je uistinu izabrala bolji dio, koji joj se neće oduzeti.«
Prema Ivanovu Evanđelju Marta iz Betanije bijaše Lazarova i Marijina sestra. Isus je rado bio gost u njihovoj kući, možda su to jedini istinski Isusovi prijatelji prema evanđeljima. Marta je bila očito starija, ona se energično brinula prema Lukinu Evanđelju oko svega te oko kućanstva (Lk 10,42; Iv 12,2), bila je nešto kao glava kuće. U imenu „Marta“ imamo imenicu „mar“ što znači „Gospodin“, „Gospodar“, pa odatle i starokršćanski zaziv „Maranatha“, što se nalazi i na završetku Knjige Otkrivenja. „Dođi, Gospodine Isuse!“ Dakle, Marta je „gazdarica“, gospodarica u kući, ona koja se pita. Prema evanđeljima, ime odgovara njezinoj ulozi. Ona se stvarno „pita“…
Međutim, Isus joj prigovara uz fini humor, kako je samo jedno potrebno. U Lukinu Evanđelju surječje u kome se donosi ova zgoda s Marijom i Martom takvo je da zgodi prethodi prispodoba o Milosrdnom Samaritancu, dakle, aktivna ljubav prema bližnjemu, a slijedi molitva Očenaša. „Gospodine, nauči nas moliti i molitvi“ … mole učenici. Dakle, i Marta i Marija su u Isusovu zreniku. Djelovati se može aktivno samo iz proživljene molitve.
Marti je Isus uputio riječi: “Ja sam uskrsnuće i život…” (Iv 11,25), nakon što je prigovorila Gospodinu da Lazar ne bi bio umro, da je Isus bio tu. A prema Ivanovu Evanđelju ona prva priznaje Krista Sinom Božjim koji ima doći na ovaj svijet. Pronaći ćemo te izričaje i za susreta prvih učenika s Isusom u Ivanovu drugom poglavlju, ali ovdje je izričito mesijansko priznanje Krista Gospodina.
Prema Lukinu Evanđelju ona je svjesna kao kućanica, kao prava gazdarica, ima svijest odgovornosti za svakoga gosta, ona je stalno u pokretu, dok joj sestra Marija sjedi do Gospodinovih nogu. Prigovara i njemu i njoj zašto je ostaviše samu posluživati. Isus se ne da smesti, brani Mariju i njezin stav.
Zaključak je jasan: Sav naš posao treba izvirati iz naše nutarnjosti, iz srca, bića, naše povezanosti preko molitve i promišljanja s Gospodinom. Ne vrijedi uvijek ponavljati: “Učini ovo ili ono, izvrši to ili ono!” To je pogrješka koju čine roditelji u odnosu na djecu. Najprije naučiti ‘biti’, a onda ‘djelovati’. Agere sequitur esse.
U ovom trenutku bitno je u svemu biti tu za Gospodina i s Gospodinom. Njemu nije do jela ili pića, njemu je do dragih osoba. Lako je za tijelo i odijelo. Nema te okolnosti ni banalnosti koja ne bi Isusu poslužila izreći upravo bitne stvari za konkretnu situaciju, ali isto tako i za sve potonje naraštaje. U svagdanu on iznosi na vidjelo bitno i u pravom vječnom svjetlu.
I zamislimo možda ovakav nastavak Isusovih riječi upućenih Marti: “Marto, kad me pozivaš u goste, radi ono što si izvorno naumila. Zacijelo nisi imala pred sobom napetu večer, ispunjenu kućanskim obvezama, i tvoj je prosvjed protiv sestre zacijelo opravdan.
Ali nećeš svoj problem riješiti prenoseći ga na svoju sestru, dijeleći nevolje kućanskih poslova sa svojom sestrom. Ako to sve što činiš, činiš zbog mene, onda znaj da ja to i ne trebam niti želim. Sav taj posao se ispriječio na našemu putu razumijevanja i blizine. Jer kod svake moje riječi, ti skačeš, pospremaš i svršavaš sad ovo ili ono; donosiš vodu, potpaljuješ vatru, kuhaš razna jela, čistiš ognjište, spremaš posuđe, mijesiš tijesto i sl. I koji je rezultat: Po tebe i mene nikakav!
Nisam, naime, došao u tvoju kuću promatrati te u ulozi marljive kućanice i diviti se tvojoj spretnosti ni kulinarskom umijeću. Nije meni do tvojih ‘delicija’. Daj molim te, ostavi sve to i ne radi ništa. I doskora ćeš zapaziti kako se tvoja izvorna želja ostvaruje. Ne moraš jednostavno ništa činiti, trebaš samo biti tu, sjesti. Ne tražim tvoju spretnost i tvoje usluge – nego tražim tebe i tvoje srce dok te posjećujem”.
Tako bi otprilike Isus rekao i nama kad bi nam došao u goste, kad bismo ga pozvali. On želi moje i tvoje srce, naklonost, sljubljenost s njime. Ponovno se i ovdje ostvaruje ona zapovijed o ljubavi prema Bogu, prema Isusu i bližnjemu te sebi samome.
Nakon susreta Isus uplakanu Martu zbog Lazarove smrti izričito pita: “Vjeruješ li?” To je ta izazovnost Isusove osobe, jednako prisutna onda kao i danas.
Riječ je o bratu Lazaru, mrtvacu koji je obolio, preminuo i već četiri dana u grobu. S Lazarom nema Isus nikakva kontakta, Isus ga ‘doziva’, ovdje čak i mrtvi ‘čuju glas Sina Čovječjega’ i on Lazara uskrisuje. Po sebi nemogući događaj i postupak. Gotovo skandalon za naš ljudski um.
Međutim, ovdje sve ima svoje ime i prezime. Isus kaže za sebe: “Ja sam uskrsnuće i život!” I to u osobi. To bi izgledalo otprilike ovako, kad bi netko rekao: Ja sam ne samo predsjednik Svjetske banke, nego ja sam u osobi Svjetska banka. To će reći, Isus za sebe tvrdi kako je on sam Bog u osobi. Jer ako uskrisujem snagom Božjom, onda je to ni manje ni više nego činjenica da je Isus sami Bog. U njemu se susrećemo sa živim Bogom.
Prema tome smjeraju i druge slike u Ivanovu Evanđelju: Ja sam put, Istina, život, ja sam kruh, ja sam svjetlo! Sve su to sinonimi ili pak istoznačnice za Boga koje Isus ovdje primjenjuje na sebe. Dakle, Bog u osobi, Bog među nama – Emanuel koji stvara sve novo.
Za posjeta Mariji i Marti u Betaniji Isusu je stalo do prijateljstva i razumijevanja, do poruke koju ima donijeti sestrama i nama. U ovome surječju možemo se prisjetiti i onoga prizora na Jakovljevu zdencu, opisana u Ivanovu Evanđelju (4. poglavlje). On se upušta u razgovor sa ženom strankinjom, Samarijankom, otvara dubine svoje duše i bića, čega je simbol duboki Jakovljev zdenac.
Isus otkriva svoju istinsku dubinsku tajnu, otvara se ženi, otkriva njoj njezin život, tajni, skriveni, usrećuje je, i ona sretna govori o Isusu. A učenicima domeće kako je njegova hrana vršiti volju Oca nebeskoga i dovršiti njegovo djelo u svijetu (Iv 4,34). Tako i ovdje. Isusova je hrana ne ova što je sprema Marta, nego ona koju on nudi nama, za život svijeta.
Za dubokoga i istinskoga razgovora čovjek jednostavno zaboravi i na jelo i vrijeme koje tako neopazice prolazi. To nas može navesti na trag koji vodi prema Bogu. Svi su veliki svetci i mistici polagali malo značenja hrani, iću i piću. Kad Isus otkriva svoje biće, ono što nosi u sebi, gotovo da prestaje potreba za jelom, i kod njega i kod slušatelja. Sjetimo se onih zgoda kad je umnažao kruh mnoštvima koja bijahu zanesena njegovim naukom da su zaboravljali ponijeti sa sobom jelo, pa je bio na kraju prisiljen, nakon tri dana, umnažati im kruh u pustinji.
Ljude Isusova osoba posvema zauzima, zaokuplja, pozornost je na najvećem stupnju, otvaraju se neslućeni prostori i dimenzije, nebeska prostranstva. Iz te zahvalnosti Marija će prije Isusove smrti pomazati mu glavu dragocjenom nardovom pomasti koje bijaše vrijednost godišnja zarada jednoga onodobnog radnika, ili desetogodišnja zarada jedne žene u ondašnjem društvu. Ona u jednom trenutku na Gospodina izlijeva sve što je uštedjela!
Upravo su zbog toga čina i rasipnosti apostoli iznenađeni i u čudu. Vele, to se trebalo dati siromasima, a ne izlijevati na glavu. Isus ih prekorava jer žena to čini iz nutarnje potrebe, iz silne ljubavi prema Učitelju i Gospodinu. Isus je s njima povezan duhovnim nitima, srcem, je im je brata vratio iz smrti, jer im je istinski prijatelj. Iz ljubavi koja je jača od smrti ona pomazuje Gospodina i Učitelja.
Učiniti nešto lijepo za Gospodina. Primiti ga u kuću, u goste, slušati njegovu riječ, otvoriti mu srce, ljubiti ga. Na to nas pozivaju Marta i Marija.
