Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
27. nedjelja kroz godinu B: Post 2,18-24; Heb 2,9-11; Mk 10,2-16
Pristupe farizeji k Isusu pa ga upitaše:
»Je li mužu dopušteno otpustiti ženu?« On im odgovori: »Što vam zapovjedi Mojsije?« Oni rekoše: »Mojsije je dopustio napisati otpusno pismo i – otpustiti.« A Isus će im: »Zbog okorjelosti srca vašega napisa vam on tu zapovijed. Od početka stvorenja muško i žensko stvori ih. Stoga će čovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju ženu; i dvoje njih bit će jedno tijelo. Tako više nisu dvoje, nego jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja!«
U kući su ga učenici ponovno o tome ispitivali. I reče im: »Tko otpusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini prema prvoj preljub. I ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.«
Donosili mu dječicu da ih se dotakne, a učenici im branili. Opazivši to, Isus se ozlovolji i reče im: »Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke.
Čovjek je stvoren na Božju sliku i priliku. Obdaren je slobodom, moći, odgovornošću. Sposoban je graditi i rušiti, spasavati i upropaštavati. On kroji sudbinu svoju, bližnjega i svijeta. Čovjek je bitno i životno usmjeren na druge ljude. Ne može živjeti sam. Život u samoći, osami, duhovnoj i fizičkoj, nesnošljiv je i neljudski.
Poglavito su ljudi u braku i kroz brak upućeni jedno na drugo. Bračna je veza i ljubav snažnija od bilo koje druge međuljudske veze i po svojoj je naravi jedinstvena, jedincata, neponovljiva. Iz toga proistječe jasno načelo neponovljivosti i nerazrješivosti. Jer brak je daleko više od pravnog ugovora. On je u temeljima ljudske egzistencije. Brak je neprestana škola ljubavi, razumijevanja, predavanja, jedinstva, on je mjesto rasta i sazrijevanja. Zato je on i u Isusovim očima poglavito mjesto istinskog nasljedovanja, ozbiljenja njegove poruke i riječi.
U nerazrješivosti braka dolazi do izražaja dostojanstvo i jednakopravnost obaju bračnih drugova. Nigdje nema ni primjese nekakve nadređenosti ili podređenosti jednog bračnog druga nad drugim. Jedno se u drugome mora pronalaziti kao u zrcalu. Međutim, nemoguće je stvoriti idealno stanje.
Isus je svjestan ugroženosti bračne zajednice. On ništa ne uljepšava, Isus svaki grijeh naziva pravim imenom. Rasulo bračne zajednice jest stalna mogućnost i zbilja, ono je plod i ishod grijeha. Zato se Isus ne upušta u farizejsku ‘kazuistiku’, zakonodavstvo, jer je u to vrijeme i u židovstvu prevladavalo uvjerenje kako su pojedini zakoni samo plod okorjelosti srca cjelokupnog Izraela koji ne poštuje onih temeljnih 10 sinajskih zapovijedi.
Isus stalno govori o Božjoj ‘zapovijedi’, Božjoj volji i odredbi, a farizeji o dopustivosti, ‘dopuštenjima’. Moramo poći od činjenice da Bog daje DESET ZAPOVIJEDI, a ne DESET SAVJETA! Jedno je savjetovati, drugo je zapovijedati. Bog naređuje! Isus smjera na Božji plan i volju koja smjera na čovjekovu sreću, a farizeji govore o vlastitim interesima, kao da je brak interesna ili ugovorna zajednica gdje bi svatko za sebe morao izbiti što je moguće više probitka ili koristi, danas se govori o „benefitima“. Jasne su perspektive: Isus smjera prema Ocu, a čovjekovo srce je uvijek sebično, čovjek je sebičnjak. Misli samo na sebe.
Zato su Isusove riječi osuda i podignuta optužnica protiv životne prakse i okorjelosti čovjekova srca. Isus jasno pozivlje: Živjeti iz dara Božje ljubavi. Isus je protiv rastave srca. Jer prema Isusovu stavu i riječima upravo tu, u srcu, se rađa svaki preljub, rastava, zlo. Tu u srcu vegetira svaki korov, pletu se i tkaju sve moguće zloće koje se onda izražavaju u životu.
Dovede li se srce u red, bit će suvišni svi zakoni. Jer u čovjekovu srcu moguće je zamijetiti što od nas Bog traži i hoće. Jedno je samo potrebno, otvoriti se tomu glasu. Zato i Isus veli: ‘U početku’. Taj ‘početak’ egzegetski se ne treba shvaćati u vremenskom smislu, nego u smislu ‘principa’, ‘počela’, načela koje bi trebalo vladati u prostorima čovjekova srca, čuvstvenog i misaonog života.
Zato Isus traži od nas da ponovno naučimo gledati, ćutjeti, misliti u onim izvornim, iskonskim i rajskim slikama, gdje čovjek živi od čežnje i žudnje za dragim ljubljenim bićem koje će mu biti životna družica i egzistencijalna nadopuna. Jer ‘Adam’ (tj. ‘čovjek’) prepoznaje u toj družici ‘ranu’ svoga srca, svoje ‘rebro’, dio sebe. U ‘početku’ veli Isus, ljubav se nije regulirala zakonima, propisima. Čovjek treba partnera, vlastite dopune, da bi bio ono što jest: puni čovjek!
Isus strogo odbija rješavati pitanja čovjekova srca s pomoću zakona. Samo je ljubav sposobna uskladiti ovaj svijet, urediti ga tako da bude topli dom i zavičaj za čovjeka. Samo ljubav spaja nebo sa zemljom, Boga s čovjekom, duh s tijelom. Zato Isus vjeruje u moć ljubavi, ne zakona.
Brak po svojoj naravi ne spada u područje politike, zakonodavstva, sociologije, pravnika, referenduma o ovome ili onom problemu (npr. kontrola rađanja ili pobačaj), makar sva ta područja čovjekova djelovanja brinu svoju brigu o braku, jer brak ne uspostavljaju niti čine institucije, nego žive osobe koje se ljube. Zakoni se donose i uspostavljaju kad prestane ljubav. Okorjelost, tvrdokornost srca, u Isusovu viđenju, uzrok je gomilanju zakona. A Isus želi uspostaviti poredak kakav bijaše u početku, prije praroditeljskog pada, poredak u kome vlada povjerenje, ljubav, sreća, a ne nepovjerenje, konkurencija, ugrožavanje ili strah.
Takvo stanje Isus uprizoruje na primjeru djece: Ako je išta na ovom svijetu čisto i nevino, ako ima išta na ovom svijetu slobodan pristup njegovoj osobi, onda su to djeca. Ona su slika kako pristupiti Ocu, kako pronaći put do Očeva srca i srca ljudi. Zato nas Isus želi pozvati da probudimo dijete u sebi, da probudimo usnule sile koje nas iskonski vežu za Boga. Tada će uspjeti svaki brak. Brak kao nešto posve novo što se rađa iz jedinstva dviju osoba.
Brak nije zbir dviju osoba, nego novo ‘jedno’, koje je teško opisati ljudskim rječnikom slikama vjernosti, ljubavi, predanja, poštovanja, zajedničkog jarma. Zato on postaje svetinja i sakrament u Crkvi. Plod toga jednoga i jedinstva jest novi život, dijete!
