Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Mk 13,33-37
Reče Isus svojim učenicima:
»Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!«
Riječi današnjeg evanđeoskog čitanja završne su Gospodinove riječi prije vremena njegove muke prema Markovu Evanđelju. U njima sažimlje sve što je imao i ima reći te njima ujedno kruni svoj cjelokupni navještaj koji je započeo s proročkim pozivom i zovom: „Obratite se! Vjerujte u Radosnu vijest! Kraljevstvo je Božje blizu!“ (usp. Mk 1,15). Prvi redci Markova Evanđelja nešto su kao podsjetnik na prve redke Biblije, kad Gospodin stvara nebo i zemlju. Svi su čimbenici jednako na djelu, u pradoba i sada u Isusu te njegovu preteči Ivanu, na Jordanu.
Neposredno prije riječi koje maločas čusmo zbori Isus o tome kako ni kamen na kamenu ne ostaje u Jeruzalemu i velebnom Hramu (usp. Mk 13,2), dok Bog svoj plan do kraja ne ozbilji. Božji se plan mora provesti, Boga se ne može zaustaviti u provedbi njegove namisli. Makar se to zbilo i u znaku posvemašnjeg prevrata. Na samom početku svog djelovanja govori Isus o obratu, osobnom obraćenju svakoga pojedinca, a na kraju o prevratu svega postojećeg. I pitamo se nehotice, zašto to, čemu toliki obrat u njegovu navještaju?
Isus je imao jasnu sliku o čovjeku kao djetetu Božjemu. On je svednevice hodio u Božjem ozračju, s Bogom kao s Ocem ophodio, promatrao je sve Božjim očima, njegov način ophođenja s ljudima imao je značajke silne ljubavi i sućuti, empatije i simpatije sa svakim živim bićem. Htio je jednostavno da svatko od nas ima udjela u njegovoj slici i njegovu ophođenju s Bogom, htio je da svatko od nas dopusti Bogu da ga prihvatimo u svoj život, svoje srce.
Htio je dozvati u pamet svakomu od nas koje je naše dostojanstvo, što nosimo u sebi, kakvu sliku i čast, s kolikim počitanjem i ljubavlju moramo jedni druge susretati, da bismo svi uživali u Božjem kraljevstvu i ozračju slobode, mira, razumijevanja, praštanja, gdje nestaje straha jednih pred drugima, i gdje se sve predaje u posvemašnjem povjerenju nebeskome Ocu.
Međutim, situacija s kojom se suočio, govorila je o suprotnom. Suočio se s pragmatičarima i oportunistima, ljudima koji su sve svoje sigurnosti i cjelokupni svoj život i djelovanje polagali u novac i moć, vlastiti probitak, karijeru, koristoljublje te prividnu sigurnost od vanjskih neprijatelja. Vjerojatno su ti i takvi, kojima je Isus govorio (a među tima smo i svi mi, bez razlike) odveć realisti, odveć na terenu krute zbilje i zemlje natopljene krvlju nevinih, ubijenih. Previše je nepravde i zlosilja u povijesti, previše je okrutnosti, a da bi se čovjek mogao zanijeti Isusovim riječima.
Zacijelo su mu upućivali prigovore na osnovi vlastita gorka iskustva, a ti isti prigovori provlače se kroz cijelu bogovjetnu povijest. Prisjetimo se razgovora Velikog inkvizitora i Isusa u romanu “Braća Karamazovi” od Dostojevskog: Kojim riječima Veliki inkvizitor ‘otprema’ Isusa u ropotarnicu, kao sanjara, fantasta, koji puni uši običnom svijetu nekakvim nezbiljskim obećanjima.
Obećaje naime ljudima slobodu, odgovorno djelovanje, a ljudi neće slobode ni odgovornosti. Oni hoće kruha i igara. Za šaku novca i komad kruha, za malo vlasti i karijere, prodaje čovjek sebe, svoje dostojanstvo, svoju željenu slobodu i sve što bi kao čovjek morao staviti na prvo mjesto.
Međutim, čovjek ostaje uvijek sluga ili rob nekoga ili nečega, osoba ili stvari, odnosa i vlastitih probitaka. Svi vele: Živi se na tvrdom tlu zbilje, u ratu sviju protiv svih i protiv toga se nemoguće boriti. Isus svojom pojavom i svojim riječima smeta, narušava mir utemeljen na gore navedenim nosivim stupovima moći, novca, bogatstva, karijere, podčinjavanja i dodvoravanja. A to što Isus zbori za mnoge je obična zamamna opsjena, utopija, i ima se osjećaj kao da se Isus prerano rodio. Uostalom, imamo svoj mir, dobro se snalazimo i bez Isusa, i čemu još uznemirivanje nekakvim porukama, proroštvima, eshatološkim ili apokaliptičkim slikama ili objavama o kojima zbori taj Nazarenac?!
Isus je upravo to i slutio te zato upozorava da nam srca ne otupe u razuzdanosti, pijanstvima, tjeskobnim brigama za život (usp. Lk 21,34). Bog sigurno dolazi, on svoj plan i svoja obećanja ozbiljuje i ispunjava. Prije negoli je Isusa samljeo mlin povijesti, neminovnost križa i Golgote, upućuje svima posljednju riječ: “Bdijte!” Bog dolazi! I zato je na nama kršćanima upravo danas zadaća pokazati svijetu, komu se nadamo i koga, odnosno, što u životu i od života očekujemo.
Rana je Crkva živjela u očekivanju dolaska Gospodnjega. ‘Parusija’, njegov ponovni dolazak bijaše u ustima i molitvama svih vjernika. Dođi, Gospodine Isuse, o ponoći: Tama te očekuje da je rastjeraš! Dođi podvečer, da te noć prihvati! Dođi o ranim pijetlovima, da te zora dočeka! Dođi, i neka s tobom dođe novi svijet! Tako je molila rana Crkva, u tome duhu slavili su svoje euharistije.
Neka nestane ovaj postojeći svijet rasula, nereda, pustošenja, rata, mržnje, nepodnošljivosti, sebičnosti, bešćutnosti. Promjene nam treba. Nade nam treba, da bi svako ljudsko biće na ovom svijetu a i ono koje će se roditi i ugledati svjetlo ovoga svijeta uistinu ugledalo svjetlo, živjelo u svjetlu, hodilo u svjetlu, ne u tami. Zato nam trebaju klijališta nade koja može podariti svijetu budućnost. Stoga upravo mi kršćani moramo računati s Isusom i Bogom kao čimbenicima u tijekovima svijeta i povijesti.
Tko prepušta svijet samomu sebi, djeluje neodgovorno. Tko prebacuje sve u maglovitu budućnost, ne računa s mogućnošću bilo kakve promjene u njemu ovdje i sada. Nada u Gospodinov dolazak treba hraniti našu sadašnjicu i svaki naš životni korak i potez. Jer i današnje nam evanđelje jasno zbori da je Isus Krist veličina o kojoj sve ovisi, koja drži povijesne konce u svojoj ruci.
Gospodin dolazi. On je žarište prema kome sve smjera, on je cilj prema kome sve teži. On je smisao opstojanja nas i cjelokupnog svemira. Ne idemo u prazninu i ništavilo, već hodimo prema njemu. I sve što se zbiva u svijetu, stoji u znaku njegova ponovnog dolaska. Zato: MARAN-ATHA Dođi, Gospodine Isuse!
MARKOVO EVANĐELJE
Uvodne napomene
Jedna od bitnih značajki evanđelja po Marku jest da u njemu Isus ne nastupa kao govornik. Jedva ćemo pronaći po koji izričaj iz Isusovih usta, osim govora u prispodobama. Isus nastupa više kao onaj koji djeluje, nastupa, čini, koji je uvijek u akciji. On je čudotvorac, ponajviše se bavi izgonom nečistih sila. Iscjeljenje opsjednutih i čišćenje svijeta od demonskih sila prvotna je Mesijina zadaća. On je krotitelj demona. Gdje se on pojavi, zemlja je oslobođena i iscijeljena. Postoji samo jedan neoprostivi grijeh, a to je onaj protiv Duha Svetoga (2,38 sl.), a čovjek ga počinja kad, poput farizeja i pismoznanaca, ne prepozna u Isusu božansku silu koja liječi te ako silu koja iz Isusa proizlazi pripisuje demonima. Isusovim dolaskom pada kraljevstvo Sotone. Već na samom početku zla ga sila prepoznaje kao Svetca Božjega (1,24) koga nečiste sile, snagom svoga nadnaravnog znanja, prepoznaju. Nazočnici su užasnuti spoznajom tko je u njihovoj sredini, koja je to sila i moć što iz njega (pro)izlazi i kojom poučava (1,27): Čovjek je iznenada suočen s Božjom nadnaravnom nazočnošću.
Središnja tema Markova evanđelja je zemaljska epifanija, objava Mesije. On izgoni demonske sile, svijet oslobađa od zla i uspostavlja božanski mir i slobodu. On je kozmokrator koji se takvim očituje tek u događaju uskrsnuća, a dotle je skriven svojim učenicima. Kozmički pobjednik nad smrću i đavlom u snazi Duha koja ga ispunja. Doduše, još je to skriveno u njemu, ali proslava koja je uslijedila te učinci koje imamo preko apostolskih i učeničkih ruku te zajednice vjernika ovjerovljuju ovoga Isusa kao konačnog osloboditelja. U njemu je započelo kraljevstvo Božje. To u zemaljskim protegama zamjećuju samo demoni i demonske sile koje zapažaju pobjednika, a one su poražene, čovjek može odahnuti u svome stečenom miru.
Isus liječi. Ozdravljenja su očitovanja božanske snage koja je nazočna u Isusu. Pomaže ljudima do novoga života, vraća zdravlje, spasenje. Njemu se pokorava i priroda, on kroti vjetar i more, valove i elementarne sile. Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive! Riječ se u Isusovim ustima očituje kao božanska snaga, što će kasnije potvrditi i Pavao u uvodniku Rimljanima (1,16).
Isus nadmašuje sve u svojoj osobi, i riječi, i djelu, i nauku, postupcima. Probija sve brklje i prepreke koje je čovjek postavio. Evanđelje posvemašnje slobode i oslobođenja koju je Isus živio i nastupao te je nama podario. Isusa možemo prosuđivati po onome što je rekao i činio. Prepoznajemo Isusa samo po onim ljudima s kojima je došao i dolazio u dodir, a to su prvenstveno apostoli. Njih je pokrenuo iznutra, najprije je njih osposobio za djelo za koje je sam poslan izvršiti ga u Božje ime, i oni su pronašli u Isusu svoj životni smisao i mir. A potom poznajemo Isusa i iz života onih koji su na riječ apostola povjerovali u Isusa te na kojima je Isus učinio isto kao i na onima s kojima se susreo za svoga života u Palestini. Njihov život bijaše stubokom izmijenjen, iznutra i izvana, dodirom i susretom s Isusom. Zato je nemoguće povući jasnu razdvojnu crtu između onoga što je učinio Isus, a što su učinili apostoli. Sve se to isprepliće jer spisi Novog zavjeta svjedoče o učinku Isusove osobe, pripovijedaju povijest jednoga koji je umro i uskrsnuo te živi.
O Isusu su bilježili pojedinci svoje dojmove. To je kao i u obitelji s mnogo djece. Svako dijete napose ima svoju sliku oca i majke i onih s kojima živi. Nitko ne pamti isto, svatko ima svoju optiku i akustiku, svoje srce i doživljaj onih s kojima dijeli svoj život. Jednako se događa i s Isusom. Mi samo možemo zaključiti i zaključivati koliko je pomoći i naputaka, utjehe i milosti proizišlo iz Isusove osobe i onih koji su na njegovu riječ ostavili sve i pošli za njim.
Nemoguće je povući jasnu i razdjelnu crtu između Isusa i onoga što je proizvela njegova osoba na učenicima. Jer vjera koja stvara jasnu razdjelnu crtu između Isusa i njegovih učenika odnosno zajednice koju je Isus iza sebe ostavio, što je moguće utvrditi i prostorno i vremenski, pretvara se u ideologiju. Iza Isusa imamo, rekli bismo, kod apostola izričitu egzistencijalnu filozofiju ili filozofiju egzistencije. Sve je usmjereno prema Isusu i u njemu ima sve svoje izvorište i uvir. On je smisao njihova bivovanja, njihova života i djelovanja.
Zbirku smo naslovili s Pripravite put Gospodinu. Cijeli se svijet spremao za dolazak trećega kršćanskog tisućljeća, želi dostojanstveno obilježiti prvi Gospodinov dolazak na ovaj svijet. Današnji je svijet u potrazi za istinskim vođom i moglo bi se slobodno ponoviti ono što su izrekli učenici nakon što se Isus povukao u šutnju, osamu i na molitvu: Svi te traže! (Mk 1,35-37).
Živjeli smo u stoljeću prividne Božje odsutnosti, protjerivanja Isusa s javne pozornice ovog svijeta, stoljeću ratova, rasula, gubilišta, koncentracijskih logora, u stoljeću nebrojenih prognanih, posrnulih, zalutalih, ojađenih. I da bi milijuni takvih osjetili prihvaćenost, smiraj, potrebni su svjedoci poput apostola koji će navijestiti i donijeti svijetu živodajnu Božju riječ te osobu Isusa Krista. Bdijte i molite da ne padnete u napast, iskušenje, da u životu ne posrnete. Biti budan, probuđen isto je što i biti osviješten, prosvijetljen, imati svjetlost života, biti u domašaju Isusove osobe i njome zračiti te zahvaćati ljude. Bez tih budnih svijet bi bio osiromašen i bez pravih smjerokaza na cestama ovog svijeta.
SLOVO O KRALJEVSTVU
Isus ne stoji izvan svijeta, već je naskroz uronjen u svjetska zbivanja. On se stavlja u središte događanja, u žarište svega što se ovdje i sada događa u njegovu okružju. I on veli: Ovo danas, ovaj kairos jest nešto jedinstveno i neponovljivo, ovo je sredina i žarište povijesti te svih svjetskih tijekova. Nešto čega još nikad nije bilo, što je neprotumačivo ljudskim rječnikom i jezikom, a to je dolazak kraljevstva Božjeg.
O kraljevstvu govori Isus u prispodobama, on ga ne opisuje niti tumači isto kao što ne tumači niti opisuje svoju osobu. Shvatiti ga mogu samo oni koji su u njemu (usp. Mk 4,11), koji su spremni otvoriti se njemu i prihvatiti ga. Kao što ne može drugima protumačiti smisao i bit svoje osobe osim riječima dođite i vidite, odnosno vidjet ćete (usp. Iv 1,39), isto tako i onima koji su zahvaćeni njegovom riječju može reći samo jednu utješnu: Dođite k meni svi vi izmoreni i opterećeni i odmorit ću vas (usp. Mt 11,28).
Ovdje je moguće navesti i usporedbu između Isusovih riječi i riječi starozavjetnih proroka. Između proročkih nagovještaja ili najava pojedinih događaja i Isusovih riječi postoji tako reći bitna razlika. Proroci se izražavaju zornije, nekako bliže svakodnevnoj zbilji u kojoj ljudi žive, oni pretkazuju posve određene događaje.
Ni danas, nakon punih 25 stoljeća, njihove riječi, npr. jednoga Izaije ili Jeremije, nisu izgubile ništa od svoje prvotne svježine ili zahtjevnosti zbog toga što u njima nalazimo strastveni i zanosni žar pojedinaca kojima je na srcu Bog, Jeruzalem, sudbina vlastitog naroda, strah za vlastitu i narodnu sudbinu, strah i bojazan od okupatorskih sila. Vide kako je često nemoguće izbjegnuti neminovnoj sudbini. Ako se s takvim izričajima usporede Isusove riječi, npr. o kraljevstvu Božjem, tada ćemo zapaziti kako su Isusove riječi u stanovitom smislu monotone, nekada čak i odveć svakodnevne ili pak banalne.
Međutim, moramo imati u zreniku kut promatranja kod proroka i kod Isusa. Proroci žive neposredno, ali su motivirani strepnjom, nadanjima, očekivanjima, čežnjama, slikama koje imaju pred očima. Oni još ne žive u budućnosti, oni je samo pretkazuju. Kod Isusa je drukčije. On već živi ono što najavljuje, s njime započinje nova epoha čovječanstva. On je nositelj i svjedok toga jedinstvenog događaja u povijesti čovječanstva, on je svjedok onoga što se u njemu i po njemu zbiva.
Ono što govori, to se i događa. Danas se ta riječ Pisma ispunila! (usp. Lk 4,21). Ili pak: Ako ja Duhom Božjim izgonim demone, onda je zbilja među vama kraljevstvo Božje (usp. Mt 12,28). Napose Luka naglašava to Isusovo danas (usp. susret sa Zakejem, danas je došlo spasenje ovoj kući – usp. Lk 19,9, ili pak razbojnik na križu danas ćeš sa mnom biti u raju – Lk 23,43). Kraljevstvo Božje je tu jer je Isus došao, jer tu riječ Isus izgovara, jer je on svojom osobom jamči, jer najavljuje, jer on jest ono što jest. Njegova sigurnost spram zbiljnosti kraljevstva Božjeg leži u sigurnosti koju ima on kao osoba spram sebe i svoga poslanja te onoga što ima poručiti svijetu.
Svoje znanje ne crpe Isus iz nekih predviđanja kako može biti ovako ili onako niti ga vuče iz stanovitih znakova ili naznaka, prosudbe vremena ili situacije u kojoj živi, već svoje znanje o Kraljevstvu crpe iz vlastite samosvijesti, iz onoga znanja koje mu je kao osobi vlastito, po kome ima svijest da je Sin Božji, Mesija.
On govori o dolasku i rastu kraljevstva Božjeg, a da ne može unaprijed naznačiti kakvo će ono biti i kakve će imati oblike. Zato govori o kraljevstvu jednostavnim slikama, slikama koje razumiju seljaci, stočari, kućanice, radnici, ribari i svi koji su zaokupljeni svakodnevnim brigama za život i preživljavanje. Stoga u Isusovoj psihologiji i izlaganju činjenica kraljevstva zahvaća pojedinca i ljude, mijenja njihov život i postavke, i čovjek ne smije susprezati pred najtežim žrtvama da bi se domogao tog blaga koje mu je nadohvat ruke.
Bog se kroz cijelu povijest pokazao i pokazivao osloboditeljem i izbaviteljem svog naroda i zato je Isusu moguće govoriti zornim slikama o načinu na koji Bog pomaže i pritječe u pomoć ugroženima, siromasima, progonjenima i sl. Isus sam uzima kao početnu točku svih svojih diskursa ono kako bijaše u početku, za stvaranja svemira i stvorenja (usp. Mk 10,6), dakle ishodište njegovih misli o onome što Bog čini jest u činjenici stvaranja, oslobođenja i događaja koji se odvija u njegovoj osobi u ovome povijesnom kairosu. Zato on ne prosuđuje niti sudi na temelju prošlih, bivših zakona, već u perspektivi onoga što Bog ovdje i danas od nas traži. Zato ne obećava nikakav novi ni budući Jeruzalem niti novo Davidovo kraljevstvo.
