8.8 C
Međugorje
17.04.2121.

Biblijska poruka 3. 2. 2021. i tumačenje fra Tomislava Pervana – Odbačenost u vlastitom zavičaju i domu

Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.

Mk 6, 1-6              

Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga njegovi učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.

A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.«

I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.

 

Vjerovati nekoj stvarnoj osobi povezano je redovito s nadvladavanjem nutarnjih otpornih i obrambenih mehanizama. Pogotovo u prilikama kad su riječi koje ta osoba upućuje izazovne, kad nas sile na premišljanje vlastitih stavova, na zaokret u životu. Kad osoba postaje porukom, odnosno izazovom. Lako je vjerovati “na daljinu”. Ali kad se suočimo s osobom u svoj njezinoj pojavnosti, tu onda redovito ustuknemo. Nerijetko zbiljnost pojave opovrgava našu sliku o nekome…

Možda ćemo teoretski i prihvatiti Isusa, lako je dati riječima svoj pristanak na ono “Tijelo Kristovo” u euharistiji, izgovarajući svoj “Amen”, ali je teško isto reći onome pored nas u crkvenoj klupi, jer, prisjetimo se, Isus se poistovjećuje sa svakim bližnjim, poglavito s najprezrenijim, najsiromašnijima…

U Novom ćemo zavjetu pronaći mnoštvo razloga zbog kojih su ljudi odbacivali Isusovu osobu i poruku. Nijedan pak od tih razloga nije do te mjere čudan i neshvatljiv kao ponašanje Isusovih sumještana. Oni se spotiču o Isusovu osobu. Slušali su i prepoznali njegovu mudrost. Zacijelo čuju i doznaju iz pričanja koliko je taj Isus snažan na riječi i djelu, tvori čudesa, govori, propovijeda novi nauk, novu mudrost. Shvaćaju i čudesnost te osobe i svega onoga što se preko nje zbiva. Namjesto da im srce od radosti zaigra što se takvo što među njima zbiva, što je jedan od njih, oni ga odbacuju. Namjesto da su sretni što imaju takva među sobom, svoga sumještanina i susjeda, oni ga s prijezirom odbacuju tako da odsada Isus nikada više nije pohodio svoje mjesto gdje je odrastao i othranjen.

Namjesto da svoje mjesto učine slavnim i poznatim zbog ovoga Isusa, namjesto da naprave od svega veliku promidžbu, oni se svega odriču zbog svoje uskogrudnosti i provincijalne zatvorenosti. S jedne strane oni bi htjeli, oni žele čudesa, znakove, “kruha i igara”, dok im Isus nudi posve drukčiju perspektivu, naime životni zaokret, iskorak iz uhodanosti, svagdana i žabokrečine.

Možda ćemo teoretski i prihvatiti Isusa, lako je dati riječima svoj pristanak na ono “Tijelo Kristovo” u euharistiji, izgovarajući svoj “Amen”, ali je teško isto reći onome pored nas u crkvenoj klupi, jer, prisjetimo se, Isus se poistovjećuje sa svakim bližnjim, poglavito s najprezrenijim, najsiromašnijima…

Zorno je to u odnosu Isusovih susjeda spram njegove osobe. O njemu je pukao glas na sve strane. I očekivali bismo da će se ljudi nakon svega u galilejskom ozemlju otvoriti Isusu, otvoriti i razgaliti srce i dušu. Čuli su o mudrosti i čudesnim silama koje u njemu djeluju, i pomislili bismo: Ljudi će smjesta prihvatiti ovu osobu, upijat će njegovu riječ, prionuti uz sve što čini, širom će otvarati oči i uši da im ništa ne promakne, podvrgnut će se njegovoj ruci iscjeliteljici. Od svega toga zapravo ništa. Štoviše, krajnje odbacivanje.

Kad čovjek misli da naskroz poznaje nekoga s kim je godinama živio, daleko je teže prihvatiti novo, posve drugo što nudi, a što zapravo nitko još nije iskusio. Jer to novo ne dade se kategorizirati. Nijedan prorok nije dobrodošao u svom zavičaju, svojoj kući, među svojom rodbinom i bližnjima. Imamo na djelu dvoznačnost Isusove osobe. S jedne strane silne stvari, čudesa, a s druge on je njima odveć poznat, s njima je odrastao, pa im je neshvatljivo da takvo nešto može među njim stasati.

Tu se tako zorno zrcali ona svakodnevna istina: Ljudi žele živjeti na dvije razine. Oni se ne protive Isusovim riječima. Štoviše, one su uhu ugodne, povlađuju mu, dive se njegovim riječima, po njima je on mudar čovjek, učen. Govori Božjim rječnikom. Ali je neprihvatljiva druga istina: On se pravi nekim i nečim, izdaje se za nešto neobično, čudesno. Sinteza te osobe je nemoguća: Prijelaz s običnog čovjeka na Božjeg Sina. Nespojivost dviju razina u jednoj osobi. Mi zapravo sve svrstavamo, kategoriziramo, stavljamo u uhodane pojmove i predodžbe.

Gdje i kad se čovjek otvori Isusovoj osobi, gdje čovjek prihvati Isusovu riječ i djelo te Isusovu osobu, gdje čovjek povjeruje Bogu u Isusu, a ne svojim činima i nastojanjima, tu se zbiva čudo novoga života i milosti, čudo slobode od sila i straha, čudo pouzdana koracanja i kroz tamu smrti.

Ljudi se “opredmećuju”, sve neobično se progoni. Od tesara se može roditi i postati tesar, od postolara postolar, od ribara postaje vremenom ribar, i tako redom. Tako misle i Isusovi suvremenici i sumještani. I nemoguće je ispasti iz uhodanog okvira. Pogotovo u patrijarhalnom društvu gdje je sve unaprijed određeno. Tko je siromah, ostaje siromah. Kastinski mentalitet. Nije moguće da neki obični tesar iz Nazareta propovijeda Božju riječ. Nemoguće je da neki malograđanin, nižega sloja, koji nije završio nikakve teološke škole, govori Božje riječi.

Istodobno ti suvremenici slute nešto neobično u Isusu. Isus ruši, urušava sve njihove uhodane predodžbe. Slute kako bi sve ono što su naučili netragom nestalo kad bi se njemu priklonili. I zato nastupaju frontalno, sučelice protiv Isusa. Nemoguće je da jedan tako neznatni zanesenjak, sanjar, putujući propovjednik, komu znamo i pamtimo sve “do devetog koljena”, propovijeda nekakvo kraljevstvo Božje, jednakost i ravnopravnost svih pred Bogom, opće oslobođenje i ozdravljenje od svih sila prisile i tlačenja. Odatle onda nemogućnost da ih “izliječi i spasi”.

Tko Isusa prihvaća? Oni koji su pod njegovom rukom i na njegovu riječ osjetili rađanje novog. Ti koje je svojim zahvatom izmijenio i koji su na svojoj “koži” iskusili tko je i kakav Bog u ovome Isusu iz Nazareta. Bog kao Otac i Majka ovdje u ovome Isusu. Bog kao skrovitost, zaštita, mir, sigurnost, blagoslov. Ti su mu onda ostali do kraja života zahvalni. I postali njegovi neumorni promicatelji u svijetu. Riječima i životom, poput apostola ili pak pridošloga ‘nedonoščeta’ Pavla. Zato treba pripraviti Gospodinu stan, makar i trošnu kolibu, u svome srcu, svojoj kući.

Gdje i kad se čovjek otvori Isusovoj osobi, gdje čovjek prihvati Isusovu riječ i djelo te Isusovu osobu, gdje čovjek povjeruje Bogu u Isusu, a ne svojim činima i nastojanjima, tu se zbiva čudo novoga života i milosti, čudo slobode od sila i straha, čudo pouzdana koracanja i kroz tamu smrti.

Treba sebe ‘razoružati’ pred Isusom, odbaciti sve uhodane kategorije, skinuti sve suvišno, upravo kao David Šaulovu ratnu pretešku opremu koja ga samo sputava u kretnjama i osobnoj slobodi, kako bi se moglo dogoditi čudo da se čovjek izloži do kraja Isusovoj osobi, i onda će biti sve drukčije u životu. Na to nisu bili spremni Nazarećani i zato su okrenuli Isusu leđa. Ali i on okrenu njima svoja leđa, i on ode od njih, u duši tužan i žalostan, razočaran zbog njihove nevjere i tvrdokornosti. Nemoguće je prihvatiti Isusovu riječ, a njega kao osobu odbaciti. On je sa svojom riječi jedno.

povezano

Youtube kanal

Instagram

Kolumne

Ne daj se obeshrabriti

Nedavno sam čitao knjigu Bojno polju uma od Joyce Meyer. Jedan od naslova u spomenutoj knjizi upravo je ovaj koji sam stavio u naslov...

Dan ružičastih majica

Kada je Chuck McNeill iz Kanade, za prvi dan nastave devetoga razreda odjenuo ružičastu majicu, sigurno nije znao da će pokrenuti inicijativu za borbu...

Hoće li s Porfirijem i papa Franjo u Srbiju?

Izbor donedavnog mitropolita zagrebačko-ljubljanskog Porfirija Perića za 46. po redu patrijarha Srpske pravoslavne crkve svojevrsno je iznenađenje jer se očekivalo da će umjesto bivšeg...

Tesar iz Galileje – šutljivi svetac

Danas se moli deveta srijeda pobožnosti svetom Josipu. Kad razmišljam o njemu, kroz glavu mi se ispod njegova lika kao podnaslovi listaju svi uzvišeni nazivi...

Jesu li ti mreže prazne?

Naslov ove kolumne je ''posuđen'', ''kopiran'', ukraden... od jednog izdanja sve popularnije rubrike 'Pozitivna minuta' našega kolumnista fra Josipa Vlašića na njegovom Facebooku, Instagramu,...