Kroz rado slušanu svakodnevnu rubriku ”Biblijska poruka dana” u programu Radiopostaje Mir Međugorje, kojom mnogi započinju dan, fra Tomislav Pervan već godinama tumači evanđelje.
Iv 2,13-25
Blizu bijaše židovska Pasha. Stoga Isus uziđe u Jeruzalem. U Hramu nađe prodavače volova, ovaca i golubova i mjenjače gdje sjede. I načini bič od užeta te ih sve istjera iz Hrama zajedno s ovcama i volovima. Mjenjačima rasu novac i stolove isprevrta, a prodavačima golubova reče: »Nosite to odavde i ne činite od kuće Oca mojega kuću trgovačku.« Prisjetiše se njegovi učenici da je pisano: Izjeda me revnost za dom tvoj.
Nato se umiješaju Židovi i upitaju ga: »Koje nam znamenje možeš pokazati da to smiješ činiti?« Odgovori im Isus: »Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.« Rekoše mu nato Židovi: »Četrdeset i šest godina gradio se ovaj hram, a ti da ćeš ga u tri dana podići?« No on je govorio o hramu svoga tijela. Pošto uskrsnu od mrtvih, prisjetiše se njegovi učenici da je to htio reći te povjerovaše Pismu i besjedi koju Isus reče.
Dok je boravio u Jeruzalemu o blagdanu Pashe, mnogi povjerovaše u njegovo ime promatrajući znamenja koja je činio. No sam se Isus njima nije povjeravao jer ih je sve dobro poznavao i nije trebalo da mu tko daje svjedočanstvo o čovjeku: ta sam je dobro znao što je u čovjeku.
Od samih svojih početaka kršćanstvo je bilo poziv na odluku i promjenu životnog stila. Ono bijaše alternativa postojećim religijama, praksama, misterijima, nadolazećoj gnozi, neke vrsti ondašnjeg New Agea. U svijetu prezasićenu, osuđenu u svakom pogledu na smrt, duhovnu i fizičku, jer znamo kako je lako palo cijelo Rimsko carstvo pred navalom barbarskih plemena, postavilo je kršćanstvo odlučnu alternativu svagdanjem životu, stavilo je nova životna mjerila i odnijelo jasnu pobjedu nad postojećim i uhodanim životnim kategorijama.
Nije to učinilo prilagodbom postojećem, već nudeći postojećem uhodanom nešto novo, kategorički suprotno od svega onoga što se nudilo na tržištu ideja, misli, filozofija i prakse.
Namjesto množine bogova i božanstava koja su ljude zarobljavala i ubijala naviještalo je kršćanstvo Boga koji oslobađa i daruje život, koji podiže, oslobađa od tereta, oprašta grijehe, koji je bogat milosrđem i praštanjem. Namjesto razuzdanosti u življenju i razvratnog morala koji se upravo kao i danas širio cijelim carstvom, počevši od Rima, namjesto permisivnog morala, naviještalo je kršćanstvo Isusov Govor na gori, u kome temeljnu značajku ima Isusova alternativa: starima je kazano, a ja vam zborim! Promjena srca i nutrine.
Kršćanstvo nije ulazilo ni u kakve kompromise s tadašnjim svijetom i svjetonazorima. Mi smo pak naviknuli svoga Boga povezivati, dovoditi u svezu i pomirivati sa svim mogućim i nemogućim poimanjima, kategorijama i stilovima života. Uspjeli smo spojiti Boga i Mamonu, Boga i zlato, Boga i novac, Boga i bogatstvo, Boga i razvratni nemoral, Boga i grijeh.
Riječ pak grijeh kao da je iščeznula je iz našeg rječnika i namjesto te riječi kojom Biblija i Isus jasno označavaju čovjekov otpad od Boga stavili smo svoje riječi poput slabosti, navike, okoline, nezdravih odnosa. Tisuće isprika za ono što Isus i cijela Biblija naziva jednom riječju grijeh, otpad, grijeh svijeta!. Sve te protege u kojima se Bog dovodi u svezu s našim promašajima u našem životu stoje jedna pored druge, kao da je to posve naravna stvar.
Pred nas se postavlja pitanje: Gdje je kraj prljavim kompromisima u našem životu i u čemu ćemo na kraju svi svršiti? Treba li nam razvodnjeno kršćanstvo i vjera zaslađena kojekakvim suvremenim sladorom iz žutog tiska? Isus je jasno govorio o svjetlu i soli, a ne o sladoru i polutami. Dakle, gdje je tu Isusova sol, Isusovo svjetlo? Svojim svakodnevnim kompromisima i posrtajima kompromitiramo i ozloglašujemo svoju vjeru, kompromitiramo svoj kršćanski život ili neživot, svoje svjedočanstvo. Sve se svodi na jedno veliko ništa i na kraju bacamo svoje kršćansko biserje pred svinje ovog svijeta.
Prisjetimo se samo na koji je način uspostavljen mir na ovim prostorima, kako se mirovna nastojanja kompromitiraju, kako se sama ideja mira kompromitira, jer kako je moguće stvoriti mir, ako je za to potrebno stotinu tisuća do zubi naoružanih vojnika s najsuvremenijim naoružanjem i savršenom logistikom? Nije li to protuslovlje u samom pojmovlju? Nemoguće je stvoriti mir s pomoću vojnika i oružja. Tek iz srca dolazi istinski i pravi mir. Rano je kršćanstvo iznutra preobrazilo postojeći svijet. Svijetu koji je ležao na samrtnoj postelji udahnuo je dah i duh života, novu budućnost i nadu.
Gdje se danas kompromitira vjera? Ondje, naime, gdje stvari koje su ljudi stvorili i kojima se služe postaju bogovi koji nas zarobljuju. Gdje stvari postaju naše sve, naša posljednja vrijednost, gdje razdajemo svoje srce stvorenomu i mislimo kako nam te stvari znače život, kako nam mogu podariti kakvu-takvu životnu sigurnost. To je točka i trenutak kad stvari postaju idoli, kad rađamo sami svoje bogove i zatorne sile koje nas iznutra i izvana izjedaju i uništavaju.
Biblijski je govor redovito alternativan, ultimativan, izazovan. On traži naše srce, on pred nas stavlja čistu i zornu alternativu: život ili smrt, spasenje ili propast, sreću ili nesreću. Ne samo za pojedinca već i za cijele narode, za cijelo čovječanstvo. Potrebno se odlučiti, izabrati. Dok cijeli svijet govori o neprestanom rastu i napretku, o evoluciji i daljnjem razvitku na svakom području, biblijski govor je govor obraćenja. Dakle, ne evolucija niti revolucija, već obraćenje srca, povrat k Bogu, svome izgubljenom izviru, svome iskonu.
To je točka i ono uporište pred kojim za nas vjernike i našu vjeru ne postoji više nikakav i – i, već samo odlučni ili – ili. Tu padaju životne odluke. Nemoguće je služiti dvojici gospodara, Bogu i Mamoni (usp. Mt 6,24). Mamona ima danas bezbroj imena i nazivlja. Suvremeni svijet nudi ga u krajnjem izobilju. Stoga se i mi moramo zapitati: Na čemu gradimo svoj život i svoju budućnost? Gradimo li na Bogu ili pak na naoružanju i svome standardu? Teilhard de Chardin se jednom ovako izrazio: Nije daleko dan kad će čovječanstvo morati birati između samoubojstva ili poklonstvena stava prema Bogu.
Vjerujem, taj je dan došao i zato smo prozvani i izazvani zauzeti jasno i glasno stajalište. Naš je naraštaj iskusio što nijedan prijašnji nije mogao, naime, čovjek može uništiti cjelokupno čovječanstvo i život na planetu. I da se još jednom jasno izrazimo: Bogovi, odnosno suvremeni idoli, strovaljuju nas u smrt i pakao, a Bog nam daje život i nebo. Ne želimo li se strovaliti u smrt i pakao, želimo li naprotiv pripadati strani života, tada moramo već danas stvoriti odluku i birati: Izabrati svoj životni put, naš zajednički životni put s Isusom Kristom, s Bogom, s osobom koja nam stoji nasuprot i poziva nas na obrat života.
Birati moramo između osobe i stvari, Boga ili stvorenih objekata. Bog je sklopio i još uvijek želi s nama sklopiti svoj savez u Isusu Kristu. Želi sklopiti savez s ljudima i čovječanstvom jednom zauvijek i danas. Taj savez obuhvaća i tebe i mene, taj savez nosi naš život, ako izaberem i odlučim se za Isusa Krista. Jer, i u Isusovim ustima postoji riječ prekasno, situacija kad su stvari nepopravljive i nepovratne, kad se spušta i spusti tama nad sve naše planove i nastojanja.
Propustiti kairos, stvarnu ponudu Evanđelja, svjetla koje svijetli na Isusovu licu jest onaj grijeh svijeta i svakog pojedinog od nas. Pred tom smo neminovnošću i u ovoj korizmi. Taj kairos, taj odlučni trenutak nije u našoj moći, s njime ne možemo raspolagati. On nam se samo nudi kao vrijeme milosti i spasa. On nam je zorni poziv na obraćenje, na odluku živjeti i hoditi pred Božjim licem integralni, cjeloviti. Taj je kairos ravan ponovnom očevu zagrljaju iz one prispodobe o dvojici izgubljenih sinova ili braće i dobrome ocu.
Tko ne usmjeruje svoj život prema Bogu kao konačnom cilju i životnom smislu, rob je trenutka, vlastitih hirova i prohtjeva, zamijenio je smisao svoga života s raznim životnim svrhovitostima. Smisao i svrha nisu isto. Svjetlo električne žarulje ima svrhu da svijetli, dok svjetlo svijeće i njezino izgaranje nude nutarnji smisao.
Vrijeme u kome se nalazimo vrijeme je susreta s Isusom, s njegovim svijetom, njegovom riječi, njegovim djelom, njegovim svjedocima, njegovom mukom i križem. To je istodobno i susret s našim životnim počelom, sa svojim Bogom. Isus širi svoje ruke da nas sve obujmi. Zato ne propustimo tu mogućnost da Isus i nas zagrli kao svoje vjerne učenike. To je ujedno i onaj proces poistovjećivanja, identifikacije učenika s Učiteljem. što ćemo ga pronaći u Pavla i Ivanovoj teologiji u Novom zavjetu.
Nakon što je Pavao dao otkaz židovskoj težnji za znakovima i čudesima te grčkim nastojanjima oko filozofije izriče jasno svoju vjeru u Isusa Krista koji je za nas postao mudrost, pravednost, posvećenje i otkupljenje (usp. 1 Kor 1,30). Isus ispunja našu svekoliku težnju za mudrošću i spasenjem. On to u sebi tjelotvori i dovodi do savršenstva. A lik Ljubljenog učenika tek pravo dolazi do izražaja u Ivana kad je Isus prokazao izdajicu. To je pokušaj identifikacije autora i Gospodina na čije je grudi dostojan nasloniti svoju glavu i ćutjeti otkucaje njegova srca. Sve se mora svesti na osobnu vezanost s Gospodinom te personalnu uniju s njime.
To je smisao korizmene odluke i puta prema Uskrsu. Zato je potrebno očistiti hram svoje duše i srca, izbaciti van sve iz njega, temeljito protresti sve u sebi, od pokrova do podruma te sagledati što sve u nama nije u skladu s hramom Božjim koji smo mi kao što veli Apostol, što je sve zaposjelo naše srce i biće, i ne nudimo li prejeftino ono blago koje nam je podareno kad smo postali djeca Božja?
